AIM
  • all articles of same month
  • articles of same month and centre
  • all latest articles
  • latest articles of same centre
  • search all articles
  • search same centre
  • www.aimpress.org

    Copyright: All those wishing to use or publish the following text are welcome to do so, provided that they indicate the source and inform the AIM office in Paris which is interested to receive comments and reactions on the information it provides. AIM, 17 rue Rebeval, F-75019 Paris, France

    WED, 03 JAN 2001 08:55:02 GMT

    Haški sud u Banjaluci?

    Banjaluka, 3. januar 2001. (AIM)

    Novoizabrani predsjednik RS Mirko Šarović, nije još ni zasjeo u Banski dvor, a već je od Visokog predstavnika dobio prvu javnu opomenu. I to samo zato što mu se, inače uvijek opreznom, omaklo da neoprezno kaže kako je Republici Srpskoj neophodan zakon kojim bi se regulisala saradnja sa Haškim tribunalom. Istina, o tom istom zakonu već je nekoliko puta govorio i Milorad Dodik i njegov bivši i sadašnji ministar pravde, ali ono što je dozvoljeno Dodiku, nije Šaroviću. I predsjednik Republike i SDS su, izgleda, vrlo brzo i vrlo ozbiljno shvatili Petričevu poruku da bi Šarović mogao postati i doslovno Poplašenov nasljednik.

    Petričeva replika na Šarovićevu izjavu bila je povod da se ponovo aktuelizuje škakljivo politički pitanje koje je u posljednje vrijeme gurano pod tepih Dodikovog premijerskog kabineta: pitanje saradnje organa vlasti RS sa Tribunalom u Hagu. Javnost je dobila lijepu priliku da se zabavlja potonjim izjavama portparola Tribunala, ministra pravde u Vladi RS i predstavnika plitičkih stranka iz RS.

    Džim Lendjel, portparol Tribunala je sasvim jasno i neuvijeno rekao da nikakva saradnja sa RS ne postoji i da ona može početi tek kada organi vlasti srpskog entiteta ispune Dejtonom preuzete obaveze i počnu hapsiti i isporučivati haške optuženike. Da su takva hapšenja obaveza RS priznao je i ministar pravde Čedo Vržina, ali je sasvim iskreno rekao kako smatra da bi ispunjavanje te obaveze značilo političku katastrofu.

    Da sebe ne bi doveli u situaciju da se, kao ministar Vržina, poslije javno izgovorene riječi ujedaju za jezik, lideri SDS-a i DNS-a su se jednostavno uzdržali od komentara. Naravno, u jeku pregovora sa Ivanićevim PDP-om o formiranju nove vlade, ćutanje im se činilo najpametnijim rješenjem.

    U međuvremenu stigla je i na prvi pogled sasvim benigna vijest da je SDS potpisao dokument kojim se međunarodnim zvaničnicima zaklinje, između ostalog, i da će sarađivati sa Hagom. Javnosti nije pozanto šta tačno sadrži ovaj dokument, ali je Mladen Ivanić prokomentarisao da će tim potpisom ‘pitanje saradnje sa Tribunalom biti skinuto sa dnevnog reda’.

    Da li su lideri SDS-a, u zamjenu za, makar i rezervisanu podršku međunarodne zajednice, pristali da svog prvog predsjednika Radovana Karadžića, pošalju u Ševeningen? Da li je na taj način ‘pitanje saradnje sa Tribunalom’ skinuto sa dnevnog reda?

    Navodno, u prvobitnom tekstu dokuneta koji je SDS-u dat na potpis, stajala je i obaveza ‘hapšenja i izručivanja optuženih za ratne zločine’. Kako tvrde upućeni izvori, na zahtjev predstavnika SDS-a, taj paragraf je brisan, ali je dogovoreno da se pod ‘saradnjom sa Tribunalom’ i to podrazumijeva.

    Ako je vjerovati tim izvorima, upravo preuzimanjem takve obaveze, postignut je prvi korak na putu do kompromisa između volje birača u RS i volje SAD i drugih najmoćnijih pokrovitelja Bosne i Hercegovine. Cinici bi rekli da je SDS ‘prodao Karadžića’ u zamjenu za dva ili tri ministarska mjesta, ali realnim političarima je jasno da ovdje nisu u pitanju samo ministarska mjesta. Ukoliko ni ovog puta ne bi uspio, na osnovu izbornih rezultata, da uđe u Vladu, za SDS bi to imalo dugoročne političke posljedice.

    Svako ko ne pati od amnezije zna da je SDS mnogo puta međunarodnim faktorima obećavao razne stvari, ali ih nije ispunjavao. Sa tim je vjerovatno računao i Ivanić kada je kao svoj izričiti uslov za formiranje Vlade sa SDS-om zahtijevao da PDP-u pripadne, uz finansije, i ministarstvo unutrašnjih poslova. Uostalom, Ivanić je još prije nekoliko mjeseci rekao da po pitanju saradnje sa Tribunalom ne treba pristupati emotivno nego realno. Pokazalo se da je aktuelni kandidat za mandatara to mislio sasvim ozbiljno. U skladu sa svojim ‘real-političkim stavovima’ on je ‘vruć haški krompir’ prebacio u ruke SDS-a i od nerješive enigme napravio dobar posao.

    Upravo na pitanju Tribunala uspio je ubijediti SDS da nema mnogo izbora, a Amerikance da je sposoban da, čak i sa SDS-om, napravi kooperativnu vladu.

    Za razliku od Ivanića, koji je odlučio da haški čvor pokuša razriješiti i prije nego prihvati mandat za sastav vlade, Dodik je za tri godine svog premijerskog staža saradnju sa Tribunalom, (ne)vješto izbjegavao. Isitna je da se sastajao sa Karlom del Ponte, da je navodno čak i Klintona pitao kada će Amerikanci početi da hapse haške optuženike’, jer njegova vlada to ne može, da je u Hag slao oficire za vezu i da je njegov kabinet pripremao famozni zakon, ali istinskog pomaka nije bilo. Izbjegavajući politički rizik, dozvolio da mu generale i vladine službenike (Brđanin) hapse stranci, po ulicama i na međunarodnim konferencijama.

    Uostalom, na pitanje kako misli riješiti pitanje saradnje sa Tribunalom, Ivanić je nedavno odgovorio da je ‘svako rješenje bolje od situacije kakva je bila u posljednjih nekoliko godina’. Zakon o saradnji sa Tribunalom, koji između ostalog predviđa i mogućnost da nekim optuženima sude sudovi RS uz superviziju predstavnika Tribunala, trebalo bi da uđe u parlamentarnu proceduru, čim se konstituiše novi saziv Narodne skupštine RS. Najavljeno je i da će uskoro početi sa radom dugo najavljivana Kancelarija Tribunala u Banjoj Luci. Ukoliko je SDS pristao na sve uslove međunarodne zajednice, to bi značilo da će sa početkom 2001. pitanje saradnje sa Tribunalom zaista biti skinuto sa dnevnog reda. I to zahvaljujući prvoj poslijeratnoj vladi u kojoj će učestvovati i SDS.

    Tijana Tadić (AIM)