AIM
  • all articles of same month
  • articles of same month and centre
  • all latest articles
  • latest articles of same centre
  • search all articles
  • search same centre
  • www.aimpress.org

    Copyright: All those wishing to use or publish the following text are welcome to do so, provided that they indicate the source and inform the AIM office in Paris which is interested to receive comments and reactions on the information it provides. AIM, 17 rue Rebeval, F-75019 Paris, France

    SAT, 11 NOV 2000 10:20:46 GMT

    Rat oko tajnih službi

    Aim, Zagreb, 11.11.2000.

    Nakon svega nema nam druge nego zaključiti: bili smo naivni! Mislili smo, naime, da nakon odlaska Markice Rebića, Ivana Jarnjaka, Miroslava Tuđmana i ostalih vodećih špijuna iz HDZ-ova vremena, špijuni nikad više neće svoje ratove voditi preko medija i mislili smo, a stvarno smo bili naivni, kako špijuni nikad više neće biti istaknute javne ličnosti, koje će nesankcionirano moći dijeliti lekcije političarima i javnosti. Onda smo dočekali 3. studenoga kad je glavni Dnevnik Hrvatske televizije objavio dramatično pitanje "Otima li se SZUP kontroli?". Objavljena je, naime, vijest da je ravnatelj Službe za zaštitu ustavnoga poretka Franjo Turek spriječio ulazak agenata Ureda za nacionalnu sigurnost (UNS) u zagrebački centar tajne službe koja djeluje pod okriljem Ministarstva unutarnjih poslova.

    Tjedan dana ranije - preciznije, 27. listopada - nikakvih problema nije bilo: tog je dana održan sastanak Koordinacije obavještajne zajednice u prostorijama UNS-a u bivšoj vili Vladimira Bakarića u Jurjevskoj ulici, a na sastanku je dogovoreno da UNS-ovi nadzornici dovrše kontrolu rada u zagrebačkom SZUP-u, odnosno u njegovu Sektoru za analitičko-dokumentarističke poslove. Riječ je, naime, o sektoru tajne policije u kojemu su registrirana imena svih osoba u ovoj zemlji kojima se prisluškuju telefoni i nad kojima se primjenjuju metode tajnoga praćenja. Sve je, dakle, bilo dogovoreno, ali samo pola sata kasnije priča doživljava obrat, a cijeli slučaj poprima razmjere prvog većeg obavještajnog skandala nakon promjene vlasti: Franjo Turek nazvao je Mladena Lackovića, šefa Nadzorne službe UNS-a, i rekao mu da, ipak, ne može odobriti nadzor u Sektoru za analitičko-dokumentarističke poslove. Lacković je na to odgovorio prosvjednim pismom i zatražio objašnjenje, a dotično je objašnjenje, u pismenoj formi, stiglo 30. listopada. Turek je, naime, napisao da po novom Zakonu o unutarnjim poslovima, koji je izglasan u svibnju ove godine, Služba za zaštitu ustavnoga poretka o prisluškivanju i praćenju "sigurnosno zanimljivih osoba" obavještava isključivo tročlanu parlamentarnu komisiju, a ne, kao dotad, predsjednika države, koji ima izravne nadležnosti nad Uredom za nacionalnu sigurnost.

    Smjesta je potom reagirao šef UNS-a Tomislav Karamarko, koji se pozvao na Zakon o UNS-u u kojemu jasno piše da je upravo taj ured predsjednikov kontrolni mehanizam nad osjetljivim operacijama koje provodi SZUP, te da novi Zakon o unutarnjim poslovima nije, po automatizmu, poništio odredbe Zakona o Uredu za nacionalnu sigurnost. Uslijedila je onda pravnička rasprava dvojice tipova koji se u pravnu znanost razumiju taman koliko i svaki laik, ali je istoga časa bilo sasvim jasno da pozadina svađe o zakonskim detaljima nije motivirana željom da se zakoni striktno primjenjuju: u pozadini je, naime, žestoka bitka između premijera Ivice Račana i predsjednika države Stipe Mesića oko nadzora nad obavještajnim službama. Mesić bi htio da Ured za nacionalnu sigurnost i dalje zadrži mogućnost nadzora nad svim segmentima špijunskoga aparata - i nad svim segmentima rada tog aparata - te da istodobno on, Mesić, zadrži kontrolu nad Uredom za nacionalnu sigurnost. Predsjednik kontrolu nad UNS-om danas ima, i to preko svog povjerljivog čovjeka Tomislava Karamarka, ali što mu to vrijedi kad sve delikatnije obavještajne aktivnosti provodi SZUP.

    E, tu dolazimo do Ivice Račana: njemu je, naime, cilj kontrolu nad obavještajnim službama smjestiti u svoj kabinet, te jednim dijelom u parlament, a to će mu, po svemu sudeći, i poći za rukom. Problem je jedino u tome što bi kontrolnu funkciju nad prisluškivanjem i praćenjem osoba trebala imati tročlana saborska komisija, ali ona praktično nema nikakvih mogućnosti da kontrolira što uistinu radi, primjerice, SZUP: šef tajne policije može saborskom povjerenstvu dostaviti podatke koji, recimo, kažu da se u Zagrebu trenutačno prisluškuje i prati pedeset ljudi. To može biti istina, ali i ne mora. Komisija bi trebala povjerovati na riječ jednom Franji Tureku, a ako mu ne odluče povjerovati, mogu se samo gristi od nemoći: tri čovjeka koji sjede u saborskoj komisiji nemaju, naime, nikakve instrumente kojima bi mogli utvrditi da li ih Turek laže ili govori istinu. Istu - dakle, nikakvu - mogućnost nadzora ima i parlamentarni Odbor za unutarnju politiku i nacionalnu sigurnost. Kontrolni instrumentarij, međutim, posjeduje Ured za nacionalnu sigurnost, koji se i zakonski i praktično nalazi u rukama predsjednika države: ako se pokaže da UNS nema pravo čačkati po aktivnostima ostalih tajnih službi, onda Mesić neće imati pojma što radi obavještajna zajednica. Neće, primjerice, imati pojma da li neki SZUP-ov tajni agent na svoju ruku, ili po nečijem nalogu, prisluškuje i njegove razgovore.

    A upravo to - naime, da SZUP prisluškuje Mesića, opoziciju i novinare - bila je glavna glasina puštena iz Mesić-Karamarkova kriznog štaba, e kako bi se u javnosti ishodilo raspoloženje po kojemu je malo suludo nadzor nad prisluškivanjem prepustiti trojici ljudi, koji pritom nikako ne mogu utvrditi da li SZUP prisluškuje neposlušnog šefa države ili nekog neposlušnog novinara, a o neposlušnim generalima (kakvih je u ovoj zemlji više nego poslušnih) da i ne govorimo. Cilj Mesićeve akcije, za čiju je realizaciju bio zadužen Karamarko, bio je, dakle, da sebi zadrži mogućnost imenovanja šefova tajnih službi, ali i da istovremeno u svakom trenutku može znati koga tajna policija prati i prisluškuje, i zašto.

    Račan je za kontranapad angažirao svog poslušnog ministra unutarnjih poslova Šimu Lučina, koji je odlučno stao u zaštitu SZUP-ova šefa Tureka: po novinama je danima tvrdio kako UNS nema zakonsku ovlast ispitivati koga se prisluškuje i zašto, a usput je, ispod žita, širio priču kako mu ne pada na pamet pokazivati dokumente o prisluškivanju i praćenju Mladenu Lackoviću i Smiljanu Reljiću, važnim ljudima u UNS-u, jer se dobro zna da su oni vjerno služili propalom HDZ-ovu režimu i da postoji mogućnost da će povjerljive informacije i dokumente automatski proslijediti svojim bivšim (i sadašnjim?) naredbodavcima. Premda načelno ima pravo što se tiče moralnog i profesionalnog karaktera Lackovića i Reljića, Lučin je na ovom mjestu napravio jedan kobni previd: naime, čovjek kojega je on uzeo u zaštitu, Franjo Turek, u Tuđmanovo je vrijeme bio načelnik Centra Službe za zaštitu ustavnoga poretka u Varaždinu, a osim toga, u toj je službi i dandanas stacioniran sav onaj šljam što je godinama razvlačio crijeva svakom hrvatskom građaninu koji nije mislio da je Franjo Tuđman genije.

    U cijeloj ovoj priči začuđuje jedino odnos špijunskih kabadahija i njihovih moćnih političkih sponzora prema javnosti: dok ova nesretna zemlja svakim danom sve više tone prema samom ekonomskom dnu, svima je njima - svim tim mesićima i račanima - jedina preokupacija kako će izboriti što veće zakonske ovlasti za svoje nesmetano vladarsko iživljavanje, a ono je, to iživljavanje, skoro nemoguće bez asistencije tajnih policija. Ako ćemo pravo, ni Franju Tuđmana nije zanimalo skoro ništa drugo.

    Ivica Đikić