AIM
  • all articles of same month
  • articles of same month and centre
  • all latest articles
  • latest articles of same centre
  • search all articles
  • search same centre
  • www.aimpress.org

    Copyright: All those wishing to use or publish the following text are welcome to do so, provided that they indicate the source and inform the AIM office in Paris which is interested to receive comments and reactions on the information it provides. AIM, 17 rue Rebeval, F-75019 Paris, France

    FRI, 05 JAN 2001 14:11:01 GMT

    Novi val hrvatskih pisaca

    Aim, Zagreb, 5.1.2001.

    Kada neki budući povjesničar književnosti bude jednom pisao o hrvatskoj beletristici našeg doba, za prvi dio proteklog desetljeća odvojit će jedva koju bilješku bez pripadajućih fusnota, jer tu se nije dalo pročitati gotovo ništa zanimljivo i valjano pisano. Objavljene su u tom razdoblju svega dvije ili tri dobre knjige tzv. fikcije u prozi, a za najhvaljeniji "Sarajevski Marlboro" može se ovdašnja kultura zahvaliti isključivo granatama koje su Miljenka Jergovića istjerale iz njegova rodnog grada. S tim je slučajem dezavuirana i opća priča o ratu koji je ušutkao spisateljske muze u Hrvata, jer je odavno dokazano kako društvene krize svake vrste zapravo potiču kreativnu eksploataciju proživljenog iskustva. Fantastika je postala stvarnost, fikciju su preuzele novine, no sve je to zajedno bilo slabo objašnjenje za valjda sedam gladnih godina hrvatske književnosti.

    Jednostavno, bit će da se tako generacijski poklopilo. Iz osamdesetih poznati quorumovci u međuvremenu su nestali iz vida kao rakova djeca, a njihove estetičke i društveno-političke dileme postale su anakrone i prije negoli ih je slijedeći naraštaj stigao uzeti u obzir. Istodobno su zapadnjački čitalački i kritičarski trendovi obljubili i odbacili još jednu ili dvije prepoznatljive skupne poetike s unaprijed upisanim rokom upotrebe, a u nas - pored autorske produkcije - temeljito su uništeni instituti prevođenja i nakladništva, distribucije i prodaje, te nagrada i stipendija. Naspram toga, i obnovljene uloge ostarjelih umjetnika kao zaslužnih društvenih radnika u sada etnocentričnom političkom sustavu, stvar se dodatno mogla odmjeriti sredinom devedesetih s naglo eksponiranom sarajevskom scenom, na kojoj se pojavilo pet-šest iznimno kvalitetnih mlađih autora.

    Onda se početkom druge polovice devedesetih s prilično diskretnim gardom pojavilo nekoliko vrijednih knjiga proze, spomenimo tu prvu knjigu priča Zorana Ferića "Mišolovka Walta Disneya". Spomenuta diskrecija odnosi se na potpuno nesnalaženje medija koji poslovično nisu znali prepoznati nadolazeći val, niti upozoriti uspavanu domaću publiku, koja je već pomalo počela vjerovati da se osim Ivana Aralice doskora nitko s ovih strana neće lako mašiti za tastaturu. Poslije knjige Ferića, ili uz nju, kroz nekoliko su idućih godina objavljeni prvijenci Viktora Ivančića, Ante Tomića, Roberta Perišića, Đermana Senjanovića, Jurice Pavičića, te nove knjige Miljenka Jergovića i Ede Popovića. Ovome nizu svakako treba dodati zbirke naglašeno pripovjednih stihova Sime Mraovića i Tatjane Gromače, a neizbježno je pri ovakvim nabrajanjima ispuštanje nečijeg imena, bez namjere...

    Isto je tako teško ne primijetiti da svi ovdje imenovani autori, osim Zorana Ferića, rade u novinama! Veliki dio kvalitetnijih među dotičnim tekstovima čak je objavljen u tjednicima prije ukoričavanja. Ima li to ikakve veze s tajmingom i stilom njihova javnog nastupa, teško je procijeniti, no činjenica je da su mediji nakon prvog šoka pružili literarnim novacima lijepu podršku. Naravno, ovo baš ne vrijedi za HTV ili Večernji list potkraj devedesetih, jer o prorežimskom odnosu prema književnoj (i svakoj drugoj) avangardi dobro svjedoči jedna izjava tada već bivšeg predsjednika Društva hrvatskih književnika Ante Stamaća. Na pitanje jednoga stranog novinara, prigodom tradicionalnih Zagrebačkih književnih razgovora, gdje li su mlađi domaći pisci, Stamać je tronuto odgovorio da ih u Hrvatskoj nema, jer mlađe ljude ovdje zanimaju prvenstveno materijalne vrijednosti.

    Valjda u nedostatku materijalnih vrijednosti koje je pokupio netko drugi, spomenuti su pisci ipak nastavili objavljivati. Ferić je objavio drugu knjigu, Senjanović također, pa Tomić i Pavičić, a Jergović već tko zna koju, te su im se s dobrim prvim prozama pridružili mladci Igor Štiks i Roman Simić. Međutim, potkraj devedesetih jedan je osječki ugostitelj u suradnji s jednim književnim kritičarom osmislio priredbu u kojoj bi pisci sišli među narod, na uobičajenim mjestima koja mlađi ljude obilaze. Priredba je nazvana Festival alternativne književnosti (FAK), i uskoro će zaredati s nastupima po Hrvatskoj, sa čitanjima uživo i pred raspoloženom publikom u kafićima i noćnim klubovima. Javni potisak za mladu je hrvatsku prozu očito bio neodoljiv, a nepostojeću su zajedničku poetiku zaobišli kao neobavezno opterećenje, s vješto preuzetim estradnim surogatom za točku okupljanja.

    Pisci su postali značajni, uz proporcije kakve podrazumijeva maleno hrvatsko tržište. Ako po preuzetom zapadnjačkom modelu ovdje nije mogao biti ostvaren primjetniji biznis, barem je zabilježen pristojan show. Pisci su svoju uvriježenu medijsku čamotinju nadomjestili nečim što je formalno usporedivo sa statusom rock-zvijezda, i kapacitetom društvenog utjecaja kojega je uslijed aktualne pompe lako precijeniti, ali svakako nije sasvim impotentan. Uostalom, nekolicina današnjih fakovaca spočetka se okupljala u književnom časopisu Torpedo, a lascivna kratica s imenom festivala očito im je na tragu zacrtanoga provokativnog svjetonazora. No, što je definitivno za pozdraviti, njihovom su zaslugom napuhane pseudoklasične veličine s početka devedesetih pale u drugi plan, kao i ono smiješno Društvo hrvatskih književnika, i Ante Stamać, i kojekakvi književni razgovori...

    A onda je došlo do signifikantnog i dramatičnog obrata, koji je i formalno zadržani povod ovome tekstu. Naime, nekolicina je fakovaca prihvatila izazov ponuđen od mjesečnika Playboy (hrvatsko izdanje), i napisala svoje osvrte za prigodno zamišljen blok "FAK vs. Krleža". Dobro, aktualna je generacija pisaca trebala ispod ovako intrigantne najave kritički osmotriti velikoga pokojnog kolegu, s otvorenim izborom hoće li o njemu zboriti oštrije ili mekše. Međutim, neki od autora sučeljenih s likom i djelom Miroslava Krleže promašili su, rječnikom beogradskih TV-reportera kazano, ceo fudbal. Na stranu pojedinačne estetičke ili političke procjene o Krleži; dvije se stvari u vezi s njim nikako ne bi smjele činiti, barem iz razloga dobrog ukusa. Prvo, o njegovoj se književnosti ne može pričati bez dobrog poznavanja iste, i dobre teorijske upućenosti u tajne književne kuhinje.

    To smiju činiti, dakako, neimenovani penzioneri po gradskim kavanama, ali poznati pisci koji streme krležijanskim vrhuncima mogli bi i bolje pripaziti. Ta, nije jedan Miroslav Krleža, ma koliko velik bio, nije on mogao sam uškopiti kreativnost u Hrvata, kako se iz Playboya mjestimično sugerira. Krleža je k tome aktivno branio pravo na slobodno umjetničko stvaranje, no da se ne podsjećamo sad važnih društveno-političkih sesija u samoupravnoj Jugoslaviji... A za to što mu nije pošlo za rukom da unaprijed izgubljenu bitku dobije, najmanje je kriv sam Krleža; kolektivizam je nemoguće neutralizirati inzistiranjem na zamjenskom kolektivizmu. Drugo, nije uputno pričati isključivo o Krležinom političkom životu, bez uzimanja u obzir onoga po čemu je bio nemjerljivo značajniji. Među ostalim zato što bi u tom slučaju trebali svoj dosljedni politički angažman dokazati ama baš svi.

    Naposljetku, politika je Krležu povukla na svojevrsnu estradu tek pošto je stekao književnu popularnost, ili se dijelom to odvijalo paralelno. U slučaju njegovih nasljednika, estrada je brže omogućila poziciju s koje će ih netko uzeti u obzir kada progovore o Miroslavu Krleži. I zaradi njihova evidentnog talenta, bilo bi dobro da ih zavodljivost estradne poze ne odvuče pretjerano od pitanja same književnosti.

    Igor Lasić