AIM
  • all articles of same month
  • articles of same month and centre
  • all latest articles
  • latest articles of same centre
  • search all articles
  • search same centre
  • www.aimpress.org

    Copyright: The following text is for personal information only. Any professional use or publication in written or electronic form is subject to an agreement with AIM, 17 rue Rebeval, F-75019 Paris, France

    MON, 16 OCT 2000 14:49:44 GMT

    Poruke Koštunici za domaću uporabu

    Aim, Zagreb, 16.10.2000.

    Čim je promjenjena vlast u Beogradu navozi riječke luke živnuli su za nekoliko stotina tona rasutog tereta - nešto granita i kablova i sl.- koje izručuju ili nabavljaju srbijanske firme, a već za otprilike tjedan dana biti će realiziran i prvi veći posao. U riječku liku uplovit će brod sa sedamdeset tisuća tona željezne rudače za željezaru u Smederevu, a ukupno bi tokom ove i naredne godine preko ove luke istom naručitelju bilo dovezeno oko 250 tisuća tona te rudače.

    Ova vijest stigla je iz Rijeke koncem prošlog tjedna i vjerojatno će ih narednih tjedana i mjeseci biti puno više. Zasad je ona, međutim, izuzetak koji prije govori o suzdržanosti hrvatkih privrednika i čekanju kakve će signale dobiti od politike, nego o očekivanoj renesansi ekonomskih tokova prekinutih prije deset godina. Ni ekonomski stručnjaci zasad ne žure da se o ovome izjasne, ali je bilo dovoljno i mišljenje jednog od njih da se ova tema nađe na naslovnoj stranici riječkog Novog lista.

    Ta novina objavila je tekst zagrebačkog ekonomiste Guste Santinija koji tvrdi da bi najveću ekonomsku korist od Miloševićevog sloma mogla imati Hrvatska. Santini, dakako, aludira na obnovu desetljećima uhodavanih privrednih podcjelina na prostoru bivše Jugoslavije i nada se da hrvatska privreda neće u tome napraviti propuste kakve je napravila u slučaju Bosne i Hercegovine. On, doduše, ne navodi koji bi to razlozi - osim "logike geoekonomije" - govorili u prilog tome da ovaj put bude drukčije. No, njegov stav važan je ako ništa drugo zbog toga što je Santini prvi koji je javno iznio percepciju ukidanja sankcija Jugoslaviji kao praktičkog ukidanja "sankcija" na hrvatski izvoz u tu zemlju.

    U većini drugih istupa još uvijek napadno prevladava pristup da je nepravedno da se sankcije Jugoslaviji ukidaju ovako brzo i bez toga da se od Koštunice ultimativno traži izručenje Miloševića Haagu. Pri tome se s puno patetike traži da Jugoslavija prođe isti put priznanja međunarodne zajednice kao Hrvatska, iako je jasno da taj put u startu nije bio isti (Hrvatkoj nikada nisu bile uvedene sankcije, iako je jasno da se o tome više puta razmišljalo, a Jugoslaviji one nisu uvedene zbog haaške optužnice protiv Miloševića nego zbog vojnog angažiranja u BiH).

    Stvari su otišle toliko daleko da je premijer Račan nedavno pozvao novinare dvanaest redakcija i zabrinuto im prenio razmišljanja važnih inozemnih sugovornika (Albright, Cook..) kako se stječe dojam da Hrvatska žali zbog promjena u Srbiji. Te promjene ne mogu biti manje u interesu Hrvatske nego međunarodne zajednice, rekao je novinarima premijer, što je zazvučalo kao prijekor i dijelu njih i dijelu Račanovih kolega u državnom vrhu, a možda ponajviše šefu države Mesiću. On je svoje prve međunarodne kontakte nakon dolaska na ovu fukciju ostvario baš s nekadašnjim jugoslavenskim susjedima (BiH, Slovenija, Crna Gora), zbog čega je trpio kritike, čak i u dijelu vladajuće koalicije, da Hrvatsku sidri u regionalnom miljeu u kojem ona odavno ne želi biti.

    Ali nakon promjena u Srbiji Mesić je zauzeo napadno nakostriješeni stav, izjavljujući, recimo, da neće iči u Beograd na inauguraciju Vojislava Koštunice, jer ga tamo ionako "još tretiraju kao izdajicu". Što je najgore, ovo je po svemu sudeći izrečeno u pjeni ljutnje zbog toga što je Račan poslao u Beograd svog posebnog izaslanika Paru ne konzultiravši se o tome s Mesićem (ovoga je samo ministar vanjskih poslova Tonino Picula obavijestio o toj misiji, ali po svemu sudeći ne tražeći povratno mišljenje o tome). Tako ispada da je taština najviših državnih funkcionara bila presudnija za zauzimanje stava o promjenama u Beogradu nego objektivni geoekonomski i geopolitički interesi, čiji se startni gaz, kako čusmo, mjeri u milijunima dolara.

    Bilo kako bilo, i Mesić se priključio omanjem orkestru najviših hrvatskih državnika (među njima je najglasniji predsjednik Sabora Zlatko Tomčić) koji traže od Beograda neodgodivo izručenje Miloševića, kao eliminatorni kriterij po kojem će se nova vlast u Beogradu razlikovati od stare. Tomčić od Koštunice ultimativno traži i da se ispriča Hrvatskoj i drugim žrtvama velikosrpske agresije, što ne bi toliko bolo u oči da nije jednog vražjeg "ali". Upravo se, naime, Tomčić najviše uskopitnuo kada je Mesić izjavio da bi se i Hrvatska trebala ispričati zbog žrtava rata koje je skrivila, a Budiša ga je čak optužio da ovim koketira s navodno sve agresivnijim "lijevim ekstremizmom na jugoslavenskoj špranci".

    Sve ovo izgleda tim bizarnije što Hrvatskom već mjesecima tutnji bat radikalne desnice, koja je ovih dana preko HDZ-a uspjela iznuditi i raspravu u Saboru o "zaštiti digniteta Domovinskog rata". Unatoč velikoj galami koja se digla u sabornici na kraju je konsenzusom usvojeno u biti HDZ-ovo viđenje tog rata, kao djevičanski čistog, sa samo nešto usputnih i izoliranih prljavština na njegovim rubovima. Što je najgore, vladajuću šestorku i nije trebalo previše nagovarati na takav zaključak jer baš ona u posljednje vrijeme napadno izlazi sa stavovima koji inzistiraju na "svetosti" i neukljanoj čistoći domovinskog rata.

    Nitko se pri tome ne pita što je onda s dijagnozom Tuđmanovog režima kao autoritarnog, pa i totalitarnog, i nije li povijesna konstanta u svim zemljama - osim sada u Hrvatskoj - da totalitarni režimi vode prljave ratove. Tako je već spomenuti Tomčić ovih dana izjavio u Vjesniku da "Hrvatska definitivno nije bila agresor" u BiH, dok se potpredsjednik Vlade Goran Granić iskreno čudi u Feral Tribuneu da bi netko mogao sumnjičiti HDZ za "svjesno etničko čišćenje" Srba u Hrvatskoj. Iz ovoga je lako izvući zaključak kako bi, u slučaju da je Tuđman još živ i da se traži njegovo izručenje u Haag, i Tomčić i Granić skočili na zadnje noge, kao sada Koštunica, i što je najgore, još to branili i velikim pričama o ratnoj pravdi, a ne golom političkom pragmom.

    Nakon toga, čovjek se mora zapitati o čemu se ovdje onda radi. Koštunica ne da Miloševića, Tomčić i Granić ne bi dali Tuđmana, pa u čemu je tu uopće spor?! Nije li prije riječ o prešutnom slaganju početnih stavova, koji se samo kamufliraju glagoljanjem o ratnom viteštvu jednih i o bezočnosti drugih. Uostalom, ta podudarnost vrlo će se brzo vidjeti ako nove beogradske vlasti doista budu izbjegavale suradnju s Haaškim sudom kako se iščitava iz početnih izjava. Vrlo je vjerojatno da će se tada i Hrvatska početi držati rezerviranije nego dosad, ili čak početi otvoreno kalkulirati je li joj se dosadašnja kooperativnost s tim Sudom - pa i cijelom međunarodnom zajednicom - "isplatila". A to znači da bismo se u bliskoj budućnosti još mogli nagledati i niza mini-repriza velike srpsko-hrvatske idile iz devedesetih godina.

    Marinko Čulić