AIM
  • all articles of same month
  • articles of same month and centre
  • all latest articles
  • latest articles of same centre
  • search all articles
  • search same centre
  • www.aimpress.org

    Copyright: All those wishing to use or publish the following text are welcome to do so, provided that they indicate the source and inform the AIM office in Paris which is interested to receive comments and reactions on the information it provides. AIM, 17 rue Rebeval, F-75019 Paris, France

    THU, 21 DEC 2000 14:27:45 GMT

    Stara devizna štednja u FBiH

    Čekajući ekonomsko čudo

    (AIM- Sarajevo, 21.12. 2000) Ko je uzeo, kajaće se, ko nije - opet će se kajati. Ovako bi se otprilike mogla opisati trenutna situacija sa deviznim štednim ulozima, vrijednim 2,7 milijardi DM, koje su građani Federacije BiH povjerili domaćim bankama do 1992. godine, a za koje je FBiH ponudila privatizacijske certifikate u zamjenu za uloženi novac.

    Ono što je izvjesno jeste da tih para više nema. U bivšem socijalističkom sistemu, devize koje su imale poslovne banke, po sili zakona su se prodavale tadašnjoj Narodnoj banci Jugoslavije, koja je u zamjenu bankama isplaćivala protuvrijednost u dinarima. Tim devizama otplaćivane su prispjeli ino-dugovi, te plaćane druge nabavke u inostranstvu za potrebe domaće privrede. Dobijene dinare, banke su potom "vrtjele" uglavnom za kreditiranje društvenih preduzeća koja su bila ovozemaljska verzija "crnih rupa" u svemiru - u njima je sve nestajalo, posebno novac.

    Tako su štediše, vjerujući u devizu otštampanu na štednim knjižicama, "za ulog jamči država", živjele u uvjerenju da su im teško zarađene devize na sigurnom, mada su te pare odavno bile potrošene. Inflacija koja je uslijedila u predratnom, a posebno tokom ratnog perioda, dinarske iznose pretvorila je u bezvrijedne nizove cifara na papiru, pa je time krug bio definitivno zatvoren.

    Ipak, štediše su i to s punim pravom nakon okončanja rata u BiH, već 1995. godine, tražile svoje pare od banaka. I državi i bankarima bilo je jasno da tih para nema, niti je u doglednoj budućnosti bilo šanse da država namakne taj novac. Predstojeća privatizacija (zakoni su bili pripremljeni 1996. godine) viđena je kao šansa da se država riješi i ovog duga, kroz davanje privatizacijskih certifikata starim deviznim štedišama u visini njihovih uloga.

    Na papiru, sve je izgledalo savršeno. Država bi se oslobodile ovog duga, štediše bi dobile protuvrijednost u certifikatima, a državne banke bi se bez ovog tereta lakše prodale. Čitava ova transakcija trebalo je da se odvija po automatizmu, "po sili zakona". Ovaj model isplate stare devizne štednje bio je predviđen samo za štedne uloge u bankama koje su do 1992. bile registrovane u BiH, dok je sudbina devizne štednje bh. građana u bankama sa sjedištem u drugim republikama bivše Jugoslavije, prije svega u Sloveniji i Srbiji, ostala da se rješava naknadno kroz međudržavne sporazume i proces sukcesije.

    Međutim, sve je zapelo na prilično banalnoj stvari, ljudi su u banke dali devize i htjeli su nazad pare, a ne "papire", sumnjive vrijednosti. Tako je ponuđenu mogućnost za pretvaranjem stare devizne štednje u privatizacijske certifikate iskoristila tek trećina štediša, a naknadno se pokazalo da se zamisao o automatskom pretvaranju štednje u certifikate, kosi i sa nekim osnovnim postulatima pravne države, pa je sve ostalo na dobroj volji štediša. Potraživanja po osnovu stare devizne štednje su isknjižena iz bilansa banaka i sada se vode na posebnom računu u Ministarstvu finansija FBiH. Što znači, kakva god bila konačna sudbina nekadašnjih državnih banaka, ovaj dug ostaje evidentiran kod države, mada ni država ne zna šta bi sa njim.

    Početak "male privatizacije" u FBiH pokazao je da certifikati i nisu posebno vrijedni, jer je na slobodnom tržištu njihova vrijednost iznosila tek tri odsto od njihove nominalne vrijednosti. Djelimično objašnjenje za ovakvo stanje moglo bi se naći i u činjenici da za kupovinu u maloj privatizaciji sami certifikati nisu bili dovoljni jer je trebalo 35 odsto cijene platiti u pravom novcu. Kod otkupa društvenih stanova, takođe su puno bolje prolazili oni koji plaćaju "pravim" novcem, jer je u tom slučaju cijena bila i do 40 odsto niža.

    Naknadno, država je ipak "velikodušno" odlučila da se certifikati dobijeni u zamjenu za staru deviznu štednju, u procesu privatizacije tretiraju kao gotov novac, ali ova odluka nije se mogla primjenjivati retroaktivno. Time je i nova blagodet pružena starim deviznim štedišama koji su prihvatili certifikate, postala vrlo upitna. Dijelom i zbog toga što je dobar dio vlasnika certifikata suočen sa problemom golog preživljavanja, pogotovu kada je riječ o penzionerima i nezaposlenim, prodavao certifikate koji nominalno vrijede recimo deset hiljada maraka, za 300 maraka u kešu.

    Optimisti bi na ovo rekli, "dobro su prošli, bolje je i 300 maraka nego ništa". Ipak, sa ovakvim stavom se sigurno ne bi složile hiljade onih koji su svojevremeno u banke uložili i nekoliko desetina hiljada maraka, dolara ili drugih konvertibilnih valuta, a na kraju završili sa nekoliko stotina maraka u džepu.

    Još veći optimisti su oni koji su odbili mogućnost da staru deviznu štednju pretvore u certifikate, očekujući da prije ili kasnije dobiju ono što su bankama i dali, znači deviznu gotovinu. Naravno, na njihovoj strani je pravo, pravda i zdrav razum. Problem je samo što protiv sebe imaju državu sa praznim budžetom i protivljenje međunarodnih finansijskih institucija, prije svega Međunarodnog monetranog fonda (MMF).

    Prijedlozi sa kojima prema Vladi istupaju stare devizne štediše svode se na to da država ovu obavezu proglasi javnim dugom, i da je izmiri tokom narednih deset do petnaest godina, iz budžeta. Ovakvo rješenje je već viđeno u nekim od tranzicijskih zemalja, ali u BiH je praktično neizvodljivo. Domaća vlast bi vjerovatno pristala, uostalom i do sada su pokazali neviđenu lakoću u trošenju kako postojećih para u budžetu, tako i u zaduživanju unaprijed, rukovođeni maksimom "šta će biti za deset godina i nije važno, a dugove će već neko platiti". Ono što ih sprječava da pokažu galantnost prema svojim glasačima je protivljenje MMF-a i Svjetske banke. Osim toga, to bi značilo da će ovaj dug države u suštini platiti svi građani, jer oni su ti koji, direktno ili indirektno, iz svojih džepova pune budžete

    Treba imati na umu da je BiH poslije rata od ino-povjerilaca dobila oprost dobrog dijela duga, jer "jadni i siromašni, uništeni ratom" nemamo od čega vraćati stare dugove. Povjerioci su to prihvatili, oprostili dio starih dugova i počeli odobravati nove kredite, ne bi li domaća ekonomija stala na vlastite noge.

    Sada, kada se postavlja zahtjev da država preuzme i dug prema starim deviznim štedišama odgovor MMF-a, Svjetske banke i drugih povjerilaca, je sljedeći, "odlično, ako imate para da vraćate predratne dugove svojim građanima, onda izvolite prvo vratiti nama naše pare, koje ste takođe pozajmili i potrošili prije rata".

    Logika ino kreditora je jasna, ako se već od stranaca očekuje da se solidarišu sa BiH i oproste joj dio dugova, onda se ista stvar očekuje i od domaćih građana. Zaista bilo bi malo čudno da zemlja koja ima para da vraća dvije milijarde maraka duga po osnovu stare devizne štednje, na koljenima moli za kredite od "tričavih" osamdestak miliona maraka, da bi popunila budžetske rupe.

    Teoretski, moguće je da BiH u doglednoj budućnosti doživi ekonomski procvat, odnosno da bude dovoljno para za zdravstvo, školstvo, invalide, penzionere, otplatu prispjelih ino-dugova i da ostane viška para da se isplaćuje i stara devizna štednja. Praktično, ovakav razvoj događaja bliži je naučnoj fantastici nego realnosti.

    Kako sada stvari stoje, jedini koji bi u doglednoj budućnosti mogli vidjeti nešto od svog davno uloženog novca su nekadašnje štediše "Ljubljanske banke", jer načelna spremnost Slovenije da izmiri ovaj dug postoji. Kada i kako, još uvijek je nepoznanica.

    Po istom receptu trebalo bi biti riješena i sudbina deviza koju su građani prije rata povjerili srbijanskim bankama. Razlika je samo što ekonomija i bankarski sistem susjedne Srbije nije u puno boljem stanju od bosanskohercegovačke, pa će za naplatu ovih potrađivanja trebati više vremena.

    Stare devizne štediše čiji su ulozi bili u bankama na području BiH i koji su prihvatili certifikate barem nisu u prevelikoj neizvjesnosti. Ako su prodali certifikate za njih je čitava priča završena. Oni koji namjeravaju da ih prodaju za njih mogu dobiti oko 10 odsto od nominalnog iznosa od uličnih dilera, što je malo više nego za ostale certifikate. Ukoliko ih iskoriste za kupovinu dionica državnih preduzeća u privatizaciji, bilo direktno, bilo kroz privatizacijske investicione fondove. Kako su prošli, znaće za dvije tri godine, kada bude izvjesno koja će preduzeća uspjeti na tržištu a koja će definitivno propasti.

    Najbrojnija kategorija, oni koji nisu uzeli certifikate već i dalje od države potražuju svoj novac, mogu samo da priželjkuju "bosansko ekonomsko čudo" ili da svoja potraživanja ostave u naslijeđe potomcima, sa nadom da će bar oni živjeti u ekonomski prosperitetnoj državi, koja će biti u stanju da vraća sve svoje dugove. U međuvremenu, mogu da se bave dilemom da li su pogriješili ili ne, kada su odbili privatizacijske certifikate, odnosno, da se kaju što su nekada davno povjerovali u obećanje da "za ulog jamči država".

    Dražen SIMIĆ (AIM- Sarajevo)