AIM
  • all articles of same month
  • articles of same month and centre
  • all latest articles
  • latest articles of same centre
  • search all articles
  • search same centre
  • www.aimpress.org

    Copyright: All those wishing to use or publish the following text are welcome to do so, provided that they indicate the source and inform the AIM office in Paris which is interested to receive comments and reactions on the information it provides. AIM, 17 rue Rebeval, F-75019 Paris, France

    WED, 31 JAN 2001 12:12:41 GMT

    Povratak i uz pomoć televizijskih priča

    Je li stvarno dosta?

    Sarajevo, AIM, 31.01.2001. "Na povratak u svoj dom na Alipašinom Polju u Sarajevu čekala sam godinama. Taj smo stan moj pokojni suprug i ja zaradili nakon, zajedno, preko sedamdeset godina radnog staža. Pošto smo u ratu sa dvije odrasle kćerke otišli u izbjeglištvo u Italiju, ostali smo bez ičega", počinje svoju priču Dragana Sarajić, penzionerka koja je tek prije nekoliko mjeseci uspjela konačno da se vrati u svoj stan. Završilo se tako višegodišnje kucanje na stotine vrata i ispisivanje desetina i desetina raznih formulara i molbi. A moglo je barem dvije godine ranije. Jer, prvi korisnici njezinog stana koji su 1998. godine osposobili svoju ratnim razaranjima oštećenu kuću u jednom sarajevskom prigradskom naselju, umjesto nadležnim kantonalnim organima vlasti ključeve stana su predali izvjesnom zeničkom ljekaru. Ljekar je bio spretan, odnosno podoban za vladajuće strukture, pa je uspio dobiti i rješenje o privremenom korištenju stana porodice Sarajić, koja se u to vrijeme uzaludno obraćala brojnim komisija, kao i svima onima koji se bave realizacijom povratka i zaštitom ljudskih prava. Prema nekim pokazateljima u BiH djeluje čak 260 stranih i oko 90 domaćih nevladinih organizacija koje se bave najrazličitijim segmentima pomoći povratku. Kada su prošle jeseni napokon Sarajići ušli u svoje, dočekala ih je uobičajena slika: potpuno prazan stan, išarani zidovi, uništen parket, izvaljene utičnice za struju...

    Marija Polovina je svoju garsonjeru u sarajevskom kvartu Čengić Vila napustila tek u januaru 1995. godine i otišla kćerkama u Beograd. Pokušala se vratiti u Sarajevo odmah nakon potpisivanja Daytonskog sporazuma. Vjerovala je, neće biti problema - prije odlaska uredno je predala ključeve stana firmi u kojoj ga je zaradila. No, porodica koja je dobila ključeve od te iste firme i općinsko rješenje za korištenje stana čini i dalje sve da ne napusti ono što nije njihovo. Prije rata živjeli su kao podstanari i mogućnost da bi im se takvo što ponovo moglo desiti, očigledno im ne odgovara. Marija Polovina i danas živi kod prijateljice i čeka da joj stan bude napokon vraćeno.

    A sedamdeset petogodišnja Hanika Altarac je posljednjim jevrejskim konvojem spasa tek 1994. godine, kad više nije mogla izdržati ratne strahote, sa teško bolesnim mužem napustila Sarajevo. Muž je u međuvremenu preminuo, a ona je od maja 1996. pa sve do decembra 2000. godine nastojala da vrati mali jednosoban stvar. Njen primjer navodimo zbog toga što je nešto specifičniji - Jevreji su imali i pismeni dogovor/ugovor sa gradom da će se najkasnije godinu dana nakon prestanka ratnih dejstva bez problema moći vratiti na svoje. Umjesto toga nadležne komisije su sve činile kako bi joj to pravo uskratile - čekajući očito, kao i u brojnim slučajevima kada se radilo o starijim Sarajlijama, da umre (!?). Iako narušenog zdravlja, uspjela je da nakon pune četiri i po godine od prvog podnesenog zahtjeva i to uz pomoć advokata (posebna je priča koliko su sticajem prilika sarajevski advokati zaradili ostvarujući ono što je trebalo da bude ostvareno i bez njihove pomoći) i ombudsmena vrati svoj stan.

    Ove tri sarajevske priče/sudbine samo su kap u moru istovjetnih. O nekim će govoriti i TV serija, koja je krenula početkom ove sedmice i u kojoj u 30 petominutnih emisija izbjeglice, raseljene osobe i povratnici pričaju svoje priče - priče koje jasno pokazuju izazove koji stoje pred političarima i građanima BiH ukoliko uistinu žele da se svima u ovoj zemlji omogući normalan život. Serija, koja nosi naziv "Koliko još?", proizvedena je u saradnji Internewsa i OHR-a i emituje se istovremeno na programu RTRS i RTVBiH svakim radnim danom.

    Vjerovatno najteže rješiv problem u Bosni i Hercegovini i dalje jeste realizacija Aneksa 7 Daytonskog sporazuma, odnosno pitanje povratka svih na svoje. Prošlo je više od pet godina, ali su podaci i dalje poražavajući. Kraj 1995. godine, odnosno, potpisivanje Daytonskog sporazuma, BiH je dočekala, u demografskom smislu, sa stanjem koje je bilo najlošije u Evropi još od drugog svjetskog rata. Oko milion ljudi bilo je raseljeno unutar zemlje, oko milion i dvjesto izbjeglo je u inozemstvo, a pet stotina hiljada Bosanaca i Hercegovaca završetak rata dočekalo je u potpuno srušenim domovima. Trenutno, od ukupnog broja izbjeglica u trećim zemljama, prema procjenama Ministarstva za ljudska prava i izbjeglice i UNHCR-a, još oko tri stotine hiljada ljudi nema trajno rješenje, što znači da u zemljama koje su ih prihvatile nisu riješili svoj status kroz državljanstvo ili dozvolu trajnog boravka. Oko četvrtina raseljenih u treće zemlje nalazi se u zemljama regiona (Jugoslavija, Hrvatska, Slovenija, Makedonija), a jedna četvrtina u zemljama Evropske unije (najviše Njemačka, pa slijede Holandija, Švicarska, Italija, Švedska, Austrija...)

    Iako se prošla, dvijehiljadita godina često pominje "kao godina u kojoj je postignut povoljan politički i pravni ambijent za povratak", ipak podaci o registriranim povracima to ne potvrđuju. Naime, prošle godine se u svoje domove vratilo 37.000 ljudi dok je tokom 1996. godine registrovan povratak 252.780 osoba, 1997. godine 178.500 osoba, 1998. godine 139.500, a 1999. godine 75.000 osoba. Ilustrativni su u tom smislu podaci koje sadrži Izvješće o realiziranju Aneksa 7 Općeg okvirnog sporazuma za mir u BiH, a koje je krajem prošle godine razmatralo i usvojilo Vijeće ministara Bosne i Hercegovine. Od Daytona do 1. septembra 2000. godine, navodi se u izvještaju, u BiH je registovan povratak ukupno 682.478 osoba, od kojih 360.478 izbjeglica iz BiH i 321.730 raseljenih osoba u BiH. Inače, u Federaciji ima oko 476.000, a u Republici Srpskoj 381.000 interno raseljenih osoba. Najviše u Tuzlanskom kantonu - 111.981 osoba, slijedi Unsko-sanski kanton sa 71.413 osoba, pa Zeničko-dobojski i Hercegovačko-neretvanski kanton sa približno istim brojem, oko 70.000. "Po nacionalnoj strukturi izbjeglica-povratnika na cjelokupnom području BiH, Bošnjaci su ostvarili 70,20% povrata; Hrvati 19,03%; Srbi 9,8% i ostali 0,92%, od kojih se u FBiH vratilo 74,55% Bošnjaka, 20,09% Hrvata, 4,44% Srba i ostalih 0,92%, dok se na područje Republike Srpske vratilo 60,87% Bošnjaka, 30,83% Srba, 7, 92% Hrvata i 0,38% ostalih", kaže se u izvještaju. Najviše izbjeglica vratilo se iz SR Njemačke - 235.000 (za vrijem rata u ovoj zemlji bilo ih je 320.000), potom iz Hrvatske - 33.000 (za vrijeme rata u ovoj zemlji utočište je našlo 170.000 ljudi iz BiH). Upada u oči činjenica da je u SR Jugoslaviju otišlo 297.000, a vratilo se samo deset odsto, ili 28.000.

    U Bosni i Hercegovini ostvareno je ukupno 157.724 takozvanih "manjinskih povrataka", što predstavlja 23% od ukupnog broja povrataka izbjeglica iz BiH i raseljenih osoba u BiH. Od toga, u okviru manjinskih povrataka na prostor Federacije BiH vratilo se 123.528 osoba (29.300 Bošnjaka, 50.893 Hrvata i 43.016 Srba i 311 ostalih) što čini 78,46% ukupnih manjinskih povrataka. Na područje RS za isti period se vratilo 33.904 osoba (27.232 Bošnjaka, 2.572 Hrvata i 249 ostalih), odnosno 21,54% od ukupnog broja manjinskih povrataka. U izvještaju se registruje i činjenica da i nakon potpisivanja Mirovnog sporazuma u Daytonu BiH napušta veliki broj osoba, kao i da se unutar zemalja gostoprimstva bilježe značajna kretanja izbjeglica iz BiH. Samo u organizaciji IOM-a (Međunarodne organizacije za migracije) za četiri godine svoja boravišta u trećim zemljama promijenilo je oko 100.000 državljana BiH, odlazeći najčešće u SAD, Kanadu i Australiju. Trenutno je u samoj BiH "hit" - Novi Zeland, posebno za mnoge mlade parove.

    Zajedničkim angažmanom domaćih i međunarodnih subjekata donesen je čitav niz propisa kako na nivou Bosne i Hercegovine, tako i entiteta kojima se direktno ili indirektno uređuju razna pitanja u vezi sa realizacijom povratka. Tako se povratkom bave zakoni o izbjeglicama i raseljenim osobama i povratnicimau BiH i entitetima, zakoni o amnestiji u Federaciji i Republici Srpskoj, imovinski propisi na nivou entiteta i propisi koji garantuju pravo na povrat stanarskog prava i pravo na otkup stanova, propisi koji regulišu olakšanu registraciju po povratku, carinski propisi...Visoki predstavnik međunarodne zajednice u BiH Wolfgang Petritsch je, još u oktobru 1999. godine, uz podršku OSCE-a, UNHCR-a i UNMBiH-a, inicirao Plan za provodenje imovinskih zakona (Property Law Implementation Plan - PLIP). Doneseni su amandmani i uputstava za usklađivanje i pojašnjenje zakona kojima se uređuje povrat imovine u RS i FBIH. Sve to "s ciljem stvaranja konzistentnog pravnog okvira i jednakih prava, te mogućnosti pravnog lijeka za sve izbjeglice i raseljene osobe u Bosni i Hercegovini".

    Cilj Plana za provodenje imovinskih zakona bio je da se osigura da svi građani BiH mogu ostvariti pravo na imovinu, i na taj način napokon deblokira proces povratka. I pored svega, povratak u RS, posebno u sela, je još i ostvariv, ali u Banju Luku i ostale veće gradove je zanemarljiv. Pozitivnom se ocjenjuje činjenica da se ljudi vraćaju u istočni dio Republike Srpske, i to u mjesta za koja je to prije godinu dana bilo nezamislivo. Kao takve primjere zvaničnici međunarodne zajednice najčešće navode Zvornik, Bijeljinu, Janju, Jeleč i Foču, kao i okolinu Srebrenice, zatim Trebinje i Prijedor. No, u pitanju su spontani povraci koji nemaju mnogo veze sa vladama koje bi trebalo da provode politiku povratka. Može li međunarodna zajednica na teritoriji cijele BiH biti "agresivnija" kada je o ovom problemu riječ? Prema nedavnoj izjavi Thomasa Millera, ambasadora Sjedinjenih Američkih Država u Bosni i Hercegovini, u BiH postoje određeni politički lideri koji će učiniti sve što je u njihovoj moći da opstruiraju proces povratka, ali "ljudi se vraćaju usprkos vladama koje na tome ništa ne rade".

    Zato je uz pomenuti serijal "Koliko još?", pokrenuta i medijska kampanja sa krajnje određenim stavom već u samom naslovu - "Dosta je". Pokrenuli su je u decembru prošle godine Ured Visokog predstavnika, Misija OSCE-a u BiH i Visoki komesarijat Ujedinjenih naroda za izbjeglice uz podršku Misije UN u BiH i CRPC-a "kako bi se rješavale najozbiljnije prepreke koje stoje na putu implementacije imovinskih zakona". Kampanja je, ističe se, pokrenuta zbog onih koji, bilo iz neznanja ili nemogućnosti izbora, još odlažu ono neizbježno, ne iseljavajući se iz stanova i kuća za koje su podneseni zahtjevi za povrat. Naravno, poruka "Dosta je", nije upućena samo njima, već i svim onim lokalnim organima vlasti koji, prema mišljenju međunarodnih zvaničnika u BiH, ne ispunjavaju svoje obaveze, usporavajući implementaciju imovinskih zakona, te time i proces povratka.

    Kampanje "Koliko još" i "Dosta je" kreirane su, napominju njihovi autori, tako da mogu izraziti frustracije koju osjećaju podnosioci zahtjeva za povrat čekajući da se vrate u posjed svojih domova, zabrinutost koju osjećaju privremeni korisnici za svoju budućnost kao i svi oni koji su uključeni u ovaj proces i koji iz dana u dan nailaze na iste prepreke, prouzrokovane pogrešnim pretpostavkama, a u brojnim slučajevima, i namjerno pogrešnim tumačenjem zakona. Privremeni korisnici koji imaju mogućnost da riješe svoj stambeni problem, ali koji to još nisu uradili su u središtu prve faze kampanje "Dosta je". Hoće reći, obuhvata one "koji su dobrovoljno prodali svoju predratnu imovinu ili one koji na neki drugi način imaju dovoljna sredstava da plate najamninu za stan. Ovdje, također, spadaju oni koji imaju mogućnost pristupa domu nekog od članova svog domaćinstva iz 1991. godine". Sve te kategorije privremenih korisnika blokiraju ulazak u posjed predratnih nosilaca stanarskih prava ili vlasnika i zapravo zloupotrebljavaju stambeni prostor. Oni su u biti dvostruki korisnici čije stambene potrebe mogu da se zadovolje na neki drugi način i koji nemaju pravo na alternativni smještaj. Najkraće - oni moraju iseliti.

    Obezbjeđenje alternativnog smještaja je u središtu druge faze kampanje "Dosta je". Lokalni organi vlasti, naime, često svoj neuspjeh u pronalaženju i osiguravanju alternativnog smještaja za one koji napuštajući tuđe uistinu nemaju gdje, koriste kao razlog odlaganje tzv. ulaska u posjed prijeratnih korisnika ili vlasnika. Zakon je tu jasan - organi vlasti odgovorni za stambena pitanja i ministrastva za pitanja raseljenih lica i izbjeglica u oba entiteta moraju naći i ponuditi alternativni smještaj. Nedostatak alternativnog smještaja ne spriječava izvršenje deložacija, a organi vlasti su ti koji su odgovorni za njegovo osiguranje. "Kreativna rješenja ovog problema se traže na cijelom teritoriju BiH i vrijeme izgovora i ne poduzimanja mjera je prošlo"- stav je međunarodnih zvaničnika.

    Takozvani pogrešan dojam u vezi kupovine stanova je u središtu treće faze kampanje "Dosta je". Prvo, stanarska prava se nikad ne mogu prodati - pokušaji da se to uradi su nezakoniti i stavljaju takvog kupca u izuzetno rizičnu situaciju u kojoj može izgubiti i stan i novac. Drugo, stanovi za koje nisu podneseni zahtjevi za povrat i koji bi trebalo da budu korišteni kao alternativni smještaj su u nekim slučajevima nezakonito privatizirani. Privremeni korisnici stanova za koje nisu podneseni zahtjevi za povrat moraju ispunjavati veoma specifične kriterije da bi bila izvršena nadovjera njihovog ugovora o korištenju stana.

    Kampanju "Dosta je" prate u cijeloj BiH i duhoviti TV i radio spotovi u kojima glume poznati bosanskohercegovački glumci. Tu su i reklamni panoi, jumbo plakati i novinske reklame, također na teritoriji cijele BiH. Uz to ide i letak u kojem se detaljno objašnjava cijela kampanja. Možda i uspije, možda je stvarno dosta.

    Adriana KUČI (AIM, Sarajevo)