AIM
  • all articles of same month
  • articles of same month and centre
  • all latest articles
  • latest articles of same centre
  • search all articles
  • search same centre
  • www.aimpress.org

    Copyright: All those wishing to use or publish the following text are welcome to do so, provided that they indicate the source and inform the AIM office in Paris which is interested to receive comments and reactions on the information it provides. AIM, 17 rue Rebeval, F-75019 Paris, France

    THU, 11 JAN 2001 00:38:00 GMT

    Bukovica, mrlja na crnogorskoj savjesti

    Zaboravljeni ljudi

    Zasto nekima u Crnoj Gori i danas, nakon sedam godina, odgovara da se ne sazna puna istina o progonu Muslimana iz sela Bukovica na sjeveru Crne Gore i zbog cega drzava Crna Gora nista ne preduzima da se nevoljnici vrate u svoje domove

    AIM Podgorica, 11.01.2001. godine

    Snijeg koji je ove godine okasnio nije jedini razlog sto oko 800 Bukovicana, seljana pljevaljske opstine, ne moze do svojih domova. Ovo je deveta godina kako za Muslimane - Bosnjake iz bukovickih sela «ne pada snijeg da pokrije brijeg, nego da svaka zvijer pokaze svoj trag».

    A gazile su bukovicki snijeg u februaru '93. cak i bose noge devedesetogodisnjeg Latifa Bungura, pod batinama i udarcima kundaka koje su mu zadavale komsije iz susjednih bosanskih sela u uniformama Jugoslovenske narodne armije. Ni dan - danas se ne zna da li stari Latif - aga nije htio ili nije mogao bos po snijegu otici od svog kucnog praga, tek, zapisano je u sudskom izvjestaju sacinjenjenom pola godine nakon njegovog ubistva da mu je dio trupa pronaden u hodniku kuce, glava u sobi, butna kost pred kucom... Zvijeri, mnogo pitomije od «nepoznatih pocinilaca ubistva» pola su godine raznosile njegove kosti dok drzavni organi Crne Gore nijesu pokazali spremnost da ih u jesen '93. pokupe i odnesu do mrtvacnice.

    Osam i po mjeseci nakon ubistva, 30. oktobra '93. na gradskom groblju u Pljevljima sahranjen je gradanin Crne Gore, seljanin bukovickog sela Ravni Latif Bungur. Kada je ubijen Latif Bungur, 16. februara '93. ista uniformisana lica izvrsila su i otmicu jedanaest mjestana iz sela Ravni i Selista, zena i djece. Pretucene i promrzle odveli su ih u Cajnice. Tadasnji predsjednik crnogorske drzave Momir Bulatovic i jugoslovenski predsjednik Dobrica Cosic zalozili su se i mjesec dana potom vraceno je u Pljevlja sest osoba, ostalih petoro iskoristeni su za razmjenu u bosanskom ratu. Medu vracenim u Pljevlja bila je i Sevda Bungur, danas izbjeglica u Pljevljima nadomak kucnog praga. Svjeze sjecanje na te dane ona opisuje ovako: «Grupa rezervista is susjednog nam sela Trpinja, iz Bosne, koju je vodio Nedo Masic, njih osmorica, upali su u nasu kucu. Vec su bili pokupili dvije zene i troje djece iz Selista. Tukli su nas i maltretirali. Dva su mi rebra polomili i cijela sam bila krvlju oblivena. Odveli su nas u Cajnice. Pokupili su nam zlato, htjeli su prste da nam sijeku... Nije bilo nikog da nas zastiti, da nam pomogne. Pljevaljski rezervisti koji su bili po Bukovici, bili su i gori nego ovi. Neke od tih rezervista i danas susrecem po Pljevljima. Onog jednog, Radmila Danilovica, kad god sretnem samo ga popljujem, neka zna da ne mogu raditi vise ono sto su radili. Kada su nas nakon 25 dana zatocenistva doveli u Pljevlja, u Bukovicu nismo ni smjeli niti smo mogli otici, kao i danas sto ne mozemo. A ja bih se vratila, i vraticu se na ono moje», zavrsava svoju pricu Sevda Bungur.

    Njen suprug, Musan Bungur, koji vise od trideset godina radi u Njemackoj, a tri godine vodi spor sa drzavom Crnom Gorom, kaze: "Od drzave Crne Gore ocekujem da nam nadoknadi stetu i da nam omoguci bezbijedan povratak", kaze Musan, a njegov sin Sefko Bungur na to dodaje: "Ako Crna Gora ne misli u Evropu, ne moram ni ja, vala, u moju rodenu Bukovicu"!

    Od oko 170 prognanih bukovickih domacinstava vecina ih je i danas raseljena po zemljama Zapadne Evrope i u Bosni. U Pljevljima je samo desetak porodica koje su pokusavale povratak na svoja imanja, uvijek bezuspjesno. U rastrkanim selima koja se prostiru na povrsini od cak 104 km2 strah od nacionalistickih ekstrema je preveliki. Povratak je pokusalo da organizuje i Muslimansko dobrotvorno drustvo "Merhamet", koje je uz pomoc jedne svajcarske humanitarne organizacije uspjelo da obnovi sest stambenih objekata. Predsjednik "Merhameta" Sukrija Hadzisacirovic kaze da su te kuce prosle godine bile popravljene, ali kako je njihov zavrsetak pao u nezgodno vrijeme, u kasnu jesen, bilo je tesko bez ostalih uslova za zivot, kao sto su stoka, sijeno i slicno, organizovati povratak, pa je on odlozen za na proljece.

    Zasto do povratka nije doslo govori jedan od ljudi kome su svecano uruceni kljucevi opravljene kuce, Jakup Durgut: "Samo petnaest dana nakon sto su nam kuce opravljene opet su ih "nepoznati pocinioci" unistili. A tu je bila prisutna Drzava, i vojska i policija. Postaje iluzorno ocekivati povratak Bukovicana u svoje domove. Ovo je nas treci pogrom u ovom vijeku. Najekstremnije ljude koji su cinili zlodjela i danas susrecemo po Pljevljima, a Drzava ne cini nista da zlocince pohvata i kazni. ", kaze Durgut.

    O statusu raseljenih Bukovicana i odnosu drzave Crne Gore prema njima svjedoci i dopis Komesarijata za raseljena lica koji pokazuje predsjednik Udruzenja izbjeglih i raseljenih lica Pljevalja Milan Prusac: "U skladu sa uredbom Vlade RCG, status raseljenog lica ne mogu dobiti lica koja su raseljena u okviru svoje opstine, kao sto je slucaj sa gradanima Bukovice koji Borave u Pljevljima. Ovim licima, jednako kao i drugima, treba obezbijediti humanitarnu pomoc, zdravstvenu zastitu... Zahvaljujuci na saradnji," u potpisu, komesar, Dorde Scepanovic.

    Milan Prusac ovakav odnos smatra,najblaze receno, neadekvatnim, a sto se povratka Bukovicana svojim kucama tice kaze: "Ne moze se ovaj problem rjesavati pilot projektima kao sto je pokusaj povratka sest porodica. Ljudima se prije svega mora garantovati bezbijednost ali i omoguciti osnovni uslovi za egzistenciju", kaze Prusac.

    O danasnjoj bezbijednosti slikovito govori i sam slucaj poslednjih popljackanih i srusenih kuca, ali jos i vise od toga cinjenica da je za sest ubistava i dva samoubistva pod sumnjivim okolnostima, koliki je ukupan bilans bukovickih zrtava, odgovarao samo jedan covjek i to Vreco Majos, osuden na 4,5 godina zatvora zbog brutalnog ubistva pedesetsedmogodisnjeg Dzafera Djoga. Ubice ostalih: Hajra Muslica (80), Ejuba Muslica (30) Latifa Bungura, Hilma Drkende (77) i Dzaka Bijele (70), te batinasi Himza Stovraga (67) i Hameda Bavcica (75), koji su prema nalazima sudskih vjestaka izvrsili samoubistvo, nikada nisu pronadene, niti je po tim slucajevima povedena ozbiljnija istraga.

    Promjena opste politicke klime u Crnoj Gori, upravo zbog te cinjenice, sporo dolazi, ili uopste ne dolazi do gradana Bukovice, kojima ne zacjeljuju rane od ubijanja, prebijanja, pljackanja, paljevina i rusenja skoro dvjesta kuca, sve tri dzamije, nekoliko grobalja. Bukovicanima i danas, mnogo jace od svih okruglostolovanja o nacionalnoj ravnopravnosti, u glavama odzvanjaju optuzbe generala Damjanovica koji je "99 posto siguran da Muslimani bacaju bombe na svoje objekte samo da bi optuzili Srbe za to", dok im je jos u ocima ogromni grafit koji je godinama "krasio" jednu pljevaljsku fasadu: "Bjez'te Turci dok vam nije kasno", na sto je tadasnji predsjednik opstine Pljevlja Momcilo Bojovic dodavao kako su "Muslimani destabilizirajuci faktor" na ovim prostorima.

    Suvise se slicnih "sitnica" nakupilo na jednoj strani bukovicke "vage" da bi jedno deklarativno "Crna Gora je demokratska drzava" moglo da "pretegne" na stranu pravde. Zato jedan Fikro, hamal na pljevaljskoj pijaci, izbjeglica, uz siroko i prilicno bosansko, prostodusno "jah!", rece: "Deda su mi cerali pa se vracao, oca mi pocerase pa se i on vrati, evo sada i mene ocerase, pa gledam ono moje dijete u kolijevci sto se u izbjeglistvu rodi... A opet, kakve sam krave tamo imao! Mogao si im na leda sjesti i karti igrati! Jah!"

    Sead SADIKOVIC (AIM)