AIM
  • all articles of same month
  • articles of same month and centre
  • all latest articles
  • latest articles of same centre
  • search all articles
  • search same centre
  • www.aimpress.org

    Copyright: All those wishing to use or publish the following text are welcome to do so, provided that they indicate the source and inform the AIM office in Paris which is interested to receive comments and reactions on the information it provides. AIM, 17 rue Rebeval, F-75019 Paris, France

    FRI, 03 NOV 2000 16:23:25 GMT

    **Stanje crnogorske privrede

    Tri boje sivo

    Gotovo istog dana kada je SRJ primljena u Ujedinjene nacije, Crna Gora je zaokružila sopstvenu monetarnu suverenost. Da li će to pomoći crnogorskoj privredi da lakše izađe iz dugogodišnje krize

    AIM Podgorica, 03.11.2000. godine

    Sa kakvim ekonomskim performansama Crna Gora dočekuje prijem Jugoslavije u Ujedinjene nacije? Političke su, manje više jasno definisane - makar znamo sa kakvim se problemima suočavamo. One ekonomske su, čini se, malo manje poznate javnosti.

    Slika crnogorske privrede, međutim nije ni malo lijepa. Olinjale, opustošene, poluprazne fabričke hale gotovo su postale simbol crnogorske ekonomije. Kvalitet proizvoda koji se ovdje stvaraju je nizak, a njihova cijena previsoka. Sa tim se ne može na svjetsko tržište. A para za modernizaciju, uvođenje novih tehnologija, rasterećenje od tehnoloških i ekonomskih viškova zaposlenih nema. (Čak i kada bi kakvim čudom neko ulio novac za pokretanje proizvodnje, ostao bi problem energije. Crna Gora ima godisnji deficit od skoro milijardu kilovat-časova električne energije.) A danas nema dovoljno novca i energije ni za postojeće, nazovi redovne, aktivnosti. Nelikvidnost poput groznice trese crnogorsku privredu. Dovoljno je potsjetiti na famozni repro-lanac Rudnik uglja - Elektroprivreda - Kombinat aluminijuma, u kome Rudnik radi, i to dobro, snabdijeva pljevaljsku Termoelektranu ugljem, ali pošto KAP ne plaća redovno struju Elektrodistribuciji, onda ni Elektroprivreda nema para da plati ugalj. Tako se krug zatvara a gubitnici su svi. Prema zvaničnim podacima u Crnoj Gori je neprekidno nelikvidno oko hiljadu firmi, a u njima radi preko 27 hiljada radnika. (Da ne bude zabune, ne radi se o dinarskoj, nego o deviznoj nelikvidnosti.)

    Ukupan iznos neizmirenih obaveza prešao je dva miliona maraka, dok su dinarski dugovi još veći i "teški" su blizu trista miliona dinara. Dio razloga za besparicu u privredi su i velika poreska opterećenja - daleko veća nego u zemljama Zapadne Evope ka čijim standardima crnogorsko društvo, navodno, stremi. Otuda se, normalno, javio bijeg u sivu ekonomiju. Sektori trgovine, građevinarstva i saobraćaja su možda nepravedno optuženi za predvodnike ilegalnog poslovanja, jer, poslovanje u sivom je postalo način opstanka ukupne privrede. Zbog toga su nedavno direktori dvadesetak trgovačkih preduzeća u Crnoj Gori, na sastanku Udruženja trgovine u Privrednoj komori, ukazali da siva ekonomija sve više guši legalnu trgovinu i zatražili od državnih organa da eliminiše ilegalne tokove.

    Šta je sa radnicima? I oni dijele istu sudbinu ukupne privredne propasti. Prema zvaničnim podacima od 1990 godine u Crnoj Gori je broj zaposlenih radnika smanjen sa 160.000 na 115.000 radnika, i to prije svega u privredi, dok je broj nezaposlenih istovremeno povećan sa 58.000 na preko 80.000.

    Procjene broja neregistrovanih radnika u Crnoj Gori su veoma različite. Procjene Zavoda za zapošljavanje Crne Gore, na primjer, govore o nekih 64.000 neregistrovanih radnih mjesta u Crnoj Gori, dok, s druge strane, procjene stručnjaka sa Ekonomskog fakulteta u Podgorici radnu snagu u tzv. neformalnom sektoru povećavaju na čak 85.000 ljudi. Prema ovim procjenama udio neregistrovanih aktivnosti u ukupnoj radnoj snazi penje se na 31 procenat u toku ove godine.

    Bijeg u sivu ekonomiju se javio kao spontani pokret otpora siromaštvu i u njega su uključeni svi - kako izbjeglice i nezaposleni, tako i penzioneri, pa i oni koji rade, ali su na prinudnim odmorima, ili, pak, rade, ali, jednostavno, ne zarađuju dovoljno za normalni život. Nije ni čudo. Prosječna plata u septembru iznosila je tačno 200 maraka, i to u privredi 166, a u vanprivrednim djelatnostima 276 DEM. Realne zarade u privredi smanjene su tokom ove godine za preko 11 procenata.

    Crnogorska privreda je izgubila nekadašnja dugo godina i planirano stvarana tržišta, počev od onog jugoslovenskog, do istočnoevropskog. Nakon što je jedva preživjela posljedice međunarodne blokade, dočekale su je nove sankcije - na granici sa Srbijom. To što crnogorska privreda, nesposobna da prodre na razvijena tržišta, proizvodi, moglo bi naći kupce na tržištu Kosova, dijelom Makedonije, Srbije i Bosne i Hercegovine. No ni tamo se ne prodire lako. Loša infrastruktura, slabi putevi, nedostatak pruga, brojne političke blokade privreda sama ne može probijati. Granicu sa Albanijom i dalje čuvaju vojnici, koridor preko Kosova za trgovinu sa Makedonijom je otvoren, ali je obim razmjene i dalje vrlo mali. Objašnjavajući da je do rasta cijena došlo i zbog prekida platnog prometa sa Srbijom, u crnogorskoj Privrednoj komori predlažu da se ubrza procedura prelaska granice, da se hitno pristupi sklapanju bilateralnih trgovinskih sporazuma sa susjednim državama i da se smanje carinska opterećenja.

    Dvije godine nakon zvaničnog ukidanja međunarodnih sankcija, koje su, usput, sve vrijeme služile i kao alibi za mnogobrojne domaće slabosti, crnogorska industrija ne može da proizvede ni polovinu onoga što je stvarala prije deset godina. Trenutno je nivo industrijske prozvodnje u Crnoj Gori tačno 40,7 odsto nivoa ostvarenog u 1989. godini. To je prosjek, a šta reći za grane mašinogradnje - čitaj "Radoje Dakić" (u njoj je proizvodnja svedena na svega 2,9 odsto nivoa iz 1989. godine) ili proizvodnje električnih aparata - u prijevodu "Obod" (3,2 odsto u odnosu na 1989. godinu)? Ima, naravno i boljih primjera. Koji dio crnogorske privrede je lane radio bolje nego prije deset godina? Kako simbolično: proizvodnja i prerada duvana.

    Proces privatizacije se sasvim uklapa u ovako žalosnu opštu sliku. Nakon desetak godina intenzivnih napora i tri četiri izmjene zakona, ukupan rezultat je sljedeći: svega pet odsto ukupnog društvenog kapitala je privatizovano. Najveći dio je, zvanično se kaže, transformisan, a zapravo podržavljen, pošto je predat u ruke paradržavnim fondovima. Prava privatizacija je konstinuirano odlagana dijelom i s dobrim razlogom - zbog ukupnog veoma lošeg ambijenta, ali je uporedo sa tim tekla tzv, perfidna privatizacija kroz tekuće poslovanje. Procjena vrijednosti kapitala koji će se predati građanima kroz proces masovne vaučerske privatizacije je stara, kapital se u međuvremenu istopio i sada Crna Gora stoji pred opasnošću da zbog bezvrijednih vaučera stvori novi politički problem.

    Dugogodišnja izolacija i izopštenost iz svijeta prerasla je u naviku, stvoren je novi model ponašanja, razmišljanja i poslovanja. I nakon ukidanja sankcija privreda je nastavila da funkcioniše na poluilegalan način. Gotovo istog dana kada je SRJ primljena u Ujedinjene nacije Crna Gora je zaokružila sopstvenu monetarnu suverenost. Za privredu to znači da se nastavlja sa praksom poluilegalnog funkcionisanja. Na duže vrijeme tako se ne može opstajati i zbog toga se s pravom može očekivati sve snažniji pritisak privrednika na što brže rješavanje političkog tj državno-pravnog statusa Crne Gore.

    Dragan ĐURIĆ (AIM)