AIM
  • all articles of same month
  • articles of same month and centre
  • all latest articles
  • latest articles of same centre
  • search all articles
  • search same centre
  • www.aimpress.org

    Copyright: All those wishing to use or publish the following text are welcome to do so, provided that they indicate the source and inform the AIM office in Paris which is interested to receive comments and reactions on the information it provides. AIM, 17 rue Rebeval, F-75019 Paris, France

    SAT, 25 NOV 2000 13:13:03 GMT

    Slučaj IPTF: Reket, prostitucija i špijunaža?

    Banjaluka, 25. novembar 2000. (AIM)

    U posljednjih nekoliko dana, jedan, do tada anomimni, prijedorski mali privrednik, je uspio: da organizuje ulični protest, da optuži SFOR za oružani upad i kidnapovanje, IPTF za reketiranje, a sve njih zajedno za seksualno zlostavljanje barskih plesačica, da izazove Viskog predstavnika na TV duel i da postane medijska zvijezda. Čak se i nedavna, vrlo tjanstvena posjeta britanskog premijera Tonija Blera bazi SFOR-a U Ramićima kod Banje Luke, vezuje za skandal koji je, svojim javnim istupima, izazvao Milorad Milaković, predsjednik Udruženja privatnih preduzetnika RS i gazda nekoliko noćnih barova u Prijedoru.

    Press na autoputu: Sve je počelo 20. novembra kada je Milaković zakazao neobičnu konferenciju za štampu u Međunarodnom pres centru u Banjoj Luci, na kojoj će se, stajalo je u najavi, javnosti obratiti njegova supruga Milka, zvanična vlasnica prijedorskih barova ‘Maskarada’, ‘Krejzi Hors 1’ i ‘Krejzi hors 2’, te dvije kod nje zaposlene plesačice. Pošto im, kako su Milakovići dojavili telefonom, policija nije dozvolila da uđu u grad, novinari su pozvani na lice mjesta.

    Na autoputu na ulazu u Banju Luku novinari su zaista imali šta da vide i čuju. Robusni momci u crnim majicama sa natpisima ‘otpor teroru’ i ‘IPTF go home’, pokušavali su da blokiraju saobraćaj. Uz drum su istaknuti transparenti, od kojih je najviše pažnje privukao onaj sa porukom: ‘Dejvid nije mirovnjak nego perverznjak’. A Milorad i Milka Milaković, njihov sin Saša i ‘plesačice’ Kristina i Lujza, davali su izjave za naslovne strane.

    Milakovići su, naime, tvrdili da je izvjesni Dejvid, po njima komandir IPTF-a u Prijedoru, od njih tražio reket u iznosu od 20 hiljada maraka mjesečno, plus besplatan i slobodan pristup noćnim damama ‘radi seksulanog iživljavanja’. Kada mu to nisu dozvolili, uslijedila je racija, koju su Milakovići okarakterisali kao oružani upad i otmicu. Naime, 13. novembra, policajci IPTF-a i naoružani vojnici SFOR-a su, bez prisustva policije RS, upali u bar ‘Maskarada’, napravili premetačinu i lom i odveli u nepoznatom pravcu 34 djevojke, koje su sve redom imale ispravne pasoše i ostale dokumente. Kristina i Lujza su bile tu da svjedoče, kako su pobjegle iz Sarajeva, iz kandži IPTF-a i SFOR-a, da kod svojih gazda zatraže zaštitu. Milaković je ustvrdio da za sve što govori ima dokaze: fotografije, snimke razgovora i žive svjedoke.

    Komentari: I mada je, u nekim elementima, ova priča bila na granici nevjerovatnog, događaji koji su se u narednih nekoliko dana desili, a pogotovo oni koji se nisu desili, pokazali su da ona nije nimalo naivna. Prije svega, mada su na ovaj ili onaj način, nakon kraće šutnje, prijedorski skandal prokomentarisali svi relevantni faktori, Milakovićevu priču , u osnovi, niko nije demantovao. Tako su, na savim neobičan i pomalo spektakularan način, javno otvorena najmanje dva velika i dosad prešutkivana problema: problem trgovine ženama i prostitucije i problem korumpiranosti i bahatosti međunaordnih policajaca i vojnika stacioniranih u RS i BiH.

    Ministar MUP-a RS, Sredoje Nović je dan nakon skandala potvrdio da lokalni policajci zaista nisu učestvovali u raciji u ‘Maskaradi’ mada bi oni, po propisima, trebalo da obave raciju, dok je IPTF-u dozvoljena samo asistencija i nadgledanje akcije. Nović je pri tom izjavio da ‘IPTF i SFOR to nisu smjeli da urade’. On je, istina, doveo u sumnju tvrdnju da su dvije javnosti predstavljene plesačice zbilja pobjegle iz Sarajeva, a nešto kasnije je jedan od njegovih najbiližih saradnika rekao da postoji sumnja da su pasoši nekih od uhapšenih djevojaka falsifikovani.

    Alun Roberts, portparol UNIPTF-a za regije Bihać i Banja Luka, je dva dana izbjegavao kontakte za novinarima, da bi na potonjim konferencijama za štampu na sva pitanja odgovarao sa ‘nemama komentara’. Roberts je, čak, tajio i neke informacije do kojih su novinari, bez mnogo muke, uspjeli sami doći: na primjer da famozni Dejvid postoji i da se proiv njega vodi istraga IPTF-a.

    Reketiranje: Uglavnom, niko nije ni demantovao ni istražio najtežu optužbu koju je Milaković iznio: onu o pokušaju reketiranja. Zato je Milaković najavio da će lično podnijeti krivičnu prijavu protiv ucjenjivača, mada njegov puni identitet ne zna, ili samo ne želi da ga otkrije javnosti. Istina, po službenoj dužnosti je policija podnijela krivičnu prijavu, ali protiv Milke Milaković, osumnjičene za navođenje na prostituciju. Na pitanje da li će tražiti odgovornost IPTF-ovca Dejvida, javni tužilac RS, Vojislav Dimitrijević je odgovorio da ima zakonsku obavezu da to učini ukoliko za ovu tvrdnju budu postojali relevantni dokazi. Da li su međunarodni policajci i vojnici u ovoj zemlji iznad zakona? Oni imaju imunitet, sličan diplomatskom, a to znači da organi u BiH nemaju čak ni evidenciju i podatke o njihovm ulasku u zemlju. Ipak, ako učine krivično djelo oni mogu odgovarati: ne pred sudovima u BiH, nego pred sudom u svojoj zemlji, kojem je ministarstvo pravde RS obavezno da dostavi dokazni materijal. Međutim, ne stiče se utisak da bilo ko u RS ima volje da prikuplja takve dokaze.

    Špijunska priča: Jedino Milorad Milaković uporno tvrdi da za sve što je izjavio ima dokaze. On je, navodno, već odavno prisluškivao IPTF-ovce, materjal mu je poharnjen na tri različita mjesta i kaže da ima svjedoke koji će potvrditi da su ti materijali autentični. Čak je uveseljavao novinare izjavama kako su IPTF i SFOR trule organizacije kada su sebi mogle dozvoliti da ih špijunira "jedan običan privatnik’. Na te izjave niko nije reagovao, kao ni na njegov samouvjereni poziv Volfgangu Petriču i Alunu Robertsu da izađu sa njim na TV duel.

    Milaković, koji sebe voli da naziva običnim privatnikom, je čovjek prilično bogate biografije. Bio je otpravnik vozova, policajac, menadžer koji je vodio artističke i plesne grupe po Bliskom istoku i istočnoj Evropi, državni prvak u radiotelgrafiji... Bio je i politički angažovan: on je jedan od osnivača i prvi predsjednik SDS-a u Prijedoru. Dobro poznaje Radovana Karadžića. Za njega neki, čak, tvrde da je bio i Arkanov čovjek, ali on to poriče. Danas nije stranački angažovan.

    Misterija SFOR: Poznavaoci noćnih prilika i procedure prilikom racije u najt barvima, ne mogu čudom da se načude, šta su u raciji u ‘Maskaradi’ tražili naoružani vojnici SFOR-a. Naime, lov na neprijavljene prostitutke i žrtve trefikinga nije u njihovm opisu poslova. I temeljita premetačina bara, neprisustvo domaće policije, ulazak bez najave i naloga ukazuju na sumnju. Da li je ova robusna akcija bila osveta neposlušnom biznismenu koji nije htio da da reket, ili su IPTF-ovci i SFOR-ovci tražili, ne noćne dame sa evrospkog istoka, nego nekog ili nešto drugo? Možda oružje, a možda čak likove sa spiska Haškog tribunala.

    Ko je Dejvid: U cijeloj priči novinare je, naravno, najviše zanimalo ko je reketaš Dejvid i gdje se on nalazi. Dejvid se, navodno, preziva Prater, nikad nije bio komandir, ali jeste policijski oficir IPTF-a. Po naciji je Irac, po državljanstvu Amerikanc, ili Britanac, a po karakteru momak sklon sitnim skanadalima, alkoholu i lijepim ženama. Ako je zbilja pokušavao da uceni Milakovića, radio je to prilično nevješto. Naime, Milaković je sam izjavio da bi mu dao reket - da je tražio manje!

    Nakon skandala Dejvid je nestao iz Prijedora. Oficir IPTF-a u Prijedoru po imenu Kelvin Nojrad tvrdi da se protiv ovog njegovog kolege vodi interna istraga. Neki tvrde da je istraga već završena i da je Dejvid upućen kući.

    Korupcija i prostitucija: Priče o umiješanosti IPTF-a u ‘nedozvoljene radnje’, pa čak i u trgovinu ženama najmenjenim prostituciji, nisu od juče. Prijedorskim skandalom one su samo ponovo aktuelizovane. Jedna britanska novinarka je prije nekoliko mjeseci pokušala da ispita kanale kupoprodaje bijelog roblja u BiH. Odustala je, navodeći kolegama da su ‘međunarodne snage’ do te mjere umiješane u sve to, da je ozbiljno istraživanje na tu temu gotovo nemoguće.

    Zvanično, jedna od uloga IPTF-a u ovoj zemlji je da se protiv takvih pojava bori i pruža zaštita odbjeglim, maltretiranim ili trefikovanim prostitutkama. Prema podacima koje je iznio Alun Roberts, od marta prošle do aprila ove godine, IPTF je otkrio 185 žena žrtava trefikinga.

    Međutim, poslovično oprezni Roberts je baš uoči Milakovićevog istupa, ničim izazvan, na jednoj konferenciji za štampu, rekao kako je primijećeno da sve više pripadnika IPTF-a ‘konzumiraju usluge najt barova’. To ‘konzumiranje’ je, nije tajna, bio njihov običaj od početka misije, ali je sumnjivo zašto je Robests to, upravo sada, objelodanio.

    Preprodaja žena namjenjenih prostituciji u ovoj zemlji je, kao i prostuitucija sama, javna tajna. Uostalom, nekoliko slučajeva takve trgovine je otkrila i rasvijetlila Policija Brčko Distrikta. Naročito se pamti slučaj sa pijace Arizona, kada je jedan ‘privatnik’ trampio kamion za tri žene. Za razliku od trgovine ilegalnim emigrantima, koja se obavlja uglavnom preko Sarajevskog aerodroma, putevi trefikinga vode preko Jugoslavije, Bijeljine, Zvornika i Brčkog.

    U RS postoji, prema evidenciji Milakovićevog Udruženja preduzetnika, 56 noćnih barova. Mada se svi prave da to ne znaju, u ovim lokalima se obavlja prostitucija. Prostitutke se nabaljaju ili preko pomenutih kanala, ili legalno, što je komplikovanije i skuplje. Za rad na poslovima stripotizeta, igračica, plesačica i zabavljačica, stranim državljankama je u toku ove godine Ministarstvo za rad RS izdalo 740 odobrenja. Pošto neke ta odobrenja traže i po drugi ili treći put, jer je stranim državljankama dozvoljeno maksimalno tri mjeseca boravka u RS, pretpostavlja se da ih legalno radi oko 450. Ipak, u 56 barova moralo bi ih raditi oko 700. Razlika je očigledna.

    Trgovina radi prostitucije je, po novom Krivičnom zakonu RS, posebno krivično djelo i kažnjava se zatvorom u trajanju do pet godina. Međutim, pitanje je kako to djelo dokazati: potrebno je prije svega dokazati da prostitucija postoji, a zatim, preko gazda barova, koji su tek posljedni u kriminalnom lancu, doći do bosova. A bosovi su centralno pitanje. Ko su oni i ko je u ovoj zemlji spreman da se upusti u rat sa njima?

    Tijana Tadić (AIM)