AIM
  • all articles of same month
  • articles of same month and centre
  • all latest articles
  • latest articles of same centre
  • search all articles
  • search same centre
  • www.aimpress.org

    Copyright: The following text is for personal information only. Any professional use or publication in written or electronic form is subject to an agreement with AIM, 17 rue Rebeval, F-75019 Paris, France

    TUE, 17 OCT 2000 11:22:53 GMT

    Javne kuhinje: Utočište za povratnike

    Banjaluka, 17. oktobar 2000. (AIM)

    Jedina javna kuhinja koja u ovom trenutku radi u Banjaluci nalazi se u ulici Mirka Kovačevića. Visoki zid i kapija kriju je od očiju javnosti. Kroz ovu kapiju svakodnevno prolazi oko 160 ljudi da bi došli do onoga bez čega se ne može živjeti. Od ulaza se mora prevaliti još tridesetak metara kamenom stazom do stare bosanske kuće, čiji vanjski izgled ne obećava mnogo. U uređenom dvorištu je veliki sto i nekoliko klupa pod starom jabukom.

    Provlačimo se kroz niska vrata i penjemo basamacima do sprata. Desetak ljudi sjedi za velikim stolom i radoznalo posmatraju uljeze. Tražimo Ahmeta Ćejvana, čovjeka koji vodi ovu kuhinju. Upućuju nas u sobu desno, gdje smo prvo primjetili šporet oko koga se borila mlađa žena u bjeloj kecelji.

    "Kuhinja je pod pokroviteljstvom ‘Merhameta’, koji od 1992. godine pruža ovakvu vrstu pomoći najugroženijim licima", objašnjava Ćejvan. Kaže da bi bez pomoći stranih donatora, a trenutno je to vlada Kanade, 160 ljudi ostalo uskraćeno i za taj jedan topli obrok dnevno. Ovdje dolaze i starci, i djeca, i mnogi drugi kojima je rat uništio živote. Najveći broj korisnika su Bošnjaci, istjerani tokom rata iz svojih domova, tzv. flotersi, ali uz njih ima i ljudi drugih nacionalnosti.

    Angažovanjem zaposlenih u ovoj kuhinji, ljudi mogu pročitati i novine, pogledati TV, ali i obratiti se za pomoć. Broj onih kojima je pomoć potrebna, kaže Ćejvan, svakodnevno se povećava. "Dobar dio onih koji se sada javljaju su povratnici, koji nemaju ništa osim golih zidova", govori bez gorčine ovaj čovjek.

    Vesna Menzildžić, ima 45 godine. Radila je do rata kao trgovac u robnoj kući "Boska". "Od onoga što zaradim čisteći po kućama, otac, kćerka i ja se ne možemo prehraniti ", priča Vesna ."Valjda bi me trebalo biti stid što dolazim ovamo, ali neka se stide oni koji su me do ovoga doveli", više tužna nego ljuta zakljućuje ona. Hasnija Demirović, svoj stančić u Budžaku dijeli sa izbjeglicama. Ima 93 godine i svaki dan dolazi na drugi kraj grada da bi jela. "Sada je dobro", kaže ova starica, pa dodaje:"Ne znam ni sama šta ću kad zapada snijeg".

    Korisnici ove kuhinje čine samo jedan posto od egzistencijalno najugroženije populacije. Prema podacima Centra za socijalni rad, u Banjaluci je zvanično evidentirano 16.059 lica u stanju nužne socijalne potrebe. U okviru ove grupe nalaze se stara i iznemogla lica, koja nisu ostvarila pravo na penziju, lica kojima je potrebna tuđa njega i pomoć, lica nesposobna za rad, invalidne osobe i samohrani roditelji. "Pred ovim brojem socijalno ugroženih Centar se osjeća gotovo nemoćnim, jer sredstva koja lokalna zajednica daje ni približno ne mogu da zadovolje potrebe korisnika", kaže Nenad Popović, koordinator socijalnih radnika za grad Banjaluku.

    Za 973 osobe obezbjeđena je redovna mjesečna nadokana u iznosu od 40 KM. Ostalim štićenicima Centar tokom godine, srazmjerno sredstvima, obezbjeđuje jednokratnu novčanu pomoć, ili paket sa hranom, odnosno odjećom. Socijalna pomoć se isključivo daje domicilnom stanovništvu, pa tako izbjegla i raseljena lica, koja se vraćaju u Banjaluku, nisu u mogućnosti ostvariti pravo ni na kakvu pomoć", objašnjava Popović. Prema njegovim riječima, za ove kategorije stanovništva za sada je nadležan Komesarijat za izbjeglice i UNHCR. "Mi smo upozoravali da se ovakvo stanje mora promjeniti i sve građane izjednačiti u pravima, jer su povratnici u većini slučajeva bez ikakvih sredstava za život", kaže Popović.

    Popović smatra da su javne kuhinje bile od izuzetnog značaja za socijalno ugrožene građana i da se nije smjelo u ovakvoj situaciji dozvoliti njihovo gašenje. Po njemu, sredstva za rad javnih kuhinja trebala su obezbjeđivati i opštine i vlade entiteta, jer se broj socijalno ugroženih osoba u BiH svakodnevno uvećava.

    Poslednja javna kuhinja, koja je djelovala u okviru Crvenog krsta RS, prestala je sa radom u martu ove godine. Time je hiljadu lica ostalo bez jedinog toplog obroka u toku dana. "To je žalosno, jer se sada vraćamo unazad", kaže Miroslav Vesić, sekretar regionalne kancelarije Crvenog krsta RS u Banja Luci. Vesić podsjeća da su javne, odnosno narodne kuhinje, funkcionisale i prije rata, kada je ukupna ekonomska situacija bila neuporedivo povoljnija. "Mi sami ne možemo učiniti ništa, jer zbog nerješene problematike, vezane za zakone koji ovu oblast uređuju, Crveni krsta ni sam ne može da funkcioniše", ističe Vesić. Prema njegovim riječima, strani donatori su od 1992. godine finansirali rad javnih kuhinja i svoje povlačenje, najavljeno još 1997. godine, prolongirali što je bilo moguće duže.

    Vesić dodaje da Bosna i Hercegovina nije jedina zemlja sa nizom problema, te da postoji mnogo ugroženijih regiona u svijetu. Stoga je Crveni krst na vrijeme upozorio predstavnike lokalnih vlasti i vladu RS o namjeri donatora da se povuku . U Crvenom krstu su se nadali da će u periodu od marta do početka jeseni biti pronađen način da se javna kuhinja ponovo stavi u funkciju. Na žalost, zabavljeni izborima, političari su ostali nijemi na sva upozorenja.

    Iako u Bosni i Hercegovini djeluje dosta stranih i domaćih nevladih organizacija, a svote novca koje se vrte nisu zanemarive, podrška onima koji su najugroženiji izostaje.Razlog za to leži u nedostatku kordinacije između NVO-a, centara za socijalni rad i Crvenog krsta. Tako se sredstva rasparčavaju, a svako nastavlja da brine samo za dijelove svoje ciljne grupe. "Uz koordinaciju sa Centrom za socijalni rad, koji ima najbolju datoteku podataka, mislim da bi se pomoć koja stiže mogla daleko adekvatnije rasporediti", smatra Popović.

    Prema postojećim normativima Centra za socijalni rad, u kategoriju socijalno ugroženih građana ne mogu se uvrstiti penzioneri i radnici koji se upućuju na čekanje, iako i u ove dvije kategorije se može naći veći broj ljudi kojima bi trebala pomoć. Zbog toga bi bilo neophodno i donošenje socijalnog programa u Republici Srpskoj, pogotovo što se procjenjuje da će u procesu privatizacije, koji je uveliko u toku, najmanje 10 hiljada radnika ostati bez posla.

    Gordana Katana (AIM)