AIM
  • all articles of same month
  • articles of same month and centre
  • all latest articles
  • latest articles of same centre
  • search all articles
  • search same centre
  • www.aimpress.org

    Copyright: All those wishing to use or publish the following text are welcome to do so, provided that they indicate the source and inform the AIM office in Paris which is interested to receive comments and reactions on the information it provides. AIM, 17 rue Rebeval, F-75019 Paris, France

    MON, 22 JAN 2001 19:00:41 GMT

    Nemirna savjest ratne vlade

    Aim, Zagreb, 22.1.2001.

    Iako najavljivan kao super važan, čak sudbonosan, posjet glavne tužiteljice Haaškog suda Carle de Ponte Hrvatskoj, prošao je toliko mirno da je jasno da mu je jedna od glavnih misija bila baš to - da protekne mirno. Takav ishod zvonka je ćuška šarenoj desnoj opoziciji, ali i nekim solistima iz vladajućeg šesterca (Budiša, Tomac..), koji su mjesecima nabrijavali javnost da se Haaški sud pretvorio u tribunal koji sudi hrvatskom "Domovinskom ratu", a u njemu su, tvrdi se s unaprijed jasnom tezom, navodno i temelji međunarodno priznate Hrvatske.

    Za to je kao krunski dokaz uziman general Petar Stipetić, aktualni načelnik Glavnog stožera Hrvatske vojske, za kojeg je prvi od spomenutih još od ljetos tvrdio - uz mnogo paničnih demantija iz državnog vrha - da je haaški osumnjičenik, i da je samo pitanje vremena kada će biti pozvan. I doista je to i službeno potvrđeno od predstavnika hrvatskih vlasti, ali je u Zagrebu Del Ponte izjavila da Stipetić može sam odlučiti hoće li svjedočiti pred haaškim istražiteljima. Ovome je kao neprovjerena indiskrecija (koju su možda također diskretno inicirali sudionici strogo tajnog sastanka Račan - Del Ponte) dometnuto u novinama da Haag sužava zapovjednu odgovornost samo na one čelnike Hrvatske vojske koji su naređivali zločine.

    Ostali, koji su "samo" znali za zločine a nisu pokrenuli postupak protiv počinitelja, navodno su amnestirani - stoji u ovoj neautiriziranoj informaciji s okusom apaurina. Velike količine tih umirujućih-uspavljujućih pilula bile su namjenjene za zgradu u prvom susjedstvu. Ondje je na nagovor jednog od njenih potpredsjednika Zdravka Tomca, zasjedala koalicijska ratna Vlada Franje Gregurića iz 1991. i 92, koja se prvi put odonda sastala da također demonstrira odlučnost prema Haagu. U tome je najdalje otišao sam Tomac, koji je gromko izjavio da se oko Domovinskog rata roje već tolika sumnjičenja i difamacije da još samo fali da se spomenuta ratna Vlada usporedi s Hitlerom.

    Tomac, utjecajni član a donedavno i jedan od čelnih ljudi Račanove Socijaldemokratske partije, ovo je rekao sasvim dosljedno svojim novijim političkim stavovima, u kojima se osjeća želja da se preuzme barjak Domovinskog rata iz ruku već uvelike ruiniranog i desetkovanog HDZ-a, a to znači i što veći dio njegovih tradicionalnih birača. Ratna Vlada, koju je vodio HDZ-ovac Gregurić, ali su većinu ministara činili predstavnici tadašnje opozicije, izgledala je Tomcu očito kao idealan medij za to, i kako se čuje mjesecima je radio na pripremama "izvanredne" sjednice (što znači da je dolazak Del Ponte bio samo dobrodošao povod, ne i glavni motiv za njeno sazivanje).

    No, Tomčeva inicijativa izvukla je iz penzionerskih budžaka čitav niz funkcionara bivše vlasti. Za njega je ovo bila očito samo velika politička igra, neki drugi imali su prečih briga za vratom. Nedugo prije dolaska Del Ponte u Zagreb, u ovdašnjim medijima pojavila se spekulacija kako se Haag interesira za pedeset, po nekima čak stotinu, čelnih ljudi Tuđmanove vlasti. Zato su neki od njih izvršili snažan pritisak da sastanku ratne Vlade prisustvuju i predsjednici i ministri svih kasnijih vlada, kao i drugi ljudi iz tadašnjeg državnog i političkog vrha. Bile su to, za razliku od ratne, čiste HDZ-ovske vlade, kojima je puno lakše prikačiti odgovornost za zločine, tim što je Del Ponte izjavila da je više zanimaju zličini iz završne nego iz početne faze rata.

    Zato su funkcionari iz tog vremena izvršili snažan pritisak na Tomca i Gregurića da i njih uključe u skup koji se održavao u povodu dolaska haaške tužiteljice. "Zaboravili ste da vaša vlada nije bila jedina i da je Haag, po svoj prilici, zainteresiran i za još neke dužnosnike" - malo je protestirao, a malo vapio predsjednik jedne od kasnijih vlada, Hrvoje Šarinić, poznat kao najiscrpniji kroničar one druge strane rata, koju su, što izravno, što njegovim posredstvom, ispisali dva glavna warlorda proteklog rata, Tuđman i Milošević. Ovaj zahtjev Tomac nije dočekao sa simpatijama, očito uplašen da bi mu se planovi mogli izjaloviti jer se našao u društvu previše HDZ-ovih čelnih ljudi, od kojih je dio potencijalno stvarno interesantan Haagu (svi predsjednici vlada, ministri policije Vekić i Jarnjak...).

    Ipak, zahtjev je na kraju prihvaćen, tako da su pozive dobili praktički svi nositelji vlasti u proteklom desetljeću, uključujući i sadašnjeg šefa države Stipu Mesića, te premijera Račana. Mesić se nije odazvao, očito zato što kao najtvrđi borac za suradnju s Haagom ne može otrpjeti ni društvo ovih bivših političara, a kamoli motive zbog kojeg su se okupili. S Račanom stvari stoje dobru nijansu drukčije. Ni on se nije odazvao pozivu, jer je baš u to vrijeme imao razgovore s Del Ponte, a u principu morao bi taj paralelni sastanak bivših vlada shvatiti kao provokaciju vlastitoj, jer joj se iza leđa suflira kako bi se morala postaviti prema haaškom Tribunalu.

    No, Račan se nije javno ogradio od tog taborovanja bivših vlada, a i to je bilo dovoljno da mu one uzvrate upravo napadnom ljubaznošću. "Skidam mu kapu", izjavio je ushićeno Šarinić, jer "informacije koje imam govore da je premijer pokazao veliku spretnost u manevriranju i zavidnu diplomatsku vještinu" u razgovorima s Del Ponte. Jasno je da se od Račana očekuje da spriječi Haag u procesuiranju najviših funkcionara bivše vlasti, što Šarinić i ne krije. S olakšanjem konstatira da je srećom "prošla opasnost" da za ratne zločine "neće odgovarati samo direktni počinitelji, što je logično, nego i nositelji vlasti u tom razdoblju". No, neki "nositelji vlasti" su ipak odgovorni, ponavlja Šarinić jednu od tvrdnji koja se čuje i iz redova ratne vlade, što mu je na koncu zacijelo i izvadilo ulaznicu za njenu "izvanrednu" sjednicu.

    "Poznato je, veli, da je predsjednik Tuđman često govorio da u rat ne može s časnim sestrana, a isto je tako poznato da je, primjerice, ministar Gojko Šušak, na moje zgražanje, za svojeg tjelohranitelja uzeo Sinišu Rimca, jednog od sudionika ubojstva obitelji Zec." Dakle, famozna zapovjedna odgovornost ipak postoji, samo što, na žalost, sada leži pod ilovačom zagrebačkog groblja Mirogoj. Tako bi se, najkraće, moglo sažeti ono što su u velikom uzbuđenju i s mnogo unutrašnjih protuslovnosti izmucali Šarinić i njegove kolege bivši premijeri, upućujući to kao neku vrstu pledoajea ponajprije tužiteljici Del Ponte. ali ništa manje, nego možda još više, sadašnjem premijeru Ivici Račanu.

    Ovaj je, rekosmo, dosta galantno prešao preko ovog zborovanja bivših državnih funkcionara i njihovih apela da se prema haaškim zahtjevima treba postići "nacionalni konsenzus". Presudilo je po svemu sudeći to što i on sam zacijelo priželjkuje takav konsenzus, ponajprije zato što ga praktički na nijednom drugom području više nije u stanju postići. Štoviše, suglasnost o ključnim pitanjima ne dobiva se više lako ni unutar vladajuće koalicije šest stranaka, tako da i Račan sve primjetnije baca pogled preko plota i diskretno koketira s HDZ-om, kako sve poene od toga ne bi uknjižili Budiša i Tomac.

    Marinko Čulić