AIM
  • all articles of same month
  • articles of same month and centre
  • all latest articles
  • latest articles of same centre
  • search all articles
  • search same centre
  • www.aimpress.org

    Copyright: All those wishing to use or publish the following text are welcome to do so, provided that they indicate the source and inform the AIM office in Paris which is interested to receive comments and reactions on the information it provides. AIM, 17 rue Rebeval, F-75019 Paris, France

    SUN, 29 OCT 2000 19:03:22 GMT

    Dubrovačka Cosa Nostra

    Aim, Zagreb, 29.10.2000.

    Od izbora do danas, dossier Dubrovnik stoji u nečijoj ladici. Najjužniji hrvatski grad, nekoć prebogato i u svjetskim razmjerima iznimno cijenjeno turističko središte, postao je za deset minulih godina leglom, po svemu sudeći, organiziranog kriminala čije su dimenzije doslovce zastrašujuće. Korupcija, šverc automobilima i drogom, pljačke i nasilja, prisluškivanje i policijsko zastrašivanje građana, ubojstva - s političkom, grabežnom ili političko-grabežnom pozadinom - mito i svjesno gospodarsko uništenje, sve je to dio iste one priče koja je, osim rata, jednu od najbogatijih točaka na ekonomskoj karti države i tradicionalnu hrvatsku Atenu, pretvorila u grad-slučaj, u kojemu većina građana danas životari na rubu egzistencijalnog minimuma.

    Veći dio minulog desetljeća, o toj se temi samo šaputalo. A onda je, prije dvije godine, zagrebački tjednik Nacional otkrio aferu Dubrovačka banka - priču koja je, u nizu drugih, možda najtemeljitije uzdrmala neupitnu vladavinu Hrvatske demokratske zajednice u Hrvatskoj. Tada je otkriveno da su petorica "ortaka" - Neven Barač, Miroslav Kutle, Vinko Brnadić, Petar Luburić, te peta osoba čiji identitet nikada nije sudski utvrđen, ali se po svemu sudeći, radi o dr Iviću Pašaliću, Tuđmanovom savjetniku za unutarnju politiku i najmoćnijem čovjeku iza neupitnog Predsjednika - odlučili domoći se ove banke, bez ijedne jedine kune iz svoga džepa, njenim sredstvima. U međuvremenu, dubrovački je turizam ratom ali i zahvaljujući drugim okolnostima, temeljito uništen, pa je pozadina ove afere postala prilično jasna. Novonastajućoj oligarhiji trebala je, naime, za planirana vremena procvata Dubrovnika i regije, jaka banka kao oslonac za osvajanje potencijalno zlatonosnih turističkih kapaciteta. Logika je pučkoškolski jasna: ako se ti kapaciteti prethodno temeljito unište, njihova će cijena biti znatno niža, a sa najjačom regionalnom bankom u vlasništvu, oni su na dohvat ruke. Stvar je, na njihovu žalost, otkrivena - a izbijanje afere poklopilo se i s neumitnim političkim padom HDZ-a - pa je Dubrovnik ostao pošteđen daljnjeg juriša hadezeovskih konkvistadora.

    No, pokazuje se danas - bila je to, možda doduše najveća, ali ipak tek jedna od kriminalnih zamisli koje su Veneciju jadranskoga juga pretvorili u hrvatski Palermo, a taj dio Primorja i dolinu Neretve, u hrvatsku Siciliju. Zastupnik u Hrvatskom državnom saboru, Srećko Kljunak (Hrvatska seljačka stranka), poslao je početkom rujna Državnom odvjetništvu kaznenu prijavu, u kojoj su pedantno pobrojana navodna zlodjela koja je, minulih godina, u Dubrovniku, počinio politički vrh Županije i grada, uz obilatu asistenciju dijelova državnog vrha. Kaznena prijava ima opseg od 55 gusto kucanih stranica a sa priloženim dokumentima, koji služe kao dokaz, proteže se na tek nešto manje od 500 stranica, koje plastično jasno pokazuju kakvi su se sve kriminalni interesi prepleli na hrvatskom jugu, i zahvaljujući čemu su minulih godina ostali van dosega istražnih i sudskih organa. "U kaznenu prijavu, koju sam sastavio uz pomoć Nike Jerkovića, policijskog službenika PU Dubrovačko-neretvanske, te tima ljudi, uvrstili smo samo one stvari koje su takve prirode da ih možemo dokazati u svako doba, bez ikakvih problema", kaže Srećko Kljunak, jedan od dvojice sastavljača prijave. "Ovo je prvi slučaj da jedan saborski zastupnik podiže kaznenu prijavu protiv visokih državnih dužnosnika", kaže Kljunak, objašnjavajući da se za taj neuobičajeni potez odlučio kad je vidio da je voda došla do grla, i da nitko po tom pitanju neće poduzeti ništa. "Odmah nakon izbora, sve smo relevantne materijale dali na uvid novom ministru unutarnjih poslova, Šimi Lučinu, te drugim nadležnom državnim organima. No, od onda do danas oni nisu poduzeli apsolutno ništa. Odgovor koji dobijamo od njih je muk, ili apstraktno priznanje da u Dubrovniku postoji i djeluje organizirani kriminal. No, istrage protiv glavnih aktera te priče, nema. Zato smo sami uzeli na sebe taj posao, jer su građani Dubrovnika silno ogorčeni. Od nove vlade, oni su očekivali i ekonomski napredak i istrage protiv notornih kriminalaca. Ni jedno ni drugo zasad nisu vidjeli".

    Kaznena prijava sadrži, doista, više nego impresivan niz kaznenih djela, koja bi - ako Državno odvjetništvo nešto poduzme, i ako sud uvaži priložene dokaze, nekolicinu ljudi mogla stajati ugleda, karijere a po svemu sudeći i slobode. Možda najkrupniji krimen, naveden u prijavi, odnosi se na spregu policijskog vrha Dubrovnika i države, s čuvenim neretvanskim tajkunom Stipom Gabrićem Jambom. Njemu je, kako pokazuju dokumenti iz prijave, državni vrh omogućio prisvajanje poduzeća Razvitak iz Metkovića, koje je bilo okosnica razvoja Metkovića i cijelog neretvanskog područja, ali i dubrovačkog juga, da bi isti taj čovjek Razvitak - nekoć, više nego uspješnu tvrtku - uništio i doveo do duga od 55 milijuna njemačkih maraka, preuzimajući u privatne ruke najveći dio njene imovine i kapitala u užem smislu riječi. Priča o Jambu u Hrvatskoj nije nepoznata. No, kako pokazuju dokumenti priloženi uz kaznenu prijavu, hrvatski je MUP za sve Jambove malverzacije znao već u vrijeme kada su one i rađene. No, na jednom od kolegija policijske uprave Dubrovačko-neretvanske, odlučeno je - izrijekom - da se Jamba ne dira, kako ne bi došlo do sukoba političkih inetersa u dolini Neretve. Uništavanje poduzeća u okviru Razvitka, računovodstvene malverzacije, ispostavljanje previsokih računa državnim organima, to i niz drugih prijestupa predočeno je policiji, na vrijeme, ali se - zbog politike - šutjelo. U međuvremenu, Razvitak je, po hrvatskom pretvorbenom receptu, doveden do ruba sloma, a zajedno s njim i više stotina njegovih radnika. Policija u Dubrovniku nema na duši samo taj teret. Kako se vidi iz prijave, PU Dubrovačka sklapala je i štetne ugovore, bez imalo krzmanja. Jedan od njih odnosi se na tvrtku Avia, koja je servisirala policijske automobile. Za dvije godine, ta je tvrtka dubrovačkoj policiji ispostavila račune u iznosu od 2,6 milijuna kuna (oko 750 tisuća maraka) za što je ista PU, prema računici sastavljača prijave, mogla kupiti čak 43 nova automobila marke Golf. Samo za manji popravak jedne auto prikolice, ovo je poduzeće MU-u ispostavilo račun od 18 tisuća kuna, za što se u to doba na tržištu mogla kupiti identična, posve nova auto prikolica. Za Rent a car usluge, dubrovački su policajci potrošili, u dvije godine, skoro pola milijuna njemačkih maraka, od toga više od 60 posto u jednoj jedinoj firmi, AS rent a caru. Nekoliko policijaca iz iste policijske uprave, radilo je svoj posao premda su - što se znalo - imali krivotvorene svjedodžbe ili diplome. Šefa dubrovačke policije, Eduarda Čengiju, tereti se i da je od spomenute tvrtke Avia, dobio "na korištenje" Audija A4, dok je policijska uprava slično vozilo dala "na korištenje" direktoru tvrtke Avia.

    Usput, riječ je o tvrtki čiji je vlasnik Pavo Zubak, jedan od povjerljivih biznismena prošle vlasti, a moguće je - prema Kljunkovim riječima - da je svoj udio u vlasništvu te firme imao, ili još uvijek ima, i Tuđmanov stariji sin Miroslav. Ista je policijska uprava omogućila bivšem ministru unutarnjih poslova BiH, Valentinu Ćoriću, da u Hrvatsku - bez plaćanja carina, poreza i ostalih pristojbi koje "obični" građani moraju dati - uveze automobil, marke Mercedes (dakako!) - te da uveze i jedan Ford Maverick, za jednog posve anonimnog uvoznika. Šef dubrovačke policije omogućavao je, kako se tvrdi i dokumentira u prijavi, i vraćanje nelegalno stečene imovine sumnjivim osobama, čini se da je u istoj policiji obilato trgovano i domovnicama, dijeljene su dozvole za oružje - osobama koje ih, prema hrvatskim zakonima nikako nisu smjele dobiti - dok je cijeli niz kaznenih djela, koje je ova policija trebala razotkriti, ostao sakriven.

    Zato je u kaznenoj prijavi pobrojano čak osam osoba. Tu su, osim Eduarda Čengije, načelnika PU Dubrovačke, i njegov politički najvažniji suradnik, Petar Luburić - nekoć šef dubrovčakog SZUP-a i jedan od "ortaka" u poslu preuzimanja Dubrovačke banke - potom Valentin Ćorić, bivši ministar unutarnjih poslova BiH, ali i (bivši i sadašnji) pomoćnik ministra unutarnjih poslova, Zdravko Židovec, načelnik unutarnje kontrole u MUP-u, Renato Ivanušec, te neka druga, široj javnosti nepoznata imena.

    U istom gradu, ostalo je nerazjašnjeno i nekoliko ubojstava, među njima i ubojstvo starice koja je najprije sklopila ugovor s jednim dužnosnikom dubrovačkog HDZ-a, prema kojemu - u slučaju njene smrti - kuća automatski prelazi u njegovo vlasništvo. Odmah potom, starica je izgorjela u požaru a sumnja se da je ubijena. Dubrovački odvjetnik Draško Šoć, inače Crnogorac, ostao je bez dvije kuće - u koje su uselili dubrovački dužnosnici HDZ-a -a dobio je i izgon iz zemlje, te mu je oduzeta i licenca za obavljanje odvjetničkih poslova. Šoć je, sa tužbom, već stigao do Suda u Strasbourgu, i tu će tužbu, kako sada stvari stoje, uskoro i dobiti. Jedna je starica, u mafijaškom obračunu, u sred dana ostala bez noge - nakon eksplozije paklene mašine - a da za to nitko nije bio kriv, jednoj je obitelji opljačkana kolekcija antiknog novca... Ta i slična zlodjela, o kojima su građani Dubrovnika šaputali - znajući, ili nagađajući imena glavnih aktera, jer Dubrovnik nije veliki grad - ostajala su cijelo desetljeće neraskrinkana, jer je, politika, očito stajala iza njihovih aktera. No ni nova vlast nije poduzela ništa. Možda zato, jer je MUP ŠIme Lučina doslovce pretrpan kaznenim prijavama, dokazima, indicijama ili naznakama kriminala, budući je minulo razdoblje bilo prebogato takvim, kako bi rekao Franjo Tuđman, "pojavnostima". No, Srećko Kljunak sumnja da je, ovdje, možda ipak riječ o sprezi dijela nove elite s dijelom stare mafije. "Lučin je potvrdio dio mojih navoda, no zašto šuti o ostalom" - pita se ovaj haesesovac. "Ukoliko ništa ne poduzmu, moći će se izvući zaključak da je i dio državnog vrha upleten u organizirani kriminal".

    U Kaznenoj prijavi ima dosta elemenata iz kojih je i laiku vidljivo o čemu se radi. Čak i kada bi se samo dio navoda iz nje pokazao istinitima, nekima od pobrojanih ljudi ne bi bilo mjesta u MUP-u, a nekima ni na slobodi. Ne poduzme li nova vlast nešto po tom pitanju, oni koji vjeruju u pakt "stare mafije" i nove vlasti, doista će doći na svoje. Državno odvjetništvo o organiziranom kriminalu u Dubrovniku još šuti.

    Boris Rašeta