AIM
  • all articles of same month
  • articles of same month and centre
  • all latest articles
  • latest articles of same centre
  • search all articles
  • search same centre
  • www.aimpress.org

    Copyright: All those wishing to use or publish the following text are welcome to do so, provided that they indicate the source and inform the AIM office in Paris which is interested to receive comments and reactions on the information it provides. AIM, 17 rue Rebeval, F-75019 Paris, France

    TUE, 31 OCT 2000 11:08:48 GMT

    Hrvatski izdavači na beogradskom sajmu knjiga

    Aim, Zagreb, 31.10.2000.

    Deset godina nakon posljednje posjete Beogradu, hrvatski izdavači u zadnjemu su tjednu listopada dvijetisućite opet gostovali na tamošnjemu Međunarodnome sajmu knjiga. S oko petsto naslova na Sajmu se predstavilo petnaestak poduzeća okupljenih u Hrvatske neovisne nakladnike. Međutim, odrednica "izložbeni" ovdje niti slučajno nije proizvoljna: najočigledniji problem s hrvatskim knjigama u Beogradu bio je upravo taj da se izdanja nisu smjela prodavati - za razliku od ostalih izlagača - nego samo predstavljati... Tu neugodnu vijest valjalo je na hrvatskom štandu tokom sedam sajamskih dana objasniti svakome od bezbroj posjetilaca ponaosob, i dometnuti kako je razlog ustvari nepostojanje platnog prometa između dviju država, kako sve knjige treba vratiti preko granice u Zagreb, i da još uvijek sve ipak nije sjajno i ružičasto kako bi se namjernik usudio pomisliti.

    Pa su tako gosti uporno obilazili hrvatski štand, i s nestrpljenjem čitalaca gladnih dobre literature simultano prelistavali knjige Konzora, Durieuxa, Meandra, Jesenskog i Turka, Feral Tribunea ili Demetre. Činjenica koju tada nitko nije svjesno i javno podcrtao, ali je naprosto nepobitna, manifestirala se u fantastičnom interesu posjetilaca sajma za hrvatski štand. Naime, kada bismo od beogradskog sajma oduzeli desetke tisuća antikvarskih svezaka, turističkih monografija, stručne literature, školskih priručnika, višestruko obnovljenih izdanja i konkurentskih prijevoda na jugoslavenskoj izdavačkoj sceni, ostala bi lijepa i vrijedna jezgra od nekoliko stotina novijih naslova iz domaće i strane lijepe književnosti, i znanstvene literature iz društveno-humanističkih voda. Posrijedi je jezgra, dakle, koja ozbiljne posjetitelje ovakvog sajma naviše i zanima.

    Uz nju bi barem trećina knjiga s ovogodišnjega hrvatskog štanda u Beogradu mogla stajati sasvim pristojno, budući da je izbor HNN-a bio velikim dijelom formiran od najkvalitetnijih izdanja u Hrvatskoj devedesetih. Posjetitelji su to prepoznali, primajući hrvatska izdanja kao dio vlastite kulture i jezika, do kojeg im je punu deceniju pristup bio zapriječen. Nebitno s kojeg razloga; ovdje govorimo samo o interesu čitatelja za dobrim štivom. I naravno da će beogradska publika pohrliti prema hrvatskim prijevodima Spenglera ili Carvera, ako baš te naslove nikad nisu imali mogućnost čitati na nekome od razumljivih im jezika. Leđa hrvatskih predstavnika u Beogradu, na povratku u Zagreb također su se povijala pod teretom jugoslavenskih izdanja, koja su oni tamo pokupovali uslijed najčišće čitateljsko-potrošačke groznice, i radi njima neshvatljivo niskih cijena...

    Da bi se u brzim potezima iscrtali obrisi Beogradskoga međunarodnog sajma knjiga, i nastupa hrvatskih izdavača na njemu, potrebno je još napomenuti kako je prvi dojam o količini izložene literature i zanimanju publike, upravo zastrašujući. Iza svake izložene knjige jugoslavenskih izdavača svakako je stajao Hrvatima već pomalo neobičan svjetonazor o civilizacijskoj vrijednosti pisane i objavljene riječi, što naspram slike zapuštenog i kaotičnog Beograda uspostavlja jedva podnošljiv kontrast. Razlika između društvene percepcije literarnoga, može se lijepo shvatiti na primjeru prošlogodišnjega zagrebačkog Interlibera, kao neuglednog i jadnog književnog vašara. Bez obzira na očekivano kvalitativno posrtanje Beogradskog sajma, u odnosu na njegove domete npr. polovinom osamdesetih, rijeke posjetitelja svojim odnosom prema knjizi i danas neizostavno izazivaju divljenje.

    Poneseni zbijanjem vlastitih redova i recentnim društveno-političkim promjenama, te valom mlađe domaće književnosti potkraj devedesetih, hrvatski izdavači ipak su u Beogradu ove jeseni, dakle, imali što ponuditi. Njihov osnovni poslovni motiv, osim ovoga promotivne naravi, bilo je povezivanje s jugoslavenskim izdavačima i knjižarima, kako bi se konačno otvorilo tržište i knjiga ponudila čitateljima s druge strane granice. Prilikom susreta koji je na tu temu priređen u Beogradu, uz sudjelovanje izdavača i knjižara iz Bosne i Hercegovine, utvrđene su glavne prepreke i mogući načini njihova zaobilaženja. Ovdje ponovo dolazimo do onoga najočiglednijeg problema s hrvatskim štandom u Beogradu, do nepostojanja platnog prometa i međudržavnoga trgovinskog ugovora o izbjegavanju dvostrukog oporezivanja, ili kako bi se već taj bauk od ministarske dobre volje imao zvati.

    U sadašnjim okolnostima, knjige tiskane i objavljene u Zagrebu nemoguće je prodati u beogradskim knjižarama, i obrnuto. S druge strane, ljudima koji od knjige u obje države žive, to je pitanje od doslovno prvorazrednoga egzistencijalnog značaja. Jedni i drugi smatraju da bi u okolnostima otvorenog tržišta konačno stali na čvršće noge, te pomalo vratili dostojanstvo sebi i piscima, te knjizi kao takvoj. Jedini izuzetak, jedino zdravo odmorište u pustari koja na tržištu vlada, znači sarajevska knjižara Buybook, u kojoj se već pet godina prodaju knjige iz svih zemalja nekadašnje Jugoslavije. Kao na ničijoj zemlji, u taj svojevrsni knjižarski duty free shop njegovi vlasnici, pisci Damir Uzunović i Goran Samardžić i dalje dovlače birane naslove na jezicima južnih Slavena, nerijetko torbareći preko graničnih prijelaza i knjizi malo sklonih carinskih kerbera.

    Hrvatski i jugoslavenski izdavači i knjižari, na beogradskom susretu ovu su dvojicu gledali s neskrivenom zavišću, i dakako poštovanjem. Svima njima će se čak i nakon formalno-političkog blagoslova za trgovinu ispriječiti jedna gola ekonomska datost: cijene proizvodnje knjige i kupovna moć publike u Hrvatskoj i SR Jugoslaviji jako se razlikuju. Knjiga koja u Beogradu košta pet maraka, u Zagrebu se cijeni na 20... Iako će se ekonomskim rastom u dvije države te razlike smanjivati, provalija će još barem nekoliko godina ostati preduboka, pa je jedino rješenje koje se u ovom trenu nameće kao trgovački bypass, zapravo koprodukcija između izdavača. Ona bi mogla funkcionirati na slijedeći način: izdanja zagrebačkog Meandra, primjerice, tiskat će se i objaviti u beogradskim Stubovima kulture, i bit će potpuno istog izgleda, ali s cijenom prilagođenom beogradskom kupcu.

    To valjda znači da će knjige imati markicu ministarstva financija, koje će nadzirati zakonitost proizvodnog i fiskalnog dijela takve izdavačke akrobacije. Malo tko zasad može pretpostaviti kako bi to točno bilo izvedeno, ali zauzvrat upada u oko jedna moguća katastrofalna posljedica budućeg otvaranja tržišta. Na beogradskom sajmu i štandovima jugoslavenskih izlagača jako su uočljivi bili rječnici hrvatsko-engleski, u izdanju zagrebačke Školske knjige. I bili su triput jeftiniji od istih rječnika u zagrebačkim knjižarama, baš kao i bugarska CD-izdanja svjetskih autora, a zapravo piratske kopije koje su mnogostruko jeftinije od originala. U slučaju rječnika Školske knjige radi se o potpuno istom odnosu, osim što su jugoslavenska piratska izdanja knjiga potpuno iste tehničke kvalitete kao i ona originalna, zagrebačka. E, taj problem već je gotovo nerješiv.

    Naime, otvaranjem tržišta, koje će biti ekonomski liberalno ili ga neće biti, otvorit će se i put šverca piratskim izdanjima knjige, kao i CD-ova ili cigareta. O kvalitativnoj razlici između originalnih i piratskih CD-ova ili cigareta još možemo suditi i voditi računa, ali kod knjiga ona faktično ne postoji. Kada piratski rječnici jednom počnu prelaziti granicu, Školska knjiga slobodno će moći ugasiti strojeve, i obratiti se Trgovačkom sudu za stečaj. Kako Školska knjiga sa rječnicima, tako i svi ostali hrvatski izdavači sa svojim knjigama. Jer, ako jednom uskoro i potraže usluge od neviđeno jeftinih jugoslavenskih tiskara i grafičara i proizvođača papira, trošak hrvatske distribucije i porezi još će ih uvijek činiti tragično nekonkurentnima u poredbi sa žilavim prekograničnim piratima... Ako su hrvatski izdavači na povratku iz Beograda to shvatili, vjerojatno su očajni.

    Ako i nisu, brzo će biti dovedeni pred gotov čin. Ukazat će im se kobna rupa od godinu-dvije, koliko je najmanje potrebno za uspostavljanje kakvoga-takvog nadzora nad zakonitošću međunarodne trgovine, i za ekonomsko niveliranje proizvodnih i potrošačkih standarda u dvije države. Otvaranje granice između Hrvatske i SR Jugoslavije poželjno je i neophodno, ali su i poteškoće što će ih ono donijeti nesagledive. SR Jugoslavija odlikuje se potpunom anarhijom po pitanju zakonitosti svakog poslovanja, a niti Hrvatska još nema dovoljno utvrđene mehanizme pravne kontrole nad proizvodnjom i prodajom. Euforija koju su hrvatski izdavači proživjeli u Beogradu bit će uskoro zamijenjena teškim brigama; a ogorčenost naših desničara bit će nadoknađena destiliranom zluradošću. Kao na kraju svake ovdašnje priče, upomoć se može zazivati samo pravna država, čije prednosti tek počinjemo otkrivati.

    Igor Lasić