AIM
  • all articles of same month
  • articles of same month and centre
  • all latest articles
  • latest articles of same centre
  • search all articles
  • search same centre
  • www.aimpress.org

    Copyright: All those wishing to use or publish the following text are welcome to do so, provided that they indicate the source and inform the AIM office in Paris which is interested to receive comments and reactions on the information it provides. AIM, 17 rue Rebeval, F-75019 Paris, France

    MON, 29 JAN 2001 12:04:21 GMT

    Privatizacija i radnici

    Od samoupravljača do najamnog radnika

    AIM, Sarajevo, 29. 01. 2001. "Upozoravamo sve one koji bez saglasnosti zaposlenih u 'Vranici' žele ulagati u istu, da im to zaposleni neće dozvoliti, bez dogovora sa odgovornim licima" - ovo je suština oglasa objavljenog prije nekoliko dana u jednom arajevskom dnevnom listu, a koji je potpisao sindikat radnika "Vranice", državnog preduzeća koje je ponuđeno na prodaju u procesu privatizacije.

    U čitavoj priči, najmanje je bitno konkretno preduzeće, jer oglas zapravo najbolje ilustruje način razmišljanja radnika u većini nekadašnjih velikih državnih preduzeća u BiH. Definitivno suočeni sa kapitalizmom koji ulazi na vrata državnih firmi, radnici ne mogu da se pomire sa činjenicom da je na djelu posljednja faza njihovog pretvaranja iz "samoupravljača" u najamnu radnu snagu.

    Njihovo upozorenje svim potencijalnim investitorima nema nikakvog uporišta u zakonu - osnovna premisa privatizacije jeste da je ponuđena državna "roba" dostupna svakom zainteresovanom kupcu pod istim uslovima, bilo da je riječ o domaćim ili stranim pojedincima, odnosno pravnim licima.

    Istovremeno ili konačno, radnicima postaje jasno da su uvjeravanja poslijeratne vlasti kako će fabrike, zahvaljujući privatizacijskim certifikatima podijeljenim svim građanima, po "prirodnom pravu" preći u vlasništvo njihovih radnika, bila tek jedna u nizu "šarenih laža". Lažnim nadama kumovali su i sindikalni lideri. Iako je od donošenja zakona o privatizaciji u FBiH prošlo više od tri godine, i iako je u njima jasno rečeno da zaposleni u procesu privatizacije mogu učestvovati samo pod istim uslovima kao i svi drugi zainteresovani, sindikalci su svoje članstvo i dalje držali u uvjerenju da će radnici imati prioritet u otkupu dionica.

    Očajnički gest upozorenja radnika, u ovom primjeru "Vranice", upućen svima onima koji razmišljaju o kupovini dionica ovog preduzeća, svjedoči o njihovom apsolutnom nepoznavanju principa na kojima počiva tržišna ekonomija, kako se u zemljama u tranziciji od milja naziva kapitalizam, odnosno o njihovoj nespremnosti da se suoče sa bolnom tranzicijskom stvarnošću.

    Želja da se vlastito preduzeće u procesu privatizacije otkupi sasvim je legitimna i razumljiva. Istina je da su fabrike proteklih decenija dijelom građene i novcem koji je umjesto za plate odlazio za nove investicije i da bi bilo pravedno da se to (dobrovoljno ili prisilno) odricanja sada na neki način kompenzira radnicima. Nažalost, niti jedan proces privatizacije nije, niti može biti, u potpunosti pravedan.

    Pravila tržišne utakmice su neumoljiva, ključni uslov za uspjeh je suma ponuđenog novca, bez obzira na to da li se radi o stvarnom novcu ili "papirima" u vidu privatizacijskih certifikata. Tu moral, pravda i poštenje ne igraju nikakvu ulogu, a što radnici u državnim preduzećima izgleda nisu željeli da prihvate, nadajući se da to, ipak, neće biti tako, barem ne kada se radi o "njihovom" preduzeću.

    U suštini, želja radnika da po svaku cijenu postanu suvlasnici vlastitih fabrika, zasniva se na još jednoj pogrešnoj pretpostavci - da će statusom dioničara vlastite firme sačuvati i svoje radno mjesto. Upravo tu leži i razlog najvećim otporima prema novim potencijalnim vlasnicima. Opravdano strahujući da će novi vlasnik znatnije smanjiti broj trenutno zaposlenih, jer su i sami svjesni da višak objektivno postoji, radnici naivno vjeruju da će kroz dioničarstvo izbjeći takvu mogućnost.

    Smanjenje, i to u većini slučajeva drastično, postojećeg broja zaposlenih jeste također jedna od posljedica saniranja domaćih državnih firmi, jer sa trenutnom situacijom, ova preduzeća ne mogu biti uspješna na tržištu. Kako je cilj svakog vlasnika da na kraju godine ostvari profit, i to po mogućnosti što veći, među nepotrebnim troškovima značajnu stavku predstavlja i prekobrojna radna snaga.

    Upravo je profit, kao vrhovni imperativ glavni pokretač tržišne ekonomije. Vlasnici, dioničari, hoće dividende, i njihova visina je jedina mjera uspješnosti jednog preduzeća i njegovog menadžmenta. Socijalna pravda, pravična preraspodjela društvenog bogatstva, "blagostanje za sve" i slično, dolazi tek kasnije. Tek kada je profit stvoren, kroz poreze se vrši njegova djelimična preraspodjela. Ako nema profita, nema ni para za "društvenu nadgradnju".

    Sudeći po dosadašnjim iskustvima firmi koje su u procesu privatizacije kupili sami zaposleni, novim dioničarima profit nije pri vrhu ciljeva, pa je tako i svođenje broja radnika na realno potreban nivo izostalo. To znači da će i dalje na tržištu njihovi proizvodi biti skuplji od konkurencije, pogotovu uvozne, i umjesto kod potrošača završavati u magacinima. Preduzeća potom neće biti u stanju ni da pokriju sve troškove, naročito plate, pa će nastaviti životariti, gomilajući gubitke. A kako su sada privatna, više nemaju nikakvog osnova da od države traže različite vidove finansijske pomoći. Nakon duže ili kraće agonije, neminovno će bankrotirati pri čemu će svi zaposleni ostati i bez dionica i bez posla.

    Šta je alternativa? Da novopečeni dioničari u međuvremenu ipak shvate da su rezovi neminovni, te da angažuju menadžere koji će otpustiti objektivno prekobrojne radnike. Ali, bez radikalne promjene postojećeg načina razmišljanja, ovo je malo vjerovatno. Radnicima tek predstoji da se pomire sa činjenicom da je njihov rad, kao i firme, tek jedna od roba na tržištu. A cijenu svake robe diktira ponuda i potražnje, te kvalitet.

    U našem primjeru, o "Vranici", preduzeću kao "robi" i njegovoj cijeni zainteresovani kupci pregovaraju sa vlasnikom, državom. Radnici se tu ne pitaju. Naravno, sa svojim certifikatima i novcem, i oni se mogu pojaviti kao jedan od zainteresovanih kupaca. Kupac sa najdubljim džepom na kraju će postati i vlasnik, sa svim pravima i obavezama. Zato pokušaji radnika da pozivanjem na pravdu i moral otjeraju druge potencijalne kupce preduzeća, djeluju donkihotovski, unaprijed osuđeno na neuspjeh.

    Dražen SIMIĆ (AIM, Sarajevo)