AIM
  • all articles of same month
  • articles of same month and centre
  • all latest articles
  • latest articles of same centre
  • search all articles
  • search same centre
  • www.aimpress.org

    Copyright: All those wishing to use or publish the following text are welcome to do so, provided that they indicate the source and inform the AIM office in Paris which is interested to receive comments and reactions on the information it provides. AIM, 17 rue Rebeval, F-75019 Paris, France

    SUN, 28 JAN 2001 12:57:11 GMT

    Pravopisna šizofrenija

    Aim, Zagreb, 28.1.2001.

    Zadatci glede i tijekom športa ne će biti pogrješka na žao mladcu. Naravno, rečenica koju ste upravo pročitali zvuči sasvim glupo, ali ono što izaziva iritaciju u čitatelja ipak nije njezina ukupna logičko-semantička nezgrapnost, koliko dojam da je gotovo svaka pojedinačna riječ u njoj malo poludjela. Međutim, program za provjeru hrvatskog pravopisa, instaliran u memoriji kompjutora na kojemu je napisan ovaj tekst, nije se razbjesnio i zacrvenio ekran - što inače radi kad je napadnut nekorektno ispisanim riječima - jer misli da je demokratičan, i dopušta obje moguće verzije nesretnoga hrvatskog pravopisa. Roditelji toga programa poveli su se za Ministarstvom prosvjete Republike Hrvatske, koje od nedavno diktira shizofreničnu politiku domaćem školstvu. Imamo na snazi dva pravopisa: jedan iz 1993. godine, ovih dana dopunjen, i jedan stariji, koji će uskoro biti obnovljen.

    Kada se prije nekoliko dana pojavilo novo, popravljeno izdanje "Hrvatskog pravopisa" Stjepana Babića, Božidara Finke i Milana Moguša, hrvatska javnost doznala je da odsad ima pisati isključivo 'ne ću', 'vrjednoća', 'i te kako', 'napitci', 'na večer'... Dotad je pravopis trojice autora dopuštao dvostruku mogućnost ('neću' i 'ne ću'), pa kako je kome bilo na volju, tako je mogao i pisati. Nije to bila jedina anarhičnost u hrvatskom jeziku, s obzirom na njegove preostale leksičke ili gramatičke norme, ali niti princip dvostrukosti u pravopisu nije uvijek štetan. Drugi pravopis u Hrvata, onaj autora Vladimira Anića i Josipa Silića, dopuštao je mogućnost pisanja 'Evrope ' i 'Europe', no samo 'itekako' ili 'navečer'. Po novom su se pravopisu "trojica" složila s "dvojicom" da dvostrukosti treba reducirati, ali se nisu složili u kojim bi to slučajevima trebalo poduzeti.

    Problem koji svi prepoznajemo u vezi s gornjom "ludom" rečenicom, a kakvu bi bez krzmanja (pravopisno) verificirali Babić & Co., dobro je definirao Josip Silić, u polemici koja se rasplamsala povodom novog izdanja Pravopisa u autorstvu "trojice". Naime, tvrdi Silić, na pravopisnim normama nije da sude koji će se oblik riječi rabiti, nego je li ispisan kako valja. Međutim, nastavlja on, na pravopisu je da osluškuje i slijedi gramatiku i leksik, a ne obrnuto; stavljanje pravopisa ispred gramatike i leksika jednostavno zaustavlja ili ometa razvoj jezika. Tu smo došli do problema koji se "pismenoj, polupismenoj i četvrt-pismenoj javnosti" (D. Kiš) službeno nameće posljednjih sedam-osam godina, da ima na silu pisati kako joj se kaže, a da tako nikad ranije pisala nije, ma kolike i kakve diplome na hrvatskom jeziku nekima garantirale da su se svojim jezikom znali služiti.

    U dobrom je sjećanju zacijelo svima ostala ona saborska inicijativa Vice Vukojevića, da treba u zatvor hitno baciti svakoga tko ne bude pisao kako spada, a po njemu je spadalo pisati "prema podrijetlu", no su Babić i društvo u neka doba zaključili da bi "kori(j)enski pravopis javnost danas teško prihvatila"! Dakako, kao što neće niti 'ne će' baš lagano prihvatiti, pa ni 'vrjednoću' niti 'i te kako'... Babić i Finka i Moguš nisu dovoljno pažljivo slušali živi leksik i gramatiku hrvatskog jezika, te su ga doveli u opasnost, da zakržlja poput djeteta koje ne puštaju da vidi ni sunca ni mjeseca. O raznim opasnostima kojima su izvrgavani leksik i gramatika da i ne govorimo, no činjenica je da nasilne preinake za ljubav nekoga već anakronog pravopisa ugrožavaju sam jezik, a sve po nalogu dnevne politike i jednog konzervativnog, folkloralnog, ograničavajućeg svjetonazora.

    U oglednoj rečenici s početka ovog teksta, riječi 'glede' i 'šport' nisu sporne u smislu pravopisnih normi, ali jesu s razloga svakodnevnoga leksičkog nasilja, koje zamah bilježi u prvoj polovini devedesetih. Posrijedi su bile riječi gotovo izumrle u hrvatskom jeziku, ne samo zato što se isti približio bio zajednici sa srpskim jezikom, a što je postupak shvatljiviji i prirodniji od aktualne umjetne intervencije s povratnim efektom, ma koliko da stoje tvrdnje kako je bilo i tada nasilja u obrnutom pravcu. Nakon svega, jezik se primio za živu podlogu, on je nastavio funkcionirati kao kultura u povijesno opravdanom kontekstu, i zločin je najednom ga slati na popravni ispit, jer je po nečijem kriteriju bio politički i nacionalno neosviješten, a prema Srbima blagonaklon i nekritičan. Kako to ipak izgleda u praksi, vidi se na primjeru Babićeve knjige "Hrvatski politički vicevi".

    Građa je njena obimna i autentična, samo što knjiga nema nikakvog smisla, koliko god pravopisno bila korektna, jer je autor isključio glavni moment njezina žanra. Vicevi se najbolje pričaju i prenose usmenom poštom, a kada se već iz nekog motiva prenose na papir, onda neka barem u trenutku objavljivanja budu aktualni i u cjelini prikupljenog pregleda politički nepristrani. Bilo je u vrijeme Josipa Broza sjajnih viceva na njegov račun, no u vrijeme Franje Tuđmana ipak nema preveć smisla objavljivati viceve na račun Tita, i samo na njegov račun... Vicevima koje je objavio Stjepan Babić nije se tako od ukoričavanja do danas nasmijao više nitko, a njegovom Pravopisu već se smiju mnogi, što je za jednog uglednog znanstvenika po svemu tragična inverzija. On je ispao znanstvenik s prvenstveno jakom političkom tezom i predrasudom, te je sam diskvalificirao sebe i svoje djelo.

    Drugu je zamjerku, i danas moguće važniju, moguće staviti na dušu ministru prosvjete Vladimiru Strugaru i njegovim pobočnicima. Stav je ministarstva da još neko vrijeme simultano u službenom školskom opticaju drži Pravopis "trojice", i Anić-Silićev, koji je po nastanku prvog izdanja nešto stariji, ali je od '93. bio u političkoj nemilosti. To znači da će dvoje učitelja u jednoj školi imati pravo učiti đake, svako svoj razred, po pravopisu koji sami odaberu. Ako se dvoje đaka iz tih razreda međusobno zaljube, pa se uzmu dopisivati, romanca bi mogla puknuti zbog neslaganja oko pravopisa, ustvari zbog ministarske neodlučnosti, što nipošto nije mali grijeh. Začas ćemo dobiti nekoliko kronično frustriranih i čudnovato opismenjenih mladih generacija, koje će s punim pravom, kad njihova pisma jednom zažive, polagati pravo svako na svoje rukopise u tada već nerješivom sukobu.

    A sasvim negdje uz marginu javne rasprave o jednom jeziku i dva pravopisa, mučaljivo se provukla silno zgodna vijest o donaciji iranske ambasade u Zagrebu, za "Bednjanski rječnik". Radi se o rječniku jednog arhaičnog i skoro zaboravljenog seoskog dijalekta iz Hrvatskog zagorja, a Irancima je u oko navodno upala velika njegova sličnost sa starim perzijskim jezikom... Onome tko znade teze o perzijskom/arijskom porijeklu Hrvata (što bliže Iranu, to dalje od Srbije), poticane u vrijeme Nezavisne države Hrvatske, i tokom posljednjeg desetljeća, neće biti teško dovesti u vezu odnos sela Bednje i države Hrvatske prema jeziku i pismu. Naime, suvremeni su se Bednjanci ipak spontano odbili od svog konzerviranog dijalekta, pa se njime bave još samo rijetki znanstvenici, dok se drugi iz starih knjiga trse napabirčiti umjetni jezik i nametnuti ga za obavezu čitavom društvu.

    Naposljetku, valja nam uz pomoć kompjutorskog pravopisno-leksičkog programa učiniti pravopisnu bilancu ovog teksta, dramatski zadanu još onom prvom njegovom rečenicom. Izuzevši osobne imenice, dakle, niže potpisani novinar nije smio rabiti slijedeće riječi: 'shizofreničnu', 'anakronog' i 'folkloralnog' (najednom se crveni, kao od šumskog požara, čitav virtualni horizont!). Nije problem što bi ta tri inkriminirana trna u oku kroatistički nastrojenog kompjutora bila nelegitimne posvojenice, jer isti posve lijepo prepoznaje 'kompjutor' i 'horizont', sve uz 'računalo' i 'obzor'. Međutim, taj kompjutorsko-računalni program zna za riječi 'anakronističnog' i 'folklornog' (ne podvlači crveno), a to ipak nisu sinonimi s podvučenim riječima, nego samo članovi iste obitelji. Program zna za shizofreniju, ali ne priznaje ni 'shizofreničnu' niti 'shizofrenu'. U čemu je stvar?

    U tome što je program rađen navrat-nanos, u nemogućim okolnostima proturječnih normi, i strahu od jezičke policije Vukojevića i Babića, izvršnog i zakonodavnog. Uopće nema veze što se pišu gluposti, bitno je da su pravopisno korektne; nema veze što je shizofrenija evidentna, bitno je da se ne smije napisati od čega smo i zašto shizofrenični.

    Igor Lasić