AIM
  • all articles of same month
  • articles of same month and centre
  • all latest articles
  • latest articles of same centre
  • search all articles
  • search same centre
  • www.aimpress.org

    Copyright: All those wishing to use or publish the following text are welcome to do so, provided that they indicate the source and inform the AIM office in Paris which is interested to receive comments and reactions on the information it provides. AIM, 17 rue Rebeval, F-75019 Paris, France

    SUN, 17 DEC 2000 19:27:18 GMT

    Djelomična revizija privatizacije

    Aim, Zagreb, 17.12.2000.

    Najvažnije predizborno obećanje vladajuće koalicije u Hrvatskoj, pretvorilo se poslije godine dana u potpuno razočarenje. "Kad dobijemo vlast, revizija privatizacije biti će na prvoj sjednici naše vlade", glasila je famozna izjava hrvatskog premijera, Ivice Račana, iz vremena kad se još sve činilo moguće. Ali u kabinetima, problemi više nisu bili tako jednostavni, kakvim su se činili iz opozicije, kad se privatizacija iz punog grla i bez zadrške nazivala pljačkom stoljeća. Malo je ljudi u Hrvatskoj koji se nisu osjećali opljačkanima i za to optuživali vladajući HDZ.

    Na izborima 3. siječnja, kad je poslije deset godina konačno srušen režim tada već pokojnog Franje Tuđmana, mnogi su glasali za promjene, vođeni u prvom redu željom za obračunom s tom pljačkom i s privatizacijskim pljačkašima. Godinu dana poslije, u konačnoj verziji Zakona o reviziji privatizacije, malo je tko prepoznao ostvarenje te želje.

    Zašto Ivica Račan i njegovi koalicioni partneri nisu ispunili obećanje i odmah se prihvatili tog posla? Zbog svoje poslovične bojažljivosti i neodlučnosti? Možda, ali istina je, također, da im je zadatak bio potpuno nedefiniran. Što je sve obuhvaćao pojam pljačke i što je sve trebalo revidirati? Sama riječ revizija, znači pregled, kontrolu, provjeravanje nečijeg rada, ali istovremeno i polaganje računa. Za koje je sve postupke trebalo položiti račune i čiji je rad trebalo kontrolirati? Prije izbora svi su znali o čemu i o kome je riječ, ali pri tom je svatko znao i očekivao nešto drugo. Oni koji su se borili za vlast, nisu se upuštali u suvišno razjašnjavanje tih razlika. Tada je bilo dovoljno da birači znaju jednu, ali bitnu razliku; da su oni drukčiji od HDZ-a.

    Većina ljudi u Hrvatskoj, a među njima i ekonomisti (osim nekolicine koji su pripadali ili služili bivšoj vlasti), smatra da je upravo način na koji je provedena privatizacija, glavni uzrok uništavanja hrvatske privrede. U svojoj novoj knjizi "Hrvatska 2015.", ugledni dr. Branimir Lokin, obrazlaže kako je Franjo Tuđman primjenio poznato Napoleonovo geslo "Bogatite se!", kao poziv na ostvarenje "prirodnog prava onih čija svijest, hrabrost i krv pokreću epohalne promjene". Bogatili se, međutim, nisu oni koji su svjesno i hrabro prolivali krv, već ljudi koje je izabrala stranka na vlasti, kao i mafijaški krugovi nastali u njenom krilu.

    Dojučerašnji sitni šverceri, kakav je, na primjer, bio pravnik u Fondu mirovinskog osiguranja Miroslav Kutle, ili ljudi s dosijeima u policijama mnogih evropskih zemalja, kakav je Josip Gucić, postajali su preko noći vlasnici stotina poduzeća. Tuđman je vjerovao da privatizacija mora dovesti do stvaranja 200 bogatih obitelji, koje će biti vječni temelj njegove vlasti i vlasti njegovog HDZ-a. Novopečeni bogataši, postali su, međutim, terminatori hrvatskog gospodarstva. Oni su uništavali poduzeća, jedno za drugim, bacali radnike na ulice, a gotovinu usmjeravali u podzemne, samo njima poznate kanale.

    Sve to omogućio je model privatizacije, koji je s manjim dopunama HDZ primjenjivao od godine 1990. Već spomenuti Lokin, usput rečeno čovjek koji je bio strano tijelo u vremenu komunizma, piše kako je jedini prirodan put od radničkog samoupravljanja vodio u malo dioničarstvo. "Obrazac je bio toliko jednostavan, da nije tražio nikakve ni teorijske ni metodske elaboracije", kaže on. Isto rješenje predlagao je bivšoj Jugoslaviji, koncem osamdesetih, i čuveni američki nobelovac za ekonomiju i politički desničar, Milton Friedman. "Samoupravljačima treba podijeliti dionice i tako njihovo kvazivlasništvo pretvoriti u pravo vlasništvo", rekao je on, upozoravajući da to treba učiniti brzo, jer će u suprotnom nove političke elite zgrabiti svu imovinu i stvorili kapitalizam latinsko američkog tipa.

    U Hrvatskoj se dogodilo točno to. Duštveno vlasništvo je preko noći proglašeno državnim, a onda su oni koji su vladali državom, radili s njim što su htjeli. Ali to su radili po zakonima, koje su u Saboru izglasali njihovi zastupnici, izabrani narodnom voljom. Uoči izbora, na kojima je dobio vlast, Ivica Račan je spremno prihvaćao ocjenu da je HDZ-ov model privatizacije nemoralan. To je trebalo značiti da će se revizijom promijeniti ono što je omogućavalo taj nemoral. A to su bili HDZ-ovi zakoni, po kojima se tokom godina potpuno promijenila vlasnička struktura hrvatske ekonomije. Je li moguće to mijenjati, a ne izazvati nove, teške potrese u privredi? Je li moguće promijeniti ono što je napravljeno u skladu sa zakonima, a da to ne bude još jedna revolucija? Provodeći privatizaciju na svoj način, HDZ o tome nije vodio računa. Ona je bila revolucionarni čin, kao što je i čitav HDZ-ov pokret zapravo bio nacionalistička revolucija. Ali Račana i njegovo društvo, grozila je i sama pomisao na radikalne društvene rezove.

    Radikal i to samoupravni radikal, među hrvatskim je političarima, ostao samo dr. Branko Horvat, jedini ekonomist iz bivše Jugoslavije koji je svojedobno ušao u najuži izbor za Nobelovu nagradu. Njegov je stav da čitavu privatizaciju treba poništiti jednim potezom pera i u poduzeća vratiti radničko samoupravljanje. Nakon toga stručnjaci bi, koristeći sva domaća i strana iskustva, trebali pripremiti novi način privatizacije. Jedina iznimka, po njemu, trebala je biti imovina, koja je u međuvremenu dospjela u ruke stranaca. U Hrvatskoj to su u prvom redu banke i mobilna telefonija, a od proizvodnih tvrtki dionicama "Plive" i "Podravke" trguje se na svjetskim burzama, dok je "Ericsson" ušao u Nikolu "Teslu", a "Siemens" u ono što je preostalo od "Rade Končara"...

    Horvata, međutim, ne podržava nitko; ni u političkim, ni u stručnim krugovima, dok obični ljudi vide u njemu samo uglednog, ali bizarnog starog profesora. Neusporedivo veću podršku javnosti, a do izbora i političkih stanaka koje sudjeluju u vladajućoj koaliciji, imao je jedan drugi, također radikalni prijedlog. Riječ je o podjeli imovine koja je još u državnom vlasništvu, kao i one koja bi trebala biti oduzeta u reviziji, svim građanima i to metodom vaučerske privatizacije. Tu varijantu nekadašnjeg prijedloga profesora Friedmana, provele su skoro sve bivše komunističke zemlje, uključujući i ekonomski najuspješniju Sloveniju. Šansa za to vidjela se u činjenici da polovica nekadašnjeg društvenog vlasništva još nije privatizirana. Riječ je, uglavnom, o poduzećima, kakva su Elektroprivreda, INA, Naftovod, Šume, osiguranje i druga.

    Tu je mogućnost koaliciona Vlada prešutno odbila, nastavljajući HDZ-ovu praksu rasprodaje poduzeća stranim kupcima, kako bi namaknula novac za budžetsku potrošnju. Na taj je način pokrpana državna blagajna u godini 2.000, a na taj način bi se trebala "zaraditi" i svaka šesta kuna u budžetu za 2001. Tako je postalo izvjesno da od podjele neće biti ništa.

    Što onda sadrži zakon o reviziji, u svojih 20 članaka, na samo šest stranica? On sankcionira slučajeve u kojima je povrijeđen postojeći (HDZ-ov) Zakon o privatizaciji, dok sam zakon ne dovodi u pitanje. Ali mogućnosti za pokretanje procesa vrlo su široke. Zahtjev za reviziju može pokrenuti skoro svatko; od malih dioničara, preko državnih ustanova, do vlasnika davno nacionalizirane imovine. Predviđeno je 11 razloga, koji opravdavaju takav zahtjev, među kojima su uobičajene i dobro poznate privatizacijske mučke. Reviziju će provoditi Državni ured za reviziju, koji će o svojim nalazima izvještavati Sabor, objavljivati ih u medijima i podnositi prijave nadležnim organima. Mogućnost oduzimanja imovine, uopće se ne spominje.

    Ekonomisti se boje da će to otvoriti opći lov na vještice, dovesti do pravne nesigurnosti, poplašiti strane i domaće investitore i ozbiljno poremetiti privredne tokove. Hoće li, međutim, zadovoljiti javnost? Postoji izreka, kako je pravda vlak koji uvijek kasni. Mnogi sada misle da je ona u ovom slučaju previše optimistična.

    Milan Gavrović