AIM
  • all articles of same month
  • articles of same month and centre
  • all latest articles
  • latest articles of same centre
  • search all articles
  • search same centre
  • www.aimpress.org

    Copyright: All those wishing to use or publish the following text are welcome to do so, provided that they indicate the source and inform the AIM office in Paris which is interested to receive comments and reactions on the information it provides. AIM, 17 rue Rebeval, F-75019 Paris, France

    SAT, 20 JAN 2001 14:18:59 GMT

    Život između statistike i praznih stomaka

    AIM, SARAJEVO, 20.01.2001. Scene, nekada poznate samo iz filmova, kada sudski izvršitelji zbog neplaćenih dugova iz kuća iznose sve osim kreveta na kojem vlasnik uporno leži, postaju dio bosanskohercegovačke stvarnosti, posebno u Federaciji BiH. Neplaćeni računi za grijanje, vodu, stanarinu ili telefon, sve češće rezultiraju pojavom sudskih izvršitelja na vratima dužnika, bilo da je riječ o penzionerima, nezaposlenim ili onima koji svoju platu nisu primili već mjesecima.

    Na žalost, gomilanje neplaćenih računa nije rezultat građanske neposlušnosti u znak protesta zbog bezobrazno visokih cijena usluga komunalija, već rezultat sasvim prozaične besparice. Suočeni sa izborom da li kupiti hranu ili platiti prispjele račune, Bosanci i Hercegovci se opredjeljuju sa golo preživljavanje od danas do sutra. Istovremeno, političari svih nivoa uporno ubjeđuju svoje podanike da im je dobro, pozivajući se pri tome na zvanične statističke podatke o prosječnim platama te cijeni potrošačke korpe.

    Iz ugla statističara, situacija i ne izgleda tako loša. Prosječna plata u FBiH u novembru protekle godine iznosila je 436 DM, dok je cijena potrošačke korpe u istom mjesecu bila 438 DM. Da je sve relativno, odavno je dokazano, pogotovu kada je riječ i statistici.

    Troškovi famozne "potrošačke korpe", (koja je sročena tako da bi joj pozavidjeli svi dijetetičari)koji služe kao krunski dokaz političarima da porodica sa jednom prosječnom platom može preživjeti mjesec dana, obuhvataju samo troškove osnovnih prehrambenih artikala za četvoročlanu porodicu. Drugim riječima, nisu uračunati troškovi za komunalije, koji predstavljaju i najveći problem, odjeću, obuću , knjige, sveske i drugi pribor za djecu koja idu u školi.

    U praksi, na primjeru četvoročlane porodice koja živi u dvosobnom stanu ne većem od šezdeset metara kvadratnih u Sarajevu, ti "zaboravljeni" mjesečni troškovi bi izgledali ovako. Za centralno grijanje treba izdvojiti minimum 72 DM, ako je stan otkupljen naknada za korištenje zajedničkih prostorija oko 20 DM, toliko treba izdvojiti i za vodu, za električnu energiju i TV pretplatu oko 60 DM, za telefon desetak pa do stitinu DM. U najboljem slučaju za komunalije treba izdvojiti mjesečno barem 200 DM. Ovaj iznos, statistika ne pominje.

    Zatim tu su i troškovi odjeće i obuće. Ako su odrasli već primorani da godinama nose istu odjeću i obuću, djeca rastu, što znači da im se mora nabaviti nova. Cijene cipela u Sarajevu kreću se od 100 pa do famoznih 500 DM, a djeci najdraže farmerice mogu se nabaviti od 50 DM (naravno švercovani falsifikat) pa do 200, 300 DM koliko koštaju one kvalitetnije, legalno nabavljene. Tu su i troškovi školskog pribora - knjige, sveske, oprema za fizičko, lektira i slično. U prosjeku, za dvoje djece svakog mjeseca treba izdvojiti minimalno dodatnih pedesetak maraka. Time se ukupan iznos mjesečnih troškova četvoročlane porodice koji nisu obuhvaćeni potrošačkom korpom penje na barem 250 DM. Uz 438 DM "statističkih troškova" za hranu, ukupan mjesečni zbir iznosi blizu impresivnih 700 DM. Za one koji su bez vlastitog stana, na prvom mjestu je plaćanje kirije za iznajmljeni stan, za šta treba u najboljem slučaju izdvojiti dodatnih 300-400 DM, plus dodatni troškovi za javni prijevoz (jedna vožnja = jedna makja) jer se ovako jeftini stanovi nalaze isključivo na daljim gradskim periferijama. O troškovima vlastitog automobila ne treba govoriti jer se to u ovim krajevima još podrazumijava kao luksuz, slično kao i izlasci u pozorišta, kono ili ne daj Bože restoran.

    Političari i statističari polaze od pretpostavke da prosječna porodica ima dvoje radno sposobnih ukućana, što jeste standard u normalnim državama u koje BiH svakako ne spada. Ono što se ne vidi iza podataka o prosječnim platama je da ogromne većine gradjana nema u ovim ciframa. Jednostavno, na prosječnu platu mogu računati zvanično zaposleni, njih nešto više od 412 hiljada u FBiH. Među njima je i 42 hiljade radnika "na čekanju", koji po pravilu nemaju nikakvih primanja od svojih firmi u kojima su "zaposleni".

    Tu je i 265 hiljada zvanično nezaposlenih, pa je uz stopu nezaposlenosti od gotovo 40 odsto u FBiH, jasno da statistički podatak o prosječnoj plati matematički možda i jeste ispravan, ali se ne odnosi na ogromnu većinu građana. Posebno ne na 273 hiljada penzionera sa prosječnim penzijama od 178 DM. Njima puno ne pomaže ni činjenica da najčešće u istom stanu živi penzionerski bračni par. Sa svojih 356 DM zajedničkih mjesečnih prihoda, nakon plaćanja režija, ostaje im u prosjeku šest maraka dnevno, dovoljno za kilogram hljeba, litar mlijeka i lijekove, ako nisu baš previše bolesni.

    Računi za komunalije konstantno rastu, a najave novih poskupljenja uredno dolaze, dok su plate onih, koji imaju sreću da rade, sve neredovnije i neizvjesnije a smanjenje penzija je već sasvim izvjesno.

    Nazivati ovakvu situaciju "krizom", "recesijom" ili sličnim terminima ne znači ništa, jer se oni socijalno najugroženiji suočavaju sa glađu. Dokaz je i porast oboljelih od tuberkuloze, bolesti slabo uhranjene sirotinje, ali i sve veći broj ljudi koji prose po ulicama ili idu od vrata do vrata moleći za hranu.

    Beznađe i očaj se ubrzano šire poput zaraze, a samoubistva su odavno postala stvar ovdašnje svakodnevnice. Razumljivo je stoga da neplaćanje prispjelih računa postaje prvi korak u pokušaju da se "konsoliduju" porodični budžeti. Na žalost, ni to više nije dovoljno, jer preostali novac postaje nedovoljan za podmirenje najosnovnijih potreba, prije svega hrane.

    Ceh prelaska u tržišnu ekonomiju prvi su platili obični smrtnici koji su se ni krivi ni dužni, našli u situaciji da država nad njima demonstrira svoj autoritet i vladavinu prava. Dugo prizivana vladavina zakona, pored ostalog, podrazumjeva i uredno plaćanje svojih obaveza, bilo da je riječ o domaćinstvu ili preduzeću. A neizvršenje ovih obaveza povlači i posljedice, u konačnici, prinudnu naplatu od dužnika zaplijenom njegovih stvari u domaćinstvu.

    I dok dok državni monopolisti, poput pošte, i elektroprivrede, pokazuju zavidnu revnost u naplati vlastitih potraživanja, njihov gazda, država, nije pokazao niti ozbiljnu, spremnost da izmiri svoje dugove. Kao poslodavac, država je nezainteresovano posmatrala kako radnici u "njenim" firmama mjesecima ne dobijaju plate, pokazujući nekakav interes tek kada zaposleni, koji ionako više nemaju čime da kupe hranu sebi i porodicama, izvanično stupe u štrajk glađu.

    Tako je država penzionerima ostala dužna pet mjesečnih penzija. Tolerišuči rad "na crno" radi "mira u kući", država je penzione fondove dovela do bankrota, pred razgnjevljenim penzionerima upire prstom u predstavnike međunarodne zajednice koji insistiraju da se mogu potrošiti samo pare koje postoje. Zato nije isključeno da u narednim mjesecima prosječna plata po statističkim pokazateljima nastavi rasti, dok će u isto vrijeme, rub bijede, u stanovima sa isključenom strujom i ispražnjenim stanovima nakon pljenidbe zbog neplaćenih računa, prelaziti sve više i više građana. Jednostavno biće sve manje onih koji će primati platu ali će suma za plate biti ista pa bi na kraju još moglo doći i do povećanja statističkog prosjeka.

    Novoj ekonomsko-političkoj eliti, izolovanoj od svakodnevnice običnih smrtnika ovo i onako nije važno. Za njih su suhoparni statistički pokazatelji dovoljan dokaz blagostanja u zemlji, jer stanje "nije tako loše". I dok su njima puna usta "Evrope", njihovi podanici sve su bliži etiopskom standardu, gdje će se dijeliti na "bolje stojeće", one koji imaju za jesti svaki dan i siromašnije koji sebi taj luksuz ne mogu priuštiti.

    Dražen SIMIĆ (AIM Sarajevo)