AIM
  • all articles of same month
  • articles of same month and centre
  • all latest articles
  • latest articles of same centre
  • search all articles
  • search same centre
  • www.aimpress.org

    Copyright: All those wishing to use or publish the following text are welcome to do so, provided that they indicate the source and inform the AIM office in Paris which is interested to receive comments and reactions on the information it provides. AIM, 17 rue Rebeval, F-75019 Paris, France

    SUN, 07 JAN 2001 13:50:30 GMT

    Zločin je došao iz Ministarstva obrane

    Aim, Zagreb, 7.1.2001.

    "Po onome što ja znam, većina zločina mogla se dogoditi pošto su postrojbe HV-a izvršile ratnu zadaću i oslobodile teritorij, dakle, kad je oslobođeni prostor došao pod ingerenciju vojne i civilne policije. Otkad je ljetos izbila afera Stipetić, cijelo se vrijeme govori o krivnji Hrvatske vojske i o navodnim njezinim zločinima. Spominje se zapovjedna odgovornost. Uopće se ne gleda koje je to instrumente HV imala za čuvanje i kontrolu teritorija izvan zone borbenog djelovanja i nakon provedenih akcija. Za vrijeme Bljeska i Oluje SIS, vojna sigurnosna služba, bio je pod zapovijedanjem tadašnjeg ministra obrane Gojka Šuška. SIS je trebao istražiti zločine i informirati o njima po vertikali, a potom s pravosudnim organima ocijeniti što da se procesuira, a što ne. Isto tako, Vojna policija bila je podređena ministru obrane Šušku, a ne Glavnom stožeru", ovako je u nedavnom intervjuu zagrebačkom tjedniku "Globus" govorio trenutačni savjetnik predsjednika Mesića za vojna pitanja general Imra Agotić, koji je do prije godinu dana bio načelnik Hrvatskog ratnog zrakoplovstva i jedan od najvažnijih ljudi u Glavnom stožeru Hrvatske vojske.

    Ovakvo Agotićevo razmišljanje izazvalo je poveliku buru u hrvatskim medijima: sve se živo i neživo diglo na noge sipajući optužbe na generalov račun, jer da otkud njemu pravo o svemu tome javno govoriti, otkud mu pravo optuživati druge i širiti krug haaških osumnjičenika kad je Carla del Ponte zapela baš za generala Stipetića, poslat ćemo im Stipetića kad im je toliko stalo do njega, ali zašto sad slati i druge, pa neka su oni možda i krivi, Stipetić im je dosta, on će sve srediti... Neki, međutim, ipak nisu poslušali savjete naših vrlih rodoljuba.

    "Gojko Šušak, Josip Perković i Mate Laušić znali su puno o zločinima i kriminalu što su se odvijali pod okriljem Hrvatske vojske, ali ništa nisu poduzimali da se to riješi. Pogledate li malo bolje postat će vam jasno da svi ti zločini i sav taj kriminal nisu djelo običnih vojnika, nego su se rečenim aktivnostima, uglavnom, bavili pripadnici Vojne policije, SIS-a ili paravojnih jedinica nad kojima nadzor nije imao Glavni stožer Hrvatske vojske. Tim jedinicama direktno su zapovijedali Šušak, Laušić i Perković preko svojih ljudi pomno raspoređenih po cijeloj zemlji i po svim jedinicama", kazao je u razgovoru za splitski "Feral Tribune" Drago Francišković, čovjek koji je do kraja 1991. bio pomoćnik za sigurnosne poslove u Glavnome stožeru, gdje je u to vrijeme stolovao general Antun Tus. Francišković je, usto, opisao način na koji je bivši operativac Službe državne sigurnosti Josip Perković zagospodario Ministarstvom obrane: tamo ga je, naime, doveo ondašnji ministar Gojko Šušak i dao mu zadatak da pomno prati što rade i kako se ponašaju generali što su stolovali u Glavnome stožeru. Problem s tim generalima (Agotić, Tus, Stipetić...) bio je u tome što su došli iz Jugoslavenske narodne armije, a Šušak i njegova nepismena emigrantska klika proustaške provenijencije u tim ljudima nije vidjela ništa doli opasnost za svoje pozicije.

    Po njemu, preduvjet za sve kasnije zlo što su ga posijale persone u uniformama Hrvatske vojske bio je podčinjavanje SIS-a i Vojne policije Ministarstvu obrane, odnosno Josipu Perkoviću i Gojku Šušku. Iz toga će ubrzo proizići masovni zločini nad srpskim civilima i kriminal širokih razmjera u koji su direktno bili umiješani pripadnici Vojne policije i SIS-a: ubojstva i mučenja nekoliko desetaka građana srpske nacionalnosti u splitskom vojnom zatvoru u Lori gdje je o životu i smrti odlučivao pukovnik Mihael Budimir; ubojstvo pripadnika Hrvatske vojske Dalibora Sardelića u istoj toj Lori; ubojstva i mučenja u šibenskom vojnom zatvoru na Kulinama gdje je pravdu po vlastitom nahođenju dijelio šef lokalnoga SIS-a i Vojne policije Tvrtko Pašalić; ubojstvo Srbislava Petrova u Umagu, s tim da je ubojica Ekrem Kadirić jedno vrijeme bio vozač HDZ-ova načelnika Glavnog stožera admirala Davora Domazeta-Loše; više od dvije stotine srušenih i miniranih stambenih objekata u Karlovcu, gdje se Vojna policija pojavljivala u funkciji minera ili zaštitnika onih koji su dizali u zrak stambene kvadrate u vlasništvu građana srpske nacionalnosti; zauzimanje srpskih stanova u Zagrebu što se neobično često događalo pod plaštom Vojne policije i u čemu se posebno isticao sadašnji pukovnik SIS-a Tomislav Mičić; zločini nad gospićkim Srbima, koji su se zbivali pod visokim pokroviteljstvom SIS-a, u kojemu je kao jedan od glavnih Perkovićevih suradnika figurirao Ivica Orešković, brat "proslavljenog" Tihomira; zločini nakon operacija "Bljesak" i "Oluja" što su se događali uz prešutno odobravanje Laušićeve Vojne policije; slučaj pukovnika Željka Maglova, zapovjednika splitske Vojne policije, kojemu je vojna odora predstavljala odličnu kamuflažu za bavljenje švercerskim poslovima što su se, ponajprije, odnosili na automobile i drogu...

    "Generali koji su sjedili u Glavnome stožeru nisu dobivali nikakve informacije o tome što se stvarno događa na terenu, a ako su ih i dobivali te su informacije bile temeljito pročišćene. SIS i Vojna policija bavili su se istraživanjem zločina i kriminala, ali rezultati tih istraga dostavljani su isključivo ministru obrane i načelniku SIS-a, koji su onda svojim utjecajem zaustavljali procesuiranje", izjavio je za "Feral" Ivan Grbavac-Cobra, koji je potkraj 1991. utemeljio prvu vojnopolicijsku jedinicu Hrvatske vojske da bi ubrzo potom, Šuškovim ukazom, bio smijenjen.

    "Odgovorno tvrdim da su tokom rata u Hrvatskoj vojsci postojale dvije zapovjedne linije", kazuje Drago Francišković i nastavlja: "Jedna je linija išla preko Glavnoga stožera i ta se linija zapovijedanja odnosila, uglavnom, na izvođenje borbenih operacija: iz Glavnog su stožera na teren stizale naredbe jedinicama o taktičkim stvarima i pravcima prodora, a vraćale su se isključivo informacije o izvršavanju naredbi. Druga linija zapovijedanja išla je preko Ministarstva obrane i ona se odnosila na sve ostalo: Šušak i Perković nisu izdavali naredbe tokom ratnih djelovanja, jer o tome nisu ništa znali, ali su zato naređivali sve ostalo i prema njima su se slijevale sve sigurnosne informacije o zločinima, počiniteljima zločina, te o kriminalu u redovima HV-a. Glavni stožer nije imao pojma o tome, jer jednostavno nije postojao mehanizam koji bi im omogućavao primanje takvih informacija i nije bilo mehanizma putem kojega bi časnici iz Glavnoga stožera mogli sankcionirati zločine počinjene tokom izvođenja borbenih akcija. Zato je danas potpuno nepravedno kad se pred Haaški sud poziva general Stipetić, a nikome ne pada na pamet pozvati Matu Laušića i Josipa Perkovića, koji su - uz pokojnog Gojka Šuška - najodgovorniji što zločini nisu sankcionirani i što počinitelji nisu privedeni pravdi."

    Da su SIS i Vojna policija svih ovih godina svoj posao radili kako treba, haaško pitanje danas u Hrvatskoj uopće ne bi bilo aktualno, uglas tvrde Grbavac i Francišković. Umjesto toga, te su formacije - pod Tuđman-Šuškovim patronatom - stvarale paralelni sistem, koji se bavio zataškavanjem ratnih zločina i forsiranjem kriminalnih aktivnosti.

    SIS i Vojna policija bili su, dakle, vojska u vojsci, a glavnu riječ su vodili ljudi iz emigracije predvođeni generalom Antom Rosom, koji nije priznavao nikakvu vojnu hijerarhiju. Najžalosnije je što i sadašnji liberalni ministar obrane Jozo Radoš zagovara koncepciju što su je onomad u djelo proveli Šušak i Perković: pod firmom o civilnom nadzoru oružanih snaga, Radoš ne odustaje od pozicioniranja vojne sigurnosne službe i Vojne policije u okviru Ministarstva obrane. Sve bi bilo u redu kad civilni nadzor na oružanim snagama - držeći u rukama čelne funkcije u SIS-u - ne bi obavljali Radoševi stranački jarani, dok bi Glavni stožer i dalje ostao oaza generala koji ni o čemu pojma nemaju i koji s vremena na vrijeme odlaze svjedočiti u Haag.

    Ivica Đikić