AIM
  • all articles of same month
  • articles of same month and centre
  • all latest articles
  • latest articles of same centre
  • search all articles
  • search same centre
  • www.aimpress.org

    Copyright: All those wishing to use or publish the following text are welcome to do so, provided that they indicate the source and inform the AIM office in Paris which is interested to receive comments and reactions on the information it provides. AIM, 17 rue Rebeval, F-75019 Paris, France

    MON, 18 DEC 2000 12:38:24 GMT

    Da li se SDS reformisao?

    Banjaluka, 18. decembar 2000. (AIM)

    Nedavno je Jadranko Prlić, šef hh. diplomatije i bivši HDZ-ovac, izjavio da u Bosni i Hercegovini postoje samo dvije vrste stranka: nacionalističke i neokomunističke. Današnji SDS je, vjerovatno, najbolja potvrda Prlićeve teze. Čak i više od toga: Srpska demokratska stranka je, nakon mnogih ‘reformi’, ‘pročišćenja’ i lomova, uspjela da u svojim redovima okupi i jedne i druge: i nacionaliste i komuniste.

    SDS, pogotovo nakon novembarskih izbora, uporno pokušava ubijediti međunarodne faktore da se reformisao. Stranci se opet čvrsto drže naše narodne da ‘vuk dlaku mijenja, ali ćud nikada’. Da li se, koliko i kako reformisala stranka, koja još uvijek ima najviše glasova birača u RS? Odgovor na ovo pitanje možda najbolje pruža današnja kadrovska struktura SDS-a.

    Ko su novi kadrovi Srpske demokratske stranke? Da li u SDS-u još uvijek glavnu riječ ima takozvana paljanska (Karadžićeva) struja, ili se centar stranačke moći pomjerio nešto zapadnije? Kakav je odnos snaga ‘prvoboraca’ i ‘novokomponovanih’ SDS-ovaca?

    Personalno gledano, u stranačkom vrhu SDS-a dogodile su se neke značajne promjene u protekle tri godine. Mada se sastanci najviših stranačkih foruma u posljednje vrijeme održavaju u različitim gradovima Srpske, po čemu SDS neodoljivo podsjeća na nekadašnju putujuću jednostranačku Skupštinu RS, ipak je činjenica da se centar odlučivanja iz Srpskog Sarajeva preselio u Banju Luku. Glavnu riječ u SDS-u danas vode Dragan Čavić, Dragan Kalinić, Vojislav Gligić, Goran Popović, Dušan Lajšić i Mirko Šarović.

    Dragan Čavić, bivši direktor u ‘Fabrici duvana Banja Luka’, u SDS je došao 1997., kada su mnogi iz ove stranke odlazili. Ranije je bio u Socijalističkoj partiji RS. Neki smatraju da je promijenio stranački dres zato što su njegovi pogledi bili usmjereni malo više udesno za SPRS-sovski ukus, dok drugi tvrde da je Čavić u prelasku u SDS u kriznom momentu prepozano odličnu šansu za ozbiljnu političku karijeru.

    Dragan Kalinić je, kao i Milorad Dodik i Goran Popović, političku karijeru započeo u Savezu refoirmskih snaga Ante Markovića. Kao reformista dospio je i u prvi saziv Narodne skupštine RS, formiran odvajanjem srpskih poslanika iz predratne bh. Skupštine. SDS-u je pristupio kada mu se ukazala prilika do postane ministar. Bio je ministar zdravlja u SDS-ovskoj ratnoj Vladi i prvi nasljednik Momčila Krajišnika na funkciji predsjednika Skupštine RS. Prije nekoliko godina jedan novinar je za Kalinića napisao da je ‘beskrajno odan jedino svojoj karijeri’.

    Vojislav Gligić je u SDS-u od osnivanja, ali dugo nije bio politički eksponiran. Bio je blizak SDS-ovskim krajiškim prvoborcima Miri Mlađenoviću, Nikoli Guzijanu i Borivoju Sendiću. Upravo na Sendićev prijedlog postao je krajem rata, kao mladi kadar i ratni invalid, zamjenik ministra, a potom i ministar za pitanja boraca u Kličkovićevoj Vladi. Sa ovom funkcijom počinje i njegov stranački uspon.

    Goran Popović je rat dočekao kao Markovićev reformista i direktor banjalučke ‘Vitaminke’. Ostao je direktor ove firme i u vrijeme ratne vladavine SDS-a. Mada je jedan od nepisanih uslova za direktorsku fotelju u to vrijeme bila stranačka pripadnost SDS-u, Popovića nisu dirali, kako se priča, zato što ga je štitio Dragan Kalinić. Kalninić je, navodno i ‘doveo’ Popovića u SDS.

    Dušana Lajšića Banjalučani pamte kao posljednjeg komunističkog predsjednika Izvršnog odbora Banje Luke. Upamćen je i po tome što je, upravo kao predsjednik opštinske vlade, promovisao gradnju novog mosta u Delibašinom selu kod banjalučke Pivare. Tek što mu je istekao mandat, most se srušio u Vrbas, ali to Lajšiću nije smetalo da prijeđe preko rijeke i postane direktor Pivare. U komunističko vrijeme smatran je sposobnim rukovodiocem . Pratio ga je glas da ‘zna sa ljudima’ i da nikad sebi ne stvara neprijatelje. Bio je i uspješan direktor Pivare, ali su u SDS-u neprestano potezali pitanje njegove smjene, sve dok Lajšić konačno nije pristupio Stranci.

    Aktuelni predsjednik RS Mirko Šarović je SDS-u, navodno, pristupio tokom rata. Iz anonimnosti je izronio krajem rata kada je postao gradonačelnik Srspkog Sarajeva, ali tek 1998., kada ga je SDS kandidovao za potpredsjednika RS, ‘u paru’ sa radikalom Nikolom Poplašenom, postaje kadar iz prve garniture.

    Tako se, što se tiče stranačkih lidera, katarza u SDS-u svela na nagli napredak ratnih kadrova iz drugog plana, ili pak na pojačanja iz komunističkih ili neokomunističkih stranka.

    Upravo pred izbore, a povodom formiranja kandidatskih lista, kulminirala su unutarstranačka previranja između takozvanih prvoboraca i novokomponovanih. Tek ponešto od toga je procurilo u javnost, tako da je konačni rezultat te rovovske bitke nepoznat, čak i većini članova SDS-a. Pokušali smo saznati kakav je sastav šireg stranačkog rukovodstva, Predsjedništva i Glavnog odbora SDS-a, ali u tome nismo uspjeli jer u SDS-u još uvijek važe pravila stroge konspiracije. Na naše pitanje ko su članovi Predsjedništva SDS-a, službenici u Stranci su nam odgovorili da pošaljemo ‘zvanično’ telefaks, na osnovu kojeg će predsjednik stranke Dragan Kalinić ‘odlučiti da li uopšte možemo dobiti takav podatak’!

    Kako nezvanično saznajemo, ‘prvoborci’ nisu izgubili bitku, pogotovo ne na lokalnom nivou. Pokazuje to i sastav novog poslaničkog kluba SDS-a u Narodnoj skupštini RS. Primjera radi, poslanik ‘reformisanog’ SDS-a u novom sazivu je i Borislav Paravac, ratni predsjednik Izvršnog odbora opštine Doboj. Ovaj stari tvrdi kadar SDS-a, bio je u ratnim godinama najmoćniji čovjek u Doboju, poslije Milana Ninkovića.

    Iz Teslića u poslaničke klupe, kao zastupnici politike SDS-a stižu Branka Trifunović i Dušan Stojičić, takođe ratni kadrovi. Dušan Stojičić, danas redsjednik teslićkog SDS-a, u ratu je bio glavni urednik lokalnog radija - medija koji se takmičio i istakao bučnom huškačkom propagandom. Gospođa Trifunović je bila ratni direktor teslićke biblioteke i uz to veliki pobornik tvrdog nacionalističkog stava.

    Na kraju, nameće se pitanje da li je uopšte moguća temeljita reforma stranke kakav je SDS? Sličan posao pokušao je Jadranko Prlić u HDZ-u, ali mu to nije pošlo za rukom: HDZ je ostao kakav je bio, a Prlić je ostao bez stranačkog angažmana. Kakva je budućnost SDS-a sa njegovim novim, starim i bivšim komunističkim kadrovima, sa podjelom na prvoborce i one koji to nisu, sa ogromnim raskorakom između ‘izvorno’ shvaćenog srpskog nacionalnog interesa i realnih političkih mogućnosti? Ukoliko SDS uđe u Vladu RS sa Ivanićevim PDP-om i uz participaciju socijalista i DNS-a, a sve je izvjesnije da hoće, ovo pitanje neće biti skinuto sa strnačkog dnevnog reda. Naprotiv.

    Novonastala situacija u kojoj će biti sve manje manevarskog prostora da se na glavnom odboru priča jedna, biračima druga, strancima treća, a kolicionim partnerima sasvim četvrta priča, lako može dovesti do raskola u stranci. Na jednoj strani ostaće oni koji sasvim dobro shvataju da je politika vještina mogućeg, a na drugoj uvrijeđeni (prvo)borci za srpske nacionalne interese.

    Tijana Tadić (AIM)