AIM
  • all articles of same month
  • articles of same month and centre
  • all latest articles
  • latest articles of same centre
  • search all articles
  • search same centre
  • www.aimpress.org

    Copyright: All those wishing to use or publish the following text are welcome to do so, provided that they indicate the source and inform the AIM office in Paris which is interested to receive comments and reactions on the information it provides. AIM, 17 rue Rebeval, F-75019 Paris, France

    MON, 08 JAN 2001 16:14:11 GMT

    Strani investitori i autentične vrijednosti

    Urbicid u miru

    AIM, Sarajevo, 08. 01. 2001. Odavno me u svekolikoj svjetskoj štampi nije toliko dirnula melodramatičnost nekog teksta koliko nedavni komentar u glasovitom "New York Timesu" povodom konačnog Al Gorovog priznanja kako je, uprkos uvjerenju da je istinski pobjednik - izgubio. Tamo se, otprilike, hoće kazati kako nikakva istina i pravda, pristrasne sudije, izborne namještaljke i uskraćena pobjeda nisu važni dotičnom Amerikancu koliko je važna Amerika, njene institucije, njen sistem. Sistem je rekao poraz i Al Gore je s radošću prihvatio poraz... Svaka čast našim novinama koje su to prenijele. Neka se vidi koliki smo mi bezveznjakovići, kako smo mali i nikakvi zato što ne poštujemo sebe, svoje institucije, svoje veličine i svoje zakone. Mi, za razliku od Amerikanaca, ugađamo drugima i trudimo se svim silama da obezbijedimo njihove interese, njihove poglede na našu stvar, njihov novac. Eto zato je pomenuti komentar i prenesen, da nam se udari na savjest, s razlogom.

    Čitava ova stvar, priznajem, jeste na ivici ironije ali za to ima i opravdanja. Na ova razmišljanja isprovocirao me izvjesni gospodin Erol Džebo, v.d. generalnog direktora firme UNITIC iz Sarajeva, čiji je "polovinski vlasnik" kuvajtska KIA, sadašnji gazda bivšeg UNIS-ovog Poslovnog centra (dva nebodera u centru grada u narodu poznata po nadimku Momo i Uzeir). Ukratko, za one koji ne znaju o čemu je riječ, pomenuta firma UNITIC restaurira ranjene nebodere mimo volje i prava autora projekta, arhitekte Ivana Štrausa, nastojeći da kroz sudski proces i priče oko procesa do kraja ponizi i profesionalno-moralno diskvalifikuje čovjeka koji je pokušao, uz ostalo, da bude "Amerikanac" pozivajući se na sistem, prava i interes države. Sasvim bukvalno, Štraus nudi nekoliko varijanti stakla kojim neboderi treba da budu "pokriveni", a INITIC zaintačio da ugradi isključivo neka sivo-zelenkasta stakla koja njima i njihovim džepovima najviše pašu. Estetika, tradicija, grad i ljepota ih se ne tiču. To se zove biznis. Da budem precizan, provokacija dotičnog gospodina v.d. za kojeg nikada nisam čuo, registrovana u pismu čitalaca sarajevskih "Dana", uopšte se ne tiče samo sudskog spora sa akademikom Štrausom, bardom ne samo bosanskohercegovačke već i evropske arhitekture, kako bi se moglo zaključiti. Nije namjera da se usko sudi u slučaju agresivnog pokušaja kako bi se arhitektura, estetika, umjetnost i kompetencija poništile interesima stranog biznisa. Mnogo je važnije ovim povodom postaviti pitanje ko ovdje danas i o čemu odlučuje, ne samo u domenu autorskih prava već u domenu odnosa prema djelima, šta je to autentična vrijednost a šta zanatski škart, šta zaštita istinskih vrijednosti i prava a šta prodavanje zadnjice zarad interesa "stranih investitora". Može se zamisliti kako bi "New York Times" tek reagovao da se neko kome to uopšte nije posao, na njegovim stranicama čak založi za "urgentno donošenje novog Zakona o autorskom pravu kojim bi se strani investitori zaštitili od ovakvog nasilja (domaćih) autora...", kako to piše dotični v.d. Nasilje čije, nad kime ? Akademika Štrausa nad biznisom UNITIC-a ?

    Vrijeme iza nas očigledno je do krajnjih granica srozalo sve kriterije, odnose, mjerila i respekte. Samopoštovanje iznad svega. Nekada je ovdje bilo normalno boriti se za svaki autentični kamen iz prošlosti, a danas se za nešto dolara prodaje istinska vrijednost koja je poštovana svugdje u svijetu, ali nije ovdje. U ime kojeg to biznisa ovdašnji čovjek, čije se ime velikim slovima nalazi u udžbenicima arhitekture (a svakim je danom sve manje takvih), treba da pristane na definitivno odurno sivilo objekta potpisanog njegovim imenom, samo zato što se to sivilo uklapa u tuđi posao. Otkud pravo izvjesnoj anonimnoj Kuvajćanki, ma kakav investitor bila, da kaže kako Štrausu treba zabraniti da uđe u zgradu UNIS Inžinjeringa ?

    I laiku je jasno da su oni neboderi plavi, zeleni, žuti ili crveni, vedrina za grad. Sivo-zelenkasti kakve hoće UNITIC samo zato što se kao takvi uklapaju u nečiji tal, predstavljaju odurne silose koje nam valja gledati cijeli život. Nije li, konačno, ljudsko pravo arhitekte da se bori za svoje autorstvo, protiv terora kapitala koji uz to još i nije u našu korist. Stvar je, naravno, mnogo važnija od cijene stakla, cijene profita, dnevnog biznisa i nečije zarade.

    Slovenci su takođe u poslu sa svojim "Mercatorom" u Sarajevu bili u polovičnom vlasništvu sa nama, ali su u tu polovinu uklopili i ovdašnja građevinska preduzeća i opremu i naše ljude, od majstora do prodavačica. UNITIC ovdje ne ostavlja ni dolar, ne angažuje nikog bitnog iz BiH već makedonsku firmu, ljude i opremu, preko koje se kvita stari makedonski dug Kuvajtu.

    Naravno, o cijelom ovom slučaju može se razgovarati i sa stanovišta cijene stakla, cijene zaustavljanja gradnje, američkih ili evropskih pravnih uzusa u području autorskih prava, o "pravnoj provincijalnosti" ukoliko je uopšte o tome riječ ali, iznad svega ostaje ipak i drugo pitanje: zašto se u rekonstrukciji zgrade Glavne pošte, Vijećnice, Austrijske ambasade, Predsjedništva itd. kod obnove poštivao svaki prozor, svaki ekser, svaki crijep, a u onome što jeste arhitektonska vrijednost novijeg doba svaki sitni inostrani šićar može da pobijedi nad ljepotom i savremenim stvaralaštvom potvrđenih dometa. Nije li, uostalom, i ovo dokaz zloguke teze koja kola našim prostorima da se sa posebnim strastima znamo obračunati sa domaćim autentičnim vrijednostima dodvoravajući se svakome i svemu sa strane. Uspjeh i priznanje ovdje ne prolaze.

    Istaknuti arhitekta iz inostranstva kazao je svojevremeno, povodom jednog od mnogih međunarodnih priznanja Štrausu, kako su "njegove zgrade ukupnom strukturom, formom, oblikovanjem, detaljima i bojom, praznik za samo mjesto gdje jesu ili za koje su smišljene..." Za gospodina v.d. i one koji novcem stoje iza njegove firme, Štrausovi neboderi, očigledno, nisu praznik već koloritna mora koju valja, po svaku cijenu, svesti na opšte sivilo. U tom sivilu opšteg karaktera leži i omalovažavanje akademika Štrausa i njegove borbe za profesionalno dostojanstvo a protiv nečega što je minulih dana u ovdašnjoj javnosti nazvano "urbicidom u miru".

    Zlatko Dizdarević AIM, Sarajevo