AIM
  • all articles of same month
  • articles of same month and centre
  • all latest articles
  • latest articles of same centre
  • search all articles
  • search same centre
  • www.aimpress.org

    Copyright: All those wishing to use or publish the following text are welcome to do so, provided that they indicate the source and inform the AIM office in Paris which is interested to receive comments and reactions on the information it provides. AIM, 17 rue Rebeval, F-75019 Paris, France

    MON, 18 DEC 2000 11:23:25 GMT

    Bošnjački obavještajni triler

    Svađa u špijunskoj zajednici

    AIM, SARAJEVO, 17.12.2000 Gotovo da nema značajnijeg bivšeg i sadašnjeg pripadnika bošnjačke obavještajne zajednice AID (Agencija za istraživanje i dokumentaciju) koji se u posljednjih mjesec dana nije oglasio u medijima. Kidnapovanje Nedžada Herende, pripadnika tajne policije od strane kolega iz "istog preduzeća" (u junu 1996.), ubistvo Nedžada Ugljena, drugog čovjeka AID-a (oktobar 1996.), ratne i poratne aktivnosti specijalne policijske jedinice "Ševa" kojima se prebacuje likvidacija osam ratnih zarobljenika početkom maja 1992. - predstavljaju špijunske afere kojima se javnost najviše bavi, a pripadnici ove službe međusobno optužuju.

    Direktor Agencije za istraživanje i dokumentaciju Kemo Ademović, početkom novembra ove godine prvi put istupa u javnosti i "pere ruke" od slučaja Herenda i Garaplija i od zločina koji su navodno počinili pripadnici "Ševa". Njegov predhodnik Bakir Alispahić, u doziranoj ispovjesti u sarajevskom magazinu "Dani" iznosi tvrdnju da je otmica i pokušaj ubistva Herende povezana s atentatom na pomoćnika direktora AID-a Nežada Ugljena, koji do danas nije razriješen. Alispahić tvrdi da je i on sam trebao biti uklonjen zajedno sa Ugljenom. Pripadnici pak specijalne policijske jedinice "Bosna", Dragan Vikić, Asim Dautbašić, Kemo Ademović i drugi, otpisiju Bakiru Alispahiću da su njegovi ljudi odgovorni za zločin "Ševa". Munir Alibabić, ratni šef DB-a i CSB Sarajeva optužuje svog nekadašnjeg šefa Bakira Alispahića. Magazin "Dani", opet, objavljuje službene ispovjesti Nedžada Ugljena i Envera Mujezinovića, ratnog šefa Službe državne bezbjednosti Sarajevo, potom savjetnika AID-a, a koje su bile namijenjene Komisiji državnog Predsjedništva i Aliji Izetbegoviću.

    U brojnim nevezanim i doziranim pričama, koje se prepliću jedino u međusobnim optužbama, teško je povezati konce, uzroke i povode za istupanje u javnosti, ili složiti kockice šta se sve dešavalo. Priča postaje iznimno zamršena, a ono što su mediji do sada objavili predstavlja zapravo ogledni primjerak obavještajnih igara, s ciljem da se pažnja usmjeri u suprotnom pravcu. Ipak, iz svega do sada iznesenog u javnost, nedvojbeno je da su otmica Herende, ubistvo Ugljena i aktivnosti "Ševa" dijelovi i te kako povezane priče. Ono što je zastrašujuće u ovom špijunskom trileru jeste postojanje paralenih istraga (Herendu otimaju pripadnici AID-a i ispituju o djelatnostima "Ševa" i aktivnosti predhodnih šefova; Garaplija i drugovi to zvanično rade na svoju ruku, a u žalbenom postupku na sudu tvrde drugačije; Ugljen ispituje Herendu, a Ugljena opet neko prati i prisluškje.) te zamršena i još uvijek skrivena uloga naredbodavaca.

    Iz pomenutog objavljenog Dosijea, a čija autentičnost do sada nije osporena, karakteristično je nekoliko detalja: netrpeljivost aktuelnog i bivšeg šefa tajne policije Ademovića i Alispahića; svrstavanje na stranu bivšeg ili aktuelenog šefa i promoicija kadrova na takvoj osnovi; pokušaj pokrivanja izvršioca krivičnog djela otmice Herende lažnim putnim nalogom u okviru službe; privatno međusobno praćenje; postojanje paraslužbe (tvrdnja Keme Ademovića u intervjuu "Danima") koja se regrutuje iz redova Aktivne islamske omladine; doziranje medija s ciljanim informacijama od strane AID-a (tabloid "As"); curenje službenih tajni; strah za život (Uglen, Mujezinović, Alispahić), te neučinkovitost formirane komisije da razriješi slučaj. Dosije upućuje na zaključak da ubistvo Ugljena povezano sa otmicom Herende, i kao čovjek koji je previše znao.

    Špijunska svađa predstavlja sliku o ljudima, službi i jednostranačkoj državi. To je u neku ruku priča o nastalom haosu, izostanku pravne države i pravljenju poluprivatnih institucija koje su bile u službi uskog stranačkog vrha SDA. Razloge napadnog iznošenja prljavog veša treba tražiti i u promjenjenom odnosu političkih snaga i mogućnosti odlaska SDA vlasti. U ovim okolnostima izvršioci ostaju bez političke zaštite, kao na ledini, a i Hag se interesuje za naredbodavnu ulogu u jedinici "Ševe".

    Međutim, urušavanje službe počinje ranije. Čvsta i dobro uređena struktura Državne bezbjednosti, raspada se početkom rata 1992. kada većina srpskih i hrvatskih kadrova prelazi u novoformirane nacionalne tajne službe. Preostali profesionalci, iako izražavaju lojalnost vladi u Sarajevu, bivaju postepeno zamijenjeni novopridošlim stranačkim ljudima ili bivaju s njihove strane strogo kontrolisani. Novoregrutovani kadrovi često nemaju potrebnu kvalifikaciju ili su na provjeri loše prošli (primjer Garaplije). U uslovima destrukcije države, tajna policija postaje stranački servis za kontrolu i očuvanje vlasti što se održava na njenu organizaciju, kadrovsku politiku i operativno djelovanje.

    Poslije Dejtona, u januaru 1996 godine, državno Predsjedništvo uspjeva "progurati" Zakon o Agenciji za istraživanje i dokumentaciju, koja bi trebala preuzeti rad dotadašnjeg SDB-a (Službe državne bezbjednosti), a za prvog direktora se imenuje Bakir Alispahić, dotadašnji ministar MUP-a. Ali, poslije otkrića tajnog kampa na planini Pogorelica, koji je po ocjeni SFOR-a služio za terorističku obuku, na eksplicitni zahtjev američke administracije direktor AID-a biva uklonjen. U međuvremenu je izvršena još jedna izmjena zakona (AID je lišen policijskih ovlaštenja), a pripremljen je i zakon o objedinjavanju tajnih službi na nivou Federacije, o čemu se pregovara barem tri posljednje godine. AID počinje djelovati u vakuumu. Iako je njegov formalni osnivač i kontrolor Federalni parlament, stvarni uticaj i kontrolu još uvijek ima vrh SDA stranke i njen predsjednik Izetbegović.

    Istovremeno, Bosna i Hercegovina je jedna velika Cazablanka u kojoj agenti i špijuni djeluju gotovo legalno. Hrvatski obavještajni servisi legalno djeluju u Hercegovini, a tokom rata šef srbijanske Državne bezbjednosti Jovica Stanišić, bio je praktično šef obavještajne zajednice Republike Srpske. Svi nacionalni sastavi SFOR-a u BiH imaju, naravno, i obavještajni sektor, a najveći je američki kontigent nivoa brigade sa sjedištem u Tuzli. Koliko su ove službe usmjerene prema AID-u i kako im AID parira nije poznato. Ali, nije isključeno da su pojedini agenti AID-a radili ili sarađivali sa zapadnim ili za službe iz istočnih zemalja. Pričalo se da je Ugljen bio blizak Amerikancima.

    Ovdje se pak tvrdi da je uspjeh AID-a otkrivanje i dokumentovanje ratnih zločina i saradnja za Tribunalom u Hagu, te da su zahvaljajući ovoj službi najkrupniji ratni zločini potpuno dokumentirani, što je olakšalo nezavisne istrage Haških sitražitelja. Zbog toga je, tvrdi se u Sarajevu, AID bio na meti konkuretnih službi koje su ga pokušavale kompromitovati. Dio obavještajnih igara je, navodno, i osporavanje legitimiteta ove službe. Nije isključeno da je i pokušaj kompromitacije nekih kadrova za špijunsku aktivnost u korist JNA takođe dio obevještajnih igara.

    No, AID je sam sebi najviše naškodio unutrašnjim svađama, a vladajuća SDA instaliranjem paralelnih sistema unutar službe, političkim usmjeravanjem službe i negativnom selekcijom kadrova. Otmica Herende označena je kao najveća bruka AID-a i znak neke vrste unutrašnjeg rata. Ubistvo Ugljena, predstavlja fazu eskalacije, a nesposobnost da se ubistvo rasvjetli znak raspada ovog sistema. Međusobne svađe izraz su dugogodišnjih nesređenih prilika i lošeg rukovođenja službom. Špijuni su ogoljeni i traže zaštitu države/stranke. Priča o bošnjačkoj tajnoj sliužbi pokazuje da nema sređene i efikasne tajne policije bez sređene države. Veliko je pitanje kada će Parlament u nacionalno podjeljenoj BiH uspjeti da formira i djelotvorno kontroliše tajnu policiju. Da li su Hrvati (HDZ) uopšte zaiteresovani za jaku i profesionalnu federalnu tajnu službu? Odgovor na ovo pitanje zavisi od toga kada će i da li će uopće ove političke garniture biti za jaku Federaciju.

    Emir HABUL (AIM, Sarajevo)