AIM
  • all articles of same month
  • articles of same month and centre
  • all latest articles
  • latest articles of same centre
  • search all articles
  • search same centre
  • www.aimpress.org

    Copyright: All those wishing to use or publish the following text are welcome to do so, provided that they indicate the source and inform the AIM office in Paris which is interested to receive comments and reactions on the information it provides. AIM, 17 rue Rebeval, F-75019 Paris, France

    TUE, 14 NOV 2000 11:59:18 GMT

    I novi će budžet produbiti krizu

    Aim, Zagreb, 14.11.2000.

    U ljutnji i polemičkom žaru, zastupnik u Hrvatskom saboru, Damir Kajin, dao je ocjenu, koju dijeli sve više ljudi u zemlji. "Ova vlast, rekao je on, "nema hrabrosti da povuće ni jedan potez koji je skopčan s rizikom". Takav rizik bilo bi smanjivanje budžetske potrošnje, u što se Vlada Ivice Račana vidljivo ne usuđuje zagristi. Prije izbora to je bilo jedno od glavnih obećanja svih šest stranaka, koje sada sudjeluju u vlasti, a jedna od njih je i Istarski demokratski sabor, kome je Damir Kajin potpredsjednik. Sada je, međutim, za godinu 2.000., pripremljen budžet od skoro 51 milijarde kuna (oko 13,3 milijarde njemačkih maraka), koliko rastrošni HDZ nije potrošio ni u jednoj od deset godina svoje vlasti.

    Zato mnogi u zemlji sada postavljaju pitanje, čije interese zapravo zastupa koaliciona Vlada premijera Ivice Račana? Grubi i pojednostavljeni odgovor bio bi da su njeni miljenici svi mogući potrošači tuđeg novca, među kojima državna birokracija nije na posljednjem mjestu. To se može pročitati i iz načina, na koji Vlada rješava nagomilane privredne teškoće. Istovremeno s rekordno velikim budžetom, ona je donijela odluku da se pokrenu stečajevi u 321 poduzeću, u kojima je država većinski ili djelomični vlasnik. Ni jednog državnog činovnika, ona, međutim, još nije proglasila "tehnološkim viškom"; čak ni od onih nekoliko stotina, koje su HDZ-ovi ministri zaposlili na brzinu, nakon što su na izborima 3. siječnja već izgubili vlast. Najavljuje se, jedino, da njihove plaće više neće moći rasti. A samo u poduzećima o čijem je stečaju sada donesena odluka, izgubit će posao oko 30 tisuća radnika.

    Na hrvatskim burzama rada već je prijavljeno oko 360 tisuća ljudi. U nezaposlene bi trebalo ubrojiti i one koji rade, a ne primaju plaću dva ili više mjeseci, što je praksa kojoj nova vlast, usprkos obećanjima, još nije uspjela stati na kraj. Zajedno s njima, nezaposlenih u Hrvatskoj ima već blizu 550 tisuća. Skoro svi su oni iz privrede ili je riječ o mladim ljudima, koji poslije škole ne znaju što da rade i kud da se djenu. Nezaposleni, u dobi između 20 i 30 godina, u pravilu su bolje školovani od onih koji sjede u državnoj upravi.

    U prvoj godini, točnije tokom njenih prvih osam mjeseci, novoj se Vladi moglo svašta tolerirati. Ali prijedlog budžeta za godinu 2.000., njen je prvi potez u ekonomiji s dugoročnim posljedicama; tim više, što je otprilike isti obim državne potrošnje projektiran i za godine 2.002. i 2.003. Kako je budžet u prvom redu politika, a tek onda ekonomija - točnije politika s velikim uticajem na ekonomiju - postavlja se pitanje odražava li on političko opredjeljenje nove, koalicione vlasti.

    Odgovarajući na to, neki analitičari upozoravaju da i ona pripada istoj političkoj klasi, kao i HDZ. Zato sada, kao i u HDZ-ovo vrijeme, saborski zastupnici, ali i mnogi drugi državni funkcionari, imaju neprimjereno visoke plaće i penzije; zato stranke koje sudjeluju u vlasti nisu propustile ni jednu priliku da rasporede svoje ljude na sve poslove i sinekure, gdje im je god to bilo moguće; i zato je potrošačima državnog novca i činovnicima vlast majka, a poreznim obveznicima i radnicima maćeha.

    Drugi zagovaraju objašnjenje s manje ideološkog naboja. Po njima, jedina je politika koalicione vlasti, mirenje latentnih sukoba unutar same sebe. Račanova je Vlada, kažu oni, sastavljena od predstavnika šest stranaka, pa nema ni dovoljno jedinstva, ni snage, a ni hrabrosti (kako kaže i već spomenuti saborski zastupnik Kajin), da se suoči s jakom i organiziranom strukturom korisnika budžeta, koju je stvorio HDZ. Zato ona, u želji da nešto ipak napravi, a i pod stalnim pritiskom duboke ekonomske krize, udara tamo, gdje je otpor slabiji. Po privredi i radnicima, a sve više i po građanima, kojima se spremaju novi porezi, dok su ih već udarile po džepu znatno veće cijene struje i benzina. Istovremeno, vlast se boji birokracije i drugih, vrlo jakih potrošačkih lobija, pa s njima traži kompromis. Mnogi će reći da je u politici kompromis uvijek bolji od sukoba. Ali to sigurno ne vrijedi kad se zbog njega produbljuje kriza i uspostavlja teška i neopravdana nejednakost u društvu.

    Odlučujući se za golemi budžet, koji privreda i građani ne mogu podnijeti, vlast je preuzela odgovornost za daljnje produbljavanje krize i dugoročno ekonomsko zaostajanje zemlje. U suvremenom svijetu, u kome se država sve više povlači iz privrede, uspostavljeno je pravilo da manja budžetska potrošnja omogućava brži privredni rast. Zato je u protekle četiri godine bogata Švedska smanjila udio države u nacionalnom bruto proizvodu za 9 posto, Danska i Finska za 6 posto, Italija, Španjolska i Velika Britanija za 4 do 6 posto, Austrija i Njemačka za 1 do 2 posto, a na istom su putu SAD, Japan i druge pacifičke zemlje.

    Da hrvatska vlast to dobro zna, makar podsvjesno, pokazuje njena silna želja da pod svaku cijenu privuće strane investicije, o kojima se govori kao o jedinom zamašnjaku privrednog rasta. One bi trebale zamijeniti domaći novac, koji umjesto u razvoj, odlazi u državnu potrošnju. Ali stranci su zainteresirani samo za kupovinu postojećih, profitabilnih, u pravilu monopolskih poduzeća, a ne za tzv. "greenfield" investicije, dakle izgradnju novih tvornica i stvaranje radnih mjesta. Strane investicije, po svojoj prirodi, nikad ne mogu zamijeniti domaće. Jedan od najpoznatijih ekonomista u bivšoj Jugoslaviji, a poslije njenog raspada tvorac slovenskog privrednog uspjeha, dr. Jože Menzinger, nedavno je to ovako objasnio:

    "Pripadam među ekonomiste koji su relativno skeptični prema stranim ulaganjima. Naravno, nisam njihov protivnik, ali ona su za mene ipak neke vrste emergency exita, dakle izlaza u nuždi. Ako nemaš dovoljno vlastite štednje, ako ne znaš sam doći na strano tržište i ako ne znaš upravljati vlastitom imovinom, onda tražiš strana ulaganja. No, ne vidim nikakvog razloga da se jedna uspješna tvrtka proda strancima. Osobno ne vjerujem da strana ulaganja mogu spasiti bilo koju privredu. (...) Ne volim velike priče o tome da će vam pomoći netko iz inozemstva. Možda i hoće, ali stranac ne dolazi zbog toga. Njegova je namjera, što je sasvim prirodno, da ostvari što veći profit. Iznimno dobar primjer strane investicije je Revoz, Renaultova tvrtka u Novom Mestu. Ali i od toga u Sloveniji ostaju samo plaće, a nikada dobit. Francuzi određuju i ulazne i izlazne cijene po vlastitom nahođenju i u svom interesu".

    Zbog prevelikog budžeta, hrvatska vlast ne samo da priča bajke o stranim ulaganjima, već i rasprodaje najuspješnije domaće tvrtke. Od skoro 51 milijardu, koliko će iznositi budžet u 2.001., 12 milijardi trebali bi iznositi tzv. "kapitalni prihodi", što je stavka iza koje se krije ono što ekonomisti zovu rasprodajom obiteljskog srebra. Bez srebra se, međutim, može živjeti; prodajom poduzeća, prodaje se ono od čega se živi. Stranci će tu ubuduće uzimati dobit i "određivati ulazne i izlazne cijene po vlastitom nahođenju i u svom interesu". Ali najgore je što dobiveni novac neće biti potrošen za nove investicije, kako se obećavalo prije izvora, već će ga pojesti državna birokracija i brojni potrošački lobiji, kojima se aktualna vlast ne usuđuje suprotstaviti.

    Braneći ogromni budžet, dakle ono što se obraniti ne može, hrvatski ministar financija, dr. Mate Crkvenac, kaže da je on "naglašeno socijalno osjetljiv". Crkvenac to objašnjava izdvajanjima za penzije i dječji doplatak. Kao da je samo zbog toga državna potrošnja prevelika i kao da su svi ostali troškovi nedodirljivi. A upravo oni bi, ako se želi izići iz krize, morali biti žestoko skresani. Zato se sada u Hrvatskoj javljaju glasovi, koji traže da se o svemu tome pokrene javna rasprava. Ulog je prevelik, da bi bilo tko, pa i Vlada, mogao reći kako preuzima odgovornost za posljedice.

    Milan Gavrović