AIM
  • all articles of same month
  • articles of same month and centre
  • all latest articles
  • latest articles of same centre
  • search all articles
  • search same centre
  • www.aimpress.org

    Copyright: All those wishing to use or publish the following text are welcome to do so, provided that they indicate the source and inform the AIM office in Paris which is interested to receive comments and reactions on the information it provides. AIM, 17 rue Rebeval, F-75019 Paris, France

    SUN, 19 NOV 2000 12:14:24 GMT

    Što se krije iza navodnog atentata na Budišu

    Aim, Zagreb, 19.11.2000.

    Kronološki, priča ide ovako: tip po imenu Munib Suljić završio je u zagrebačkom istražnom zatvoru zato što je sa skupinom svojih jarana ucjenjivao i iznuđivao novac od stanovitih istarskih poduzetnika; zatvorski dani teku sporo i monotono, pa su, zapravo, idealan poligon za smišljanje najfantastičnijih storija: Munib je Suljić tako jednoga dana svom zatvorskom cimeru povjerio priču koja kaže da su određene hrvatske desne grupacije od njega naručile ubojstvo predsjednika Hrvatske socijalno-liberalne stranke Dražena Budiše; cimer, koji je - jednako kao i Suljić - bio pripadnik zloglasne jedinice Tomislava Merčepa, odmah je tu priču proslijedio svom bivšem zapovjedniku, a ovaj je zatim nazvao Budišu i ispričao mu što je čuo. Onda su krenula hodočašća visokih državnih činovnika u Suljićevu remetinečku ćeliju. Prvo ga je saslušao ravnatelj Hrvatske izvještajne službe Damir Lončarić, onda su ga pohodili neidentificirani agenti Službe za zaštitu ustavnoga poretka, a u finalu je Remetinec obišao i ministar pravosuđa Stjepan Ivanišević. Munib je i njima priznao da je dobio narudžbu da likvidira Dražena Budišu, spominjao je i još neke slične narudžbe, ali je odbio reći imena naručilaca i okolnosti pod kojima se sve to odigravalo.

    Vratimo se sad devet godina unatrag. Munib Suljić u to je vrijeme pripadnik rezervne policijske jedinice kojom zapovijeda Tomislav Merčep: rečeni je Vukovarac, čije su aktivnosti u ljeto 1991. dobrim dijelom i doprinijele kasnijoj tragediji grada na Dunavu, na jednome mjestu uspio okupiti zavidan broj predratnih kriminalaca, kojima je rat bio idealna prilika za iskupljenje grijeha, te im je pridružio nekolicinu poludjelih adolescenata što u životu nisu imali ništa, osim napunjenog "kalašnjikova" i nagona za ubijanjem. Družina okorjelih kriminalaca i ubojica utaborila se na zagrebačkom Velesajmu, pa su tamo danima dovodili metropolitanske Srbe: čitava ta zločinačka aktivnost bila je formalno pokrivena borbom protiv navodne pete kolone i snajperista, a ustvari je bila najobičnija pljačka i zadovoljavanje ubilačkih nagona. Potom su se premjestili u Poljanu kod Pakraca, gdje je krvavi pir ratnika, koji su uživali direktnu zaštitu najvišeg političkog vrha, doživio svoju kulminaciju. Ubijali su bez milosti, uživali su u ubijanju, uživali su u mučenjima ljudi skupljenih po okolnim selima ili onih što su bili dovedeni iz Zagreba, Kutine, Garešnice...

    Negdje u prosincu 1991. Munib Suljić, Igor Mikola, Siniša Rimac i Snježana Živanović nakratko su svratili u Zagreb. Otišli su na Trešnjevku, pokucali su na vrata bogatog mesara Mihajla Zeca i odmah mu sprašili nekoliko hitaca u glavu. Njegovu suprugu i dvanaestogodišnju kćer Aleksandru odveli su na Sljeme: nitko ih nikad više nije vidio. Nešto kasnije su uhapšeni, u policijskoj istrazi priznaju sva zlodjela i detaljno ih opisuju, ali se zatim u čitavu stvar upliće politika. Zahvaljujući Vladimiru Šeksu "merčepovci" su vrlo brzo pušteni iz pritvora. Neki od njih i kasnije su se vraćali u zatvorske odaje, ali su svaki put oslobađani.

    Munib se Suljić u međuvremenu nastavio baviti jedinim zanatom koji mu je poznat, naime, kriminalom, pa je - malo nakon promjene vlasti - dospio u Remetinec. Onda se, eto, odlučio pokajati za ono što je, kao, trebao učiniti, a nije, no ni na kraj mu pameti nije bilo da se o istom trošku pokaje za sva ona zlodjela koja je pouzdano učinio: nije mu palo na pamet da se pokaje za one pucnje u tijelo dvanaestogodišnje Aleksandre Zec i nije mu palo na pamet da se pokaje za rafale ispaljene u polumrtvo tijelo Saše Antića. Promućurni Munib, naime, lijepo je shvatio da se s pokajanjem za malu Aleksandru ne može baš trgovati, za razliku od skrušenog priznanja da je trebao smaknuti Dražena Budišu, a to, eto, nije učinio samo zato što je bio službeno spriječen boravkom u zatvoru. Odlučio je zato svoju priču zamijeniti za dobivanje statusa pokajnika i pravednika, jednako kao što je onomad svoje junačke podvige - naime, pucanje u dvanaestogodišnje dijete - mijenjao za svu silu državnih odlikovanja što su ga štitila od ovdašnjeg pravosuđa. I nema ovdje nikakve sumnje da bi Munib već sutra u očima cijele jedne nacije postao pravednikom samo da je svoju priču o narudžbi za likvidaciju Dražena Budiše malo vještije ispričao i da je imao samo malo više dara za fabuliranje.

    Ovako, njegovu je storiju malo tko popušio, ponajmanje oni kojima je bila namijenjena, a to su policijsko-pravosudni organi. Možemo sad zamisliti Muniba Suljića kako sjedi u onoj zatvorskoj ćeliji i konta gdje se zajebao, gdje je trebao malo više dodati, a gdje opet oduzeti da bi njegova izmišljena pričica zvučala uvjerljivo. I budite uvjereni da on nije jedini koji se grize zbog toga što javnost nije popušila priču: postoji u ovoj zemlji jedna grupa ljudi kojima je žao jednako kao i Suljiću, a ta se grupacija predstavlja kodnim imenom Hrvatska socijalno-liberalna stranka.

    "Vidio sam dokument u kojemu su spomenuta imena navodnih nalogodavaca, okolnosti u kojima se ubojstvo trebalo dogoditi, oružje kojim je trebalo biti počinjeno i novac koji je Suljić za taj posao trebao dobiti", kazao je Dražen Budiša i dodao: "Nadam se samo da će mjerodavna državna tijela savjesno ispitati sve okolnosti vezane uz pripremu navodnog atentata na mene". U slučaj se zatim uključio i splitski gradonačelnik Ivica Škarić: "Tražit ću da se u Saboru istraže sve okolnosti oko planiranja ubojstva predsjednika HSLS-a, jer javnost ima pravo znati što se događa u ovoj zemlji". Na njegove se riječi onda nadovezao još jedan viđeni splitski HSLS-ovac po imenu Miroslav Buličić: "Javno se mora obznaniti tko stoji iza navedenog pokušaja atentata na Budišu, u čijem je interesu radio mogući atentator, te za koga rade pojedine tajne službe".

    Potom se konačno javno oglasio i čovjek koji je udarao takt čitavoj ovoj priči, dakle, Tomislav Merčep. Javnosti je u lice bacio šokantno otkriće da mu je Suljić odnekud bio ubačen, da Budiši još uvijek prijeti opasnost, jer iza svega stoje tipovi koji su pobili "mnoge naše ljude" i koji su "izvor zla u Hrvatskoj". "Od ubojstva Milana Levara do planiranja atentata na Budišu upletena je Udba i KOS ili, bolje rečeno, njihovi agenti", otkrio je Merčep još jednu senzacionalnu novost, a malo zatim u novinama su se pojavile neslužbene informacije da iza svega stoje Josip Manolić i Josip Perković, bivši udbaši, koji su se svojim poslom nastavili baviti i u samostalnoj Hrvatskoj, samo za drugoga gazdu. Manolić je demantirao optužbe na svoj račun i tako je jedna sedmica u kojoj su glavne zvijezde bili Munib Suljić i Tomislav Merčep došla kraju.

    Poslije svega ostalo je saznanje da je jadna zemlja u kojoj ubojice samo nedostatak dara za fabuliranje dijeli od statusa zaštićenih svjedoka i nacionalnih pravednika i da su još jadnije političke grupacije koje na izmišljenoj priči o nečijoj naručenoj smrti nastoje politički oživjeti.

    Ivica Đikić