AIM
  • all articles of same month
  • articles of same month and centre
  • all latest articles
  • latest articles of same centre
  • search all articles
  • search same centre
  • www.aimpress.org

    Copyright: All those wishing to use or publish the following text are welcome to do so, provided that they indicate the source and inform the AIM office in Paris which is interested to receive comments and reactions on the information it provides. AIM, 17 rue Rebeval, F-75019 Paris, France

    WED, 10 JAN 2001 11:41:18 GMT

    Jasenovac u Washingtonu

    Aim, Zagreb, 10.1.2001.

    Informacija da je američki SFOR sukladno dogovoru premijera Vlade Republike Srpske Milorada Dodika i židovskog Muzeja holokausta iz Washingtona prije dva mjeseca prebacio dio jasenovačke muzejske zbirke u Sjedinjene Američke Države uznemirila je duhove u Ministarstvu kulture Republike Hrvatske. Stoga je, nakon višednevne šutnje, rečeno ministarstvo bilo primorano izvjestiti javnost o kakvom je zapravo transferu arhivske građe riječ. Naime, krajem prosinca sarajevska je "Slobodna Bosna" uz informaciju da je jasenovačka arhivska zbirka zahvaljujući Miloradu Dodiku i SFOR-u završila u Muzeju Holokausta, također objavila da će sporna zbirka ubuduće biti u stalnom izložbenom postavu ovoga muzeja. Drugim riječima da je Hrvatska trajno ostala bez dragocjene muzejske zbirke Spomen-područja Jasenovac.

    No, hrvatski ministar kulture Antun Vujić svojim je istupom u javnosti odbacio takva nagađanja. S tim u vezi ispostavilo se da je tajanstvena šutnja i samozatajnost hrvatskog državnog vrha glede Jasenovca bila zapravo krinka za njihovu fantastičnu domišljatost. Takvu, naime, domišljatost da je se ne bi postidio ni čuveni detektiv Hercule Poirot. Ministar Vujić hrvatskoj je javnosti svečano saopćio kako je transakcija jasenovačke arhive u washingtonski "Memorial Holocaust Museum" rezultat "operacije Jasenovac" koju su osmislili upravo stratezi Ministarstva kulture s Vujićem na čelu, a ne dogovora između Dodika i direktora washingtonskog Holokaust muzeja Daniela Sulzmana. Prema Vujićevim riječima cijela je "operacija Jasenovac" osmišljena još prije nekoliko mjeseci, s temeljnim ciljem da muzejska građa na koncu bude vraćena u Spomen-područje Jasenovca. "Budući da", kaže Antun Vujić, "vlasti Republike Srpske nisu bile voljne ukradenu zbirku vratiti izravno Hrvatskoj, Muzej Holokausta je pristao na ulogu tajnog posrednika". Osim toga washingtonski su muzeolozi izrazili želju da sami restauriraju i analiziraju izvornu jasenovačku građu, te je sukladno tome 26. listopada prošle godine s njima sklopljen sporazum, u kojem se oni obvezuju da će zbirku vratiti natrag u Hrvatsku u roku od godine dana.

    U Hrvatsku bi tako do 26. listopada tekuće godine trebalo biti vraćeno devetnaest sanduka arhivsko-muzejskog materijala koji je u jesen ratne 1991. godine nekadašnji kustos jasenovačkog Spomen područja Simo Brdar iz Jasenovca prenio u Bosansku (danas Kozarsku) Dubicu. Brdara je, navodno, bilo strah jasenovačku dokumentaciju ostaviti tadašnjoj hrvatskoj vlasti budući da je njezin karizmatični vođa Franjo Tuđman javno koketirao s ustašlukom. Stoga se, kaže Brdar, odlučio osobno skrbiti za nju. Nakon višegodišnjeg inzistiranja 1999. godine dogovorio je s Vladom Republike Srpske da se zbirku smjesti u tamošnji Arhiv. Tada je Brdar prokomentirao da je to privremeno riješenje, budući da je jedino adekvatno mjesto za tu zbirku Jasenovac ili Donja Gradina - dio jasenovačkog stratišta koje se nalazi u Republici Srpskoj, te da je svaki drugi odnos rasipanje ostataka jasenovačkih žrtava. No, splet političkih okolnosti je doveo do toga da dio svjedočanstva iz ustaškog logora smrti završi čak u dalekom Washingtonu. Na početku se mislilo kako je takav razvoj događaja nastao zbog sporazuma od 27. listopada prema kojemu se Vlada Republike Srpske velikodušno odrekla kontrole i skrbništva nad zbirkom iz Jasenovca u korist Muzeja iz Washingtona. Međutim, hrvatski ministar kulture Antun Vujić javnosti je objasnio kako je sporazum od 27. listopada samo logična posljedica procesa realizacije sporazuma koji je dan ranije - dakle, 26. listopada - hrvatska strana sklopila s istim muzejom glede istih materijala.

    Glasnogovornici hrvatske državne politike smatraju kako će se zahvaljujući takvom njihovom podvigu raspršiti tvrdnje lansirane iz beogradskih krugova kako hrvatske vlasti pokušavaju prikriti pravu istinu o tom ustaškom logoru. Osim toga, zahvaljujući upravo takvoj strategiji ministra Vujića američkim će istraživačima biti daleko jasnije tko i u kakve svrhe manipulira jasenovačkim žrtvama. Stoga će Hrvatska, bez ikakve dvojbe, od svega ovoga politički i moralno najviše profitirati. Istodobno, Milorad Dodik kada priča jasenovačku priču rabi retoriku sličnu ovoj iz Hrvatske. Naime, Dodik je tako odluku da pokloni Amerikancima ono što mu ne pripada prokomentirao riječima kako je takav potez njegove Vlade nemjerljivo koristan za Srbe, jer će tako svjetska javnost spoznati pravu istinu o njihovim stradanjima tijekom Drugog svjetskog rata. Obje, dakle, strane preko jasenovačke dokumentacije žele svijetu saopćiti istinu o svom narodu.

    U Hrvatskom su državnom arhivu tako pronađeni novi dokumenti o broju jasenovačkih žrtava. Radi se navodno o netom otkrivenim popisima iz 1946. i 1950. godine prema kojima je broj žrtava tog zloglasnog logora varirao između 155.142 i 156.226. Sukladno tome u novinama su se počeli pojavljivati naslovi kako su u Savezu boraca bivše SFRJ priželjkivali da je jasenovačkih žrtava bilo 300 tisuća, a da su ih popisali samo 156 tisuća. Nitko, međutim, u tim svojim zgražavanjima nad bešćutnim licitiranjima jasenovačkim žrtvama komunističke Jugoslavije ne povlači paralelu s takvim pokušajima tijekom deset godina hadezeovog režima. U to se vrijeme na različite načine, primjerice, uz pomoć fantomske Komisije za utvrđivanje ratnih i poratnih žrtava, banalizirao zločin u Jasenovcu i umanjivao broj žrtava tog konclogora. Lučonoša je toga nacionalističkog iživljavanja Franjo Tuđman pretjerivanje komunističkih vlasti zamijenio vlastitim, prema kojemu je broj jasenovačkih žrtava varirao između 30 i 40 tisuća. Jasenovac je tako postao središnjim mjestom u Tuđmanovim povijesno-nekrofilskim tlapnjama, koje su svoj klimaks postigle u tumačenju da je jasenovačko stratište bilo, zapravo, svojevrsna babilonska kula sveprisutnog "zlosilja", u kojoj budući da su svi ubijali sve nije bilo prave granice između zločinaca i žrtava. Stoga je Tuđman - po uzoru na diktatora Francisca Franca - naciji ponudio da Jasenovac postane simbolički hram svehrvatske pomirbe ustaša i partizana. Memorijalni je centar u Jasenovcu, prema toj suludoj ideji, trebao postati "Muzej svehrvatske pomirbe", s pridruženim grobištem u koje su se trebale deportirati kosti svih koji su pali za ostvarenje državotvornog sna bez obzira na uniformu koju su nosili. Prema Tuđmanovoj fiks ideji na istom mjestu je trebalo sahraniti kosti zločinaca i žrtava.

    Jasenovačka se priča, čini se, ponovno aktualizirala. A političari s izraženim nacionalnim pedigerom su opet preko ove priče odlučili svijetu ispričati pravu istinu o svom narodu. Budući da nisu sigurni što je na kraju silnog prekrajanja povijesti zapravo istina u pomoć su pozvali, da apsurd bude veći, istog arbitra, za kojeg pritom misle kako je njihov simpatizer, te da će sukladno tome svijetu reći sve najbolje o Hrvatima odnosno Srbima. Na žalost, sve dok ovim prostorima budu vladali političari Dodikovog i Vujićevog kalibra, ekskluzivno pravo tumačenja povijesti tih prostora i dalje će imati nekakav činovnik s prebivalištem u Daytonu, Haagu ili nekom trećem gradu čije će ime simbolizirati što se zadnjih deset godina dvadesetog stoljeća zbivalo na Balkanu.

    Ivana Erceg