AIM
  • all articles of same month
  • articles of same month and centre
  • all latest articles
  • latest articles of same centre
  • search all articles
  • search same centre
  • www.aimpress.org

    Copyright: All those wishing to use or publish the following text are welcome to do so, provided that they indicate the source and inform the AIM office in Paris which is interested to receive comments and reactions on the information it provides. AIM, 17 rue Rebeval, F-75019 Paris, France

    MON, 13 NOV 2000 20:09:44 GMT

    Trgovinom do ustavnih promjena

    Aim, Zagreb, 13.11.2000.

    Prošli srijeda i četvrtak bili su daleko najnapetiji dani u radu Sabora otkako je na vlasti šestoročlana koalicija, dani kada je parlamentu vraćen stari naziv (umjesto Hrvatskog državnog Sabora ubuduće će se opet odazivati na ime Hrvatski Sabor), ali i dani kada je i sama šestorka umalo morala vratiti mandat. U ta dva dana brusile su se završne formulacije u novom hrvatskom Ustavu, točnije u izmjenama Ustava iz 1990. godine, poznatog pod nazovom "božićni". Ni u toj kronometarskoj završnici nije se, međutim, znalo što će se točno promijeniti, pa i hoće li se uopće promijeniti.

    Na prvi pogled, posao i nije bio naročito zahtjevan, a sporovi su bili daleko od toga da bi ih se moralo smatrati nepremostivim. Koplja su se lomila oko apartne ustavnopravne dileme da li nadležnosti nad tajnim službama ugraditi u Ustav - što nije praksa u svijetu - ili to ipak ne učiniti, kako bi se ugasio plamen velikih svađa između Mesića i Račana, koji je posljednji put buknuo baš uoči završnice ustavnih promjena. Na kraju je prevagnulo ovo drugo i u novi ustavni tekst uneseno je da predsjednik države i premijer zajednički usmjeravaju rad tajnih službi, a njihove šefove imenovat će prvi, ali uz prethodno mišljenje i supotpis drugoga.

    Nekako je nađeno rješenje i za drugu najsporniju točku koja je opterećivala isključivo unutrašnje odnose šest vladajućih stranaka, a to je način raspuštanja Sabora. Prvi prijedlog bio je da to može učiniti šef države na prijedlog premijera i uz konzultaciju šefova stranačkih klubova, ali je predsjednik Hrvatske socijalno liberalne stranke - druge po snazi u šestorci - Dražen Budiša smatrao da to previše jača Vladu u odnosu na Sabor. Zato je na kraju odlučeno da Sabor može biti raspušten jedino u slučaju da iskaže nepovjerenje Vladi ili ne prihvati njen najvažniji dokument - državni budžet. Ovim su nekako zakrpane rupe unutar vladajućih, koje su zjapile punih nekoliko mjeseci koliko je trajala napeta, ali javnosti malo dostupna rasprava o novom Ustavu (po uzoru na prethodnu vlast nije organizirana nikakva javna rasprava na ovu temu, nego se sve odvijalo unutar zatvorenih "radnih skupina").

    Ali kada je pomaknut taj mlinski kamen, ispod njega se pomolio još jedan. Za izglasavanje ustavnih promjena potrebna je, naime, dvotrećinska većina glasova zastupnika, a kako vladajuća šestorka nema toliko ruku, bila joj je potrebna ili podrška HDZ-a - koji još drži blizu trećine zastupničkih mjesta, ili praktički svih ostalih malih stranaka i nezavisnih zastupnika. No, svi oni imali su neku svoju cijenu po kojoj će podržati vladajuće, tako da je šestorka bila prisiljena istodobno trgovati na nekoliko štandova, kako bi osigurala podršku, ali i kako bi spriječila da joj ta podrška u posljednji trenutak izmakne.

    Tako je uoči ove dvodnevne završnice sklopljena pogodba s malom desničarkom strankom Đapićevih pravaša, koji su obećali podršku ukoliko se u ustav unese odredba o raspisivanju referenduma na inicijativu građana. Ali, nakon toga su pravaši počeli tražiti i više - očito procjenjujući da nesloga u šestorki pruža mogućnost ekstra-zarade - i čak su zaprijetili da se neće ni pojaviti u sabornici, nego će radije otputovati na nekakvi "Svehrvatski predizborni skup" u Mostaru, gdje će se ionako osjećati ugodnije. Istodobno su se počele kolebati i neke druge male stranke, kao Demokratski centar Mate Granića, koji je inzistirao da tajne službe ne uđu u Ustav, ali je na kraju najvjerojatnije sam Mesić, koji je prvobitno također na tome inzistirao, uvjerio Granića da od toga ne pravi preveliku dramu.

    U samoj završnici Mesić i Račan istupili su, dakle, relativno sinhronizirano, iako je prije toga bilo znakova kako je Mesić spreman i opstruirati saborsko glasanje samo da spriječi svoje pretjerano razvlašćivanje. Zbog toga je Račan u završnici vukao i neke posve autonomne poteze, kao što je prijetnja raspisivanjem izvanrednih izbora u slučaju da ustavne promjene ne prođu, računajući očito da će među malim strankama strah od izbora učiniti svoje. Uz ovo povučen je još jedan, izrazito riskantan potez, koji se umalo pretvorio u krunu dvodnevne drame u sabornici. Zbog straha da bi mu male stranke u posljednji trenutak ipak mogle okrenuti leđa, ponuđena je suradnja i HDZ-u, i to uz najveću cijenu koju za tu suradnju treba platiti.

    HDZ je, naime, uvjetovao podršku ustavnim promjenama unošenjem u Ustav tzv. obavezujućeg mandata saborskih zastupnika, što znači da bi oni ubuduće morali ostaviti mandat matičnoj stranci u slučaju da pređu u neku drugu. Dok je bio na vlasti HDZ se energično suprotstavljao takvoj obavezi, jer je tada bio u situaciji da može vrbovati ljude iz drugih stranaka i nikakve ograde u tom smislu nije trpio. Sada je, međutim, sama ta stranka došla u situaciju kada postaje lovina svojih političkih konkurenata, tako da se željela osigurati da ne bude desetkovana, jer svako malo netko od njenih ljudi promijeni dres (posljednji je to učinio Đuro Njavro, i to baš u finišu ustavnih promjena, očito se bojeći da već sutradan to više neće biti u mogućnosti).

    Mogućnost izravne trgovine šestorke s HDZ-om odmah je izazvalo žestoka reagiranja, i to i u redovima samih vladajućih stranaka, tako da je jedan od čelnika Istarskog demokratskog sabora Damir Kajin, koji ne uvlači tradicionalno palucavi jezik ni otkako je IDS došao na vlast, ovo kratko i jasno nazvao - "kuplerajem". Ništa manje nezadovoljstvo nije, međutim, bilo ni među HDZ-ovcima. Po nekim procjenama, barem četvrtina saborskih zastupnika ove stranke koleba se da pređe u neku drugu stranku, što bi uvođenjem obavezujućeg mandata bilo spriječeno, ili barem bitno otežano (prebjezi drastično gube na cijeni ako novoj stranci ne donesu i svoj saborski mandat).

    Na kraju su sami HDZ-ovci, nakon burnog vijećanja, odbacili obavezujući mandat, što je odmah promijenilo rezervirano držanje i malih stranaka (ponajprije Đapićevog HSP-a i Granićevog DC-a, kojima najviše i prilaze HDZ-ovi prebjezi, a te stranke očito dobro procjenjuju da na taj način mogu kudikamo više ojačati nego na parlamentarnim izborima). Ukratko, kockice su se na kraju posložile tako da su se mašineriji za izglasavanje ustavnih promjena priključile sve male stranke i najveći dio nezavisnih zastupnika, a izvan je ostao samo HDZ, koji je izgorio na žeravi vlastite riskantne kombinatorike. Njegovi čelni ljudi očito su željeli trgovati s čelnim ljudima šestorke iza leđa svojih zastupnika, što je odmah zanjihalo njihove redove, a na kraju ih je ostavila na tankom ledu i sama šestorka nakon što joj njihove usluge više nisu bile potrebne.

    Rezultat: HDZ-ovci su u glasanju unisono digli ruke protiv ustavnih promjena, što je vjerojatno i jedino oko čega su se u tom trenutku mogli suglasiti. Ovaj poraz do jučer vladajuće stranke donekle je ublažio jedva išta manje poraznu razjedinjenost i konfuziju aktualne vladajuće garniture, jer između šest vladajućih stranaka otpočetka nije bilo konsenzusa o ustavnim promjenama. A kada one nisu u stanju biti saveznice ni jedna drugoj, zaslužile su da im umalo to postane bilo tko.

    Marinko Čulić