AIM
  • all articles of same month
  • articles of same month and centre
  • all latest articles
  • latest articles of same centre
  • search all articles
  • search same centre
  • www.aimpress.org

    Copyright: All those wishing to use or publish the following text are welcome to do so, provided that they indicate the source and inform the AIM office in Paris which is interested to receive comments and reactions on the information it provides. AIM, 17 rue Rebeval, F-75019 Paris, France

    SAT, 16 DEC 2000 19:51:39 GMT

    Posmrtni ostaci kao dokaz zločina

    Aim, Zagreb, 16.12.2000.

    Na groblju pored ličkog sela Debelo Brdo iskopani su prije nekoliko dana posmrtni ostaci 18 srpskih civila, ubijenih potkraj 1991. godine. Kao dio istrage o zlodjelima Tihomira Oreškovića i četvorice njegovih suradnika, ekshumaciju su obavili hrvatski forenzičari po nalogu Sajonare Čuline, sutkinje Županijskog suda u Rijeci. U ono vrijeme, Orešković je bio neprikosnoveni ratni zapovjednik Gospića, a uhapšen je tek polovinom rujna ove godine zbog osnovane sumnje da je tokom njegove vladavine - pod krinkom obrane hrvatske teritorije od velikosrpske agresije - zarobljeno i ubijeno najmanje nekoliko desetaka lokalnih Srba. Nijedan od njih nije bio uniformiran, niti je i jednome makar formalno suđeno: masovno su odvođeni na pustoline nadomak Gospiću, i tamo ubijani po kratkom postupku, da bi im se rijetki trag pronalazio tek po nekoj od ekshumacija sličnih ovoj.

    Prva od poznatih zagrobnih postaja nesretnih srpskih civila odnosi se upravo na ovu grupu iz Debelog Brda; naime, njih su nedugo po likvidaciji u napola karboniziranom stanju pronašli pripadnici nekadašnje krajinske vojske, budući da su prethodno spaljeni leševi na koncu ostavljeni usred "ničije zemlje" kod Lipove glavice, između mjesta Lički Osik i Perušić. Vojnici okupatorske vojske u Hrvatskoj tada su obdukciju povjerili dr. Zoranu Stankoviću iz beogradske Vojno-medicinske akademije, nakon čega su žrtve zločina pokopane na spomenutom groblju. Kasnije su članovi obitelji šestorice ubijenih ekshumirali te identificirali ostatke svojih najbližih, pa ih sahranili na obližnja groblja, čime je masovno grobište u Debelom Brdu svedeno na 18 zakopanih tijela. Također, dva leša od toga broja su neformalno već identificirana, i vjeruje se da je riječ o pokojnima Radi Diklić i Milanu Panteliću.

    Na području Like do danas je obavljena još jedna ekshumacija, u travnju ove godine gospićkom predgrađu Obradović Varoš, no pretpostavlja se da je nekoliko pronađenih civilnih žrtava stradalo u akciji HV-a Medački džep. To znači da su osobe ubijene u kasnijoj fazi rata, prilikom jedne od akcija Hrvatske vojske, te se odgovornost za pokolj odnosi na neke druge zapovjednike... Međutim, Tihomir Orešković i četvorica preostalih gospićkih gospodara života i smrti, uhapšeni su i stavljeni pod istragu temeljem mnogih vrlo pouzdanih indicija, i svjedočenja brojnih sudionika tih događaja, bilo da su posrijedi Srbi ili Hrvati. Jedan od svakako najpoznatijih bio je Milan Levar, koji je i haaškim istražiteljima posvjedočio o strahotama u Gospiću i okolici. Njegovim iskazom pod lupu je dospio i hrvatski general Mirko Norac, čiji zapovjedni djelokrug je pokrivao ujedno akcije u Gospiću i Medaku.

    Milan Levar je ubijen potkraj ljeta ove godine u Gospiću, od strane još uvijek formalno nepoznatih osvetnika, a nekoliko dana potom su privedeni Orešković i ostali... Mirka Norca još uvijek nitko nije službeno optužio, osim što je pred riječkim sudom svjedočio u dosadašnjoj istrazi oko ličkih događaja, no u spektakularnoj akciji hapšenja osumnjičenih za ratne zločine istodobno su kod Zadra uhapšeni pojedinci čija se imena vežu za pogrom Bošnjaka u bosanskome selu Ahmići, ili jataštvo u korist počinitelja. Akcija je za neko vrijeme podgrijala žestok otpor desničarskih krugova u Hrvatskoj, opću mobilizaciju kojekakvih "kriznih stožera", i proustašku halabuku koja se u narednim mjesecima pomalo stišavala, a za vjerovati je će taj trend potvrditi i najnoviji nalaz riječkih istražitelja. Jer, ekshumacija kod Debelog Brda nije bilo kakav slučaj, u punom smislu povijesnog presedana.

    Naime, njome su prvi put hrvatski istražitelji pronašli uistinu masovnu grobnicu srpskih civila, koje su pobili nedvojbeno regularni hrvatski vojnici. Posrijedi je policijski i sudski proces kojega provode tijela hrvatske države, a ne isključivo međunarodni pravosudni eksperti. U nekoliko ranijih slučajeva također su na drugim lokacijama u Hrvatskoj pronalažena tijela ubijenih srpskih civila, no ipak ovaj primjer naveliko odskače po svim količinskim i kvalitativnim parametrima. A naročito je u cijeloj priči bitno to što je obrana osumnjičenih za zločine u Gospiću bila od početka zasnovana na jednoj vulgarnoj, ali i nezgodno praktičnoj pretpostavci: ako nema leševa, nema ni zločina. Znalo se da je zločina itekako bilo, a sada se konačno zna i za konkretne leševe, pa će biti zanimljivo vidjeti kako će se osumnjičeni zlikovci braniti u nastavku procesa.

    Jednome od slijedećih manevara službene sudske obrane već je najavljen kurs, isti čas kada su na svjetlo dana iznesene prve vreće s ostacima ličkih žrtava. Odvjetnici Oreškovića i drugova doveli su u pitanje vještačenje iz '91., te profesionalizam beogradskog doktora u službi Jugoslavenske narodne armije, budući da je zamjenik županijskoga državnog odvjetnika Doris Hrast već bio izjavio kako ima dovoljno razloga i opravdanja uzeti sporne nalaze u obzir. Ta izjava upućena je s razumljivom mjerom opreza i rezerve, pa će inzistiranje zastupnika obrane postati bespredmetnim kada identifikacija bude ponovno izvršena pouzdanom metodom DNA-analize, a odgovarajući iskazi očevidaca ionako su već u igri. Sva je prilika da će prostora za djelotvornu obranu Tihomira Oreškovića i četvorice tada ostati sasvim malo, ili će sadašnje indicije definitivno prerasti u neoboriv dokaz.

    U ovom trenutku glavni argument obrane vezan za ekshumaciju također je vrlo klimav, i glasi: "Ako je i došlo do likvidacije, postojeće indicije ukazuju da je mogla biti obavljena samo na Lipovoj glavici, a ovi leševi su pronađeni na preko 40 kilometara odatle". Samo, zanimljivo je da je poznati engleski list The Guardian još u veljači 1992. godine pisao o tim istim leševima (dijelove teksta prenio je tada riječki Novi list), s dodatkom o sudjelovanju predstavnika međunarodnih institucija pri spornoj obdukciji u ličkom mjestu Udbina. To potvrđuje vjerodostojnost informacije o prenošenju tijela s mjesta zločina, i logično pretpostavlja njihovo ukopavanje na nekoj daljoj lokaciji. Jednako je logično da će vojska koja je pronašla leševe svojih sunarodnjaka, sahraniti iste na najbližemu postojećem civilnom groblju, a ne ih zakopati na licu mjesta ili jednostavno preskočiti.

    Druga važna stvar u vezi sa otkrićem istražitelja je da hrvatsko pravosuđe nakon ekshumacije više nema mogućnosti za povlačenje, s pretpostavkom da će identifikacija potvrditi sve navode svjedoka optužbe. Dok leševi nisu viđeni, ta mogućnost je svakako postojala, i s pravom brinula one koji žele da hrvatska država sama raščisti sa zločinima svojih oficijelnih predstavnika. Hrvatsko je pravosuđe u ideološkom te profesionalnom smislu heterogen organizam, čija motorika najčešće nije sasvim usklađena, što pogoduje malome njegovom učinku. K tome je vrlo oportuno izbjegavati odgovornost u ovome grubom vremenu civilizacijske tranzicije, i praviti se da zločinaca nije bilo, sve dok nekima od njih nije dokazan zločin. Ali - ako ništa drugo - davni molekularni biolozi James Watson i Francis Crick pobrinuli su se da ipak možemo konačno povjerovati u pravičniji sudski rasplet...

    Igor Lasić