AIM
  • all articles of same month
  • articles of same month and centre
  • all latest articles
  • latest articles of same centre
  • search all articles
  • search same centre
  • www.aimpress.org

    Copyright: All those wishing to use or publish the following text are welcome to do so, provided that they indicate the source and inform the AIM office in Paris which is interested to receive comments and reactions on the information it provides. AIM, 17 rue Rebeval, F-75019 Paris, France

    WED, 27 DEC 2000 11:37:02 GMT

    Ličnosti koje su obilježile 2000. u RS

    Godinu u RS obilježili su ljudi, a ne događaji, što je samo pokazalo da ona ne posjeduje nezamjenjive instutucije sa zamjenjivim ljudima, već zamjenjive institucije i nezamjenjive ljude

    Banjaluke, 27. decembar 2000. (AIM)

    Šta o Republici Srpskoj govori činjenica da je svaki pregled događaja koji su u njoj obilježili 2000. godinu zapravo pregled najznačajnijih ličnosti. Ništa dobro, naravno. Neka čitalac pokuša da zamisli Francusku bez Žaka Širaka, Njemačku bez Gerharda Šredera ili Veliku Britaniju bez Tonija Blera. Naravno, bile bi iste ili bar slične zemlje kao sa njima. Neka čitalac zatim pokuša da zamisli RS bez, na primjer, Milorada Dodika. Ni slična, s time se slažu i stranci koji su proteklih dana omraženom SDS-u poručili da su, eto, dobili svog predsjednika RS i predsjednika parlamenta, ali neka se u pitanje vlade, gdje sjedi Dodik, ne miješaju. Na kraju, nisu stranci toliko zainteresovani za vladu koliko im je u njoj potrebna vlast spremna na onu vrstu ustupaka koje im je davao Dodik, bez znanja parlamenta i javnosti. Htjeli ili ne, sa time je u 2000. završeno, shvatio je to i Volfgang Petrič, koji se potrudio da pred predsjednički par Mirka Šarovića i Dragana Čavića postavi javne uslove čije se ispunjenje od njih očekuje.

    Da li je to poslije dvije etape u životu RS, gdje bi se prva mogla imenovati kao Karadžić-Krajišnikova (1991-1997) a druga kao Dodikova (1998-2000) došlo vrijeme za treću? Po svoj prilici da, s tim što bi za RS najbolje bilo da ona ne bude obilježena imenom političara. Jer, samo tada bi se pokazalo da RS posjeduje nezamjenjive instutucije sa zamjenjivim ljudima, umjesto, kao do sada, zamjenjive institucije i nezamjenjive ljude.

    MILORAD DODIK ILI KRAJ DŽABALUKA: Ma šta o njemu mislili, aktuelni premijer RS obilježio je i 2000. godinu, koja je cijela prošla u nastojanjima da se on obori ili da se održi na vlasti, zavisi s koje strane se gleda. Ali kao što je 1997. godina bila godina totalnog kraha jednog naciokratskog sistema u RS, tako je 2000. završila totalnim krahom, uslovno rečeno, Dodikove donatokratije. Konačan pad Dodika, nimalo slučajno, događa se sa završetkom etape donacija u RS, etape u kojoj RS nije imala nikakvu ekonomsku, još manje političku strategiju, nego je, na čelu sa premijerom, nastojala da što više novca isprosi od stranaca, da za to da što manje ustupaka i da, kada već mora da ih da, začepi usta budžetskim korisnicima, u čije trbuhe se tokom Dodikove vladavine slivao silan novac umjesto da ide u pokretanje privrede.

    Ali ne može se sve svaljivati na Dodikova leđa: ne ide se u oživljavanje privrede nego u kupovinu socijalnog mira kada svake godine imaš izbore, posebno ako više od svega želiš da vladaš. Na kraju, privreda mu je ostala zatravljena prateći trendove iz vremena SDS, a budžetski korisnici, kojima duguje 300 miliona maraka, sjatili su se pod Dodikov prozor. Njegov najveći grijeh očituje se u metodu njegove vlasti: više je želio da vlada nego da reformiše, njegovi ljudi na čelu s njim shvatili su da trogodišnja donatorska bajka ima kraj, pa su za vrijeme koje dolazi bolje zbrinuli sebe nego one koji su ih, kao, izabrali.

    MLADEN IVANIĆ ILI TREĆA SREĆA: Ako postoji u RS ijedan pozitivan politički trend, onda je to trend uspjeha jedva godinu dana stare partije ovog banjalučkog profesora ekonomije. Stvorena na političkom prostoru između SDS i SNSD - partija koje su svojim djelovanjem neprestano uvećavale jaz između želja stranaca i birača u RS, što je tendencija koja najviše prijeti njenom ekonomskom i političkom opstanku - Ivanićeva sinteza izašla je sa jednom političkom pričom, koja je većim dijelom prihvatljiva strancima, ali i dobrom dijelu biračkog tijela. Za razliku od prethodnika na vlasti, koji su redovno imali jednu priču za strance a drugu za birače, pri čemu je SDS radije varao prve, a Dodik druge, Ivanić bi mogao biti čovjek čije će ime ponijeti treća etapa u životu RS. Ali niko, pa ni on, zaista ne zna da li je za RS kasno: hoće li uspjeti da pomiri katastrofalnu politiku sa katastrofalnom ekonomijom, tvrdoglave strance sa jednako tvrdoglavim biračima.

    MIRKO ŠAROVIĆ ILI NEMOGUĆA MISIJA: Ne treba Šaroviću previše aplaudirati što je na predsjedničkim izborima tukao Dodika, jer izbori su, koliko god aktuelnom premijeru bilo odvratno poređenje sa Miloševićem, jednako kao i u Srbiji imali referendumski karakter. Pitanje je, dakle, bilo hoćete li Dodika za predsjednika ili nekog drugog. Nekog drugog, glasio je odgovor, a taj se zvao Šarović. Ono, međutim, što Šarovića kandiduje među ličnosti koje su obilježile i koje će obilježiti odlazeću i dolazeću godinu jeste činjenica da je on taj koji bi strance trebalo da uvjeri da li se SDS reformisala ili ne. Težak zadatak, makar i za Šarovića, koji ovih dana vjerovatno sanja sve one Kličkoviće, Poplašene i Krajišnike i koga možete da ubijete, ali vam neće moći pouzdano da kaže da li je SDS reformisana. Jer, on će pokušati, a šta će dalje biti, novi predsjednik RS zna jednako koliko i čitalac. Bitka predstoji.

    DRAGAN ČAVIĆ ILI EVROPSKA SDS: Kada je SDS prije tri godine sišao sa vlasti, u gustoj šumi deseteračkih političara pojavio se ovaj mladi čovjek čiji politički govor nije naciju tretirao kao školsku drugaricu ameba, nego kao važnu društvenu kategoriju. Potom je pokazao da za političara nacionalne provenijencije nije najvažnije da se razumije u cijene rezane građe na tržištu, tako da se za sada najpouzdanija indikacija da se SDS reformisao sastoji u tome da nisu otjerali Čavića, nego ga, naprotiv, gurnuli na mjesto potpredsjednika RS. Za njega dovoljno, za SDS još ne.

    ŽIVKO RADIŠIĆ ILI ČEKIĆ POD STARE DANE: Čitava karijera ovog urednog aparatčika, ostvarena na ideji mediokritetstva i nezamjeranja, pala je u vodu kada je ovaj političar koji je godinama lopovluk zvao negativnom pojavom mahnuo švercovanom kafom Miloradu Dodiku pred ekranima. U posao su, naravno, bili umiješani premijerovi ljudi. Tog dana Radišić, koji je kroz 2000. držao najžešći front prema Dodiku, spasio je svoju partiju, ali i SDS, koja, pored razgoropađenog Radišića, nije imala potrebu da drži front prema premijeru, što ju je ranijih godina itekako koštalo. Ali, Radišićeva akcija labudova je pjesma ovog vremešnog političara, kome zavrat duvaju godine i stranci, radi da ga vide u penziji, pa da kažu kako su završili sa posljednjim živim Miloševićem.

    MOMČILO KRAJIŠNIK ILI PREDSJEDNIK HAGA: Dokazano najvještiji i najoprezniji političar u RS, kako to biva, naivno je početkom aprila 2000. dopao Haga. Oni koji ga poznaju kažu da je odlazeću godinu obilježio svojim hapšenjem, a da će sljedeću obilježiti svojom odbranom u Hagu, nezapamćenom do sada. Naravno, sve to najviše govori da je mit o Krajišniku nadživio njegovu političku pojavu. To mu je priznao i sam Dodik kada je u Hag poslao svog ministra pravde da po povratku kaže kako se Momo u zatvoru opametio i postao simpatizer Dodika. Bila je to ujedno i najveća blamaža godine.

    BILJANA PLAVŠIĆ ILI OBRAZ NIJE IZDRŽAO: Čist obraz, glasio je slogan pocijepane partije Biljane Plavšić, koja je 2000. ugasila svoju političku karijeru. Gotovo da u RS nikoga više nije ostalo ko će povjerovati kako njena partija još gaji kult čistog obraza, kada se svako malo njeni ljudi nađu upleteni u neku aferu od kupovine bolničkih gumenih rukavica po cijeni kožnih do Telekomovih slaloma kroz žepove pretplatnika. Ali Plavšićevoj ništa nisu javili i njena politička nespretnost doprinijela je da joj mangupi za dvije godine pojedu sav politički kapital, vjerovatno najveći koji se pojavio na sceni nakon Dejtona. A on nije bio mali: sjetite se ljeta 1997.

    DUBRAVKO PRSTOJEVIĆ MRVA ILI OBRAZ JE IZDRŽAO: Ovaj minorni političar i skupštinski komedijant najzaslužniji je za demaskiranje današnjeg bavljenja poilitikom u RS. Čovjek koji je još 1996. pravio stranke i koalicije ne da bi uzeo vlast nego da bi ogulio tada darežljive strance, prvi je bez stida javno pokazao da je politika biznis, i to vrlo prljav. Glas košta, svjedočio je on, dok su ostali ćutali, radili i mislili isto. Prstojević je zato pozitivna pojava u politici, koja je doprinijela njenoj, kako bi stranci rekli, transparentnosti, ali nije šteta što je otišao iz prvih redova, jer, ko je mogao da shvati, taj je vać shvatio.

    LJUBIŠA SAVIĆ MAUZER: Tragična smrt čovjeka koji je imao srca da bude prvi i u ratu i u miru, pokazala je koliko je prvo lakše preživjeti nego drugo. Ali smrt Mauzera pokazala je nešto još više: reformska vlast u RS nikada nije mislila ozbiljno kada je govorila o obračunu sa kriminalom. Ozbiljno je mislio Savić, koga su na kraju jedni jurili da ga ubiju, a drugi bježali od njega jer je dirnuo u stvari u koje se ne dira. Ako bi još aktuelna vlast podigla spomenik ovoj žrtvi teške srpske tranzicije, onda bi na njemu pisalo bolno i ironično: Izvini, mi smo se šalili.

    DRAGOLJUB TRIVANOVIĆ ILI ADUT ZA IZBORE: Šef carine obilježio je godinu nevjerovatnom količinom drskosti i osionosti kojom je skrivao svoju korumpiranost. Ali tako je to sa tom rabotom: jedan od najvažnijih Dodikovih ljudi na minulim izborima (Carina, jednako je pare) postao je jedan od njegovih najtežih kamenova o vratu (pare kvare ljude, izbore pogotovo).

    Željko Cvijanović (AIM)