AIM
  • all articles of same month
  • articles of same month and centre
  • all latest articles
  • latest articles of same centre
  • search all articles
  • search same centre
  • www.aimpress.org

    Copyright: The following text is for personal information only. Any professional use or publication in written or electronic form is subject to an agreement with AIM, 17 rue Rebeval, F-75019 Paris, France

    SAT, 07 OCT 2000 11:28:22 GMT

    Političari Republike Srpske i pad Miloševića

    Odlazak Miloševića konačno je šansa za stranke u RS da počnu da vode politiku, a ne da stoje u redu pred strancima dokazujući im kada su posljednji put u medijima kritikovali Slobu nacionale. Banja Luka 7.10 2000 (AIM)

    Milošević? Znamo: Savo, najbolji fudbaler Republike Srpske! To će, na kraju krajeva jedine drame sa srećnim završetkom u Beogradu za poslednjih 15 godina biti stav svih značajnijih političkih partija u Republici Srpskoj. Naravno, i onih koji su za Savu Miloševića prvi put čuli kad je u prošlu srijedu u majici Otpora igrao sa demonstrantima fudbal na beogradskim Terazijama i onih koji su nešto prije prestali da slušaju Savinog poznatijeg prezimenjaka, koji je u četvrtak definitivno izgubio kapitensku traku. U međuvremenu, sve ono tipa "narod je najveća institucija i mi njegovu volju nikad nismo osporavali" (Živko Radišić); "volja naroda je definitivno pobijedila" (Milorad Dodik); ili "mi smo protiv nasilja nad građanima, protiv upotrebe sile, vojske i policije, ali i protiv paljenja zgrade Skupštine SRJ" (Mirko Šarović) – sve su to, dakle, koliko god sada izgledaju sučeljene, samo retoričke figure koje prethode definitivnom prelasku Miloševića u zaborav. Zato najveća polemike koje bi se se o bivšem predsjedniku SRJ još mogle voditi u RS svodiće se tek na isprazno naklapanje na temu ko mu je prvi rekao ne. Dobar teren za one koji će se baviti podmetanjima, osvetama i pseudomoralističkim naklapanjima, ali ne i za one koji će se baviti politikom. Izvan toga, Milošević će se u RS tek povremeno pojavljivati kroz sentimentalne reminiscencija Živka Radišića o velikoj ljubavi, posle kojih će svaki put uslijediti i odgovarajući demanti.

    VRAĆANJE NA SVOJE MJESTO: Prva sljedeća etapa odnosa Srbije i RS biće vraćanje stvari na svoje mjesto: Banjaluka, kao i Podgorica uostalom, polako će skliznuti u svoje realne okvire, koji su u posljednje dvije godine, u kritičnom odsustvu demokratije i para u Beogradu, nadrastale njihove mogućnosti. Drugim riječima, beogradski emigranti polako će se iz Banjaluke vraćati kući, a na Rači će se sretati sa političkim, kulturnim i ideološkim idejama, koje će putovati u drugom pravcu. Oni među Srbima, Bošnjacima i Hrvatima, koji vjeruju da malo reda, mira i para u Srbiji neće biti zgorega i za Bosnu zbog takvog toka ideja nemaju previše razloga da budu zabrinuti. Uostalom, da nije bilo toga poslije demokratskog talasa iz Srbije iz vremena zimskog protesta 96/97. godine, teško da bi bilo i one revolucije Biljane Plavšić, kojom je SDS sišao sa vlasti. Oni pak koji sreću za Bosnu nalaze u isključivo poharanoj Srbiji i koji, pronalazeći na desnoj strani Drine sve same nacionaliste i Miloševiće, sopstveni nacionalizam predstavljaju strancima kao političku korektnost, imaju dosta razloga da budu očajni promjenom u Beogradu. Promjene na političkoj sceni RS, međutim, biće korjenite. Stranke u RS će konačno i zauvijek izaći iz perverzne dihotomije da sav svoj politički rad zasnivaju na bliskosti ili protivljenju Miloševiću. Zato nije pretjerivanje zaključiti da je odlazak Miloševića konačno šansa za stranke u RS da počnu da vode politiku, a ne da stoje u redu pred strancima dokazujući im kada su posljednji put u medijima kritikovali Slobu nacionale. Drugim riječima, promjene u Srbiji otvoriće prostor strankama sa boljom infrastrukturom, ozbiljnim projektima i ubjedljivim idejama, što je, na kraju, i postojeći trend.

    FAZA SLIKANJA: Osim toga, u Banjaluci postoje dva dominantna stava o uticaju promjena u Srbiji na RS. Prvi zastupaju Biljana Plavšić i Milorad Dodik, koji vjeruju da će ih dolazak demokratskih snaga u Beogradu preporučiti sopstvenim biračima. To je u osnovi pogrešno iz dva razloga. Prvo, Milošević u biračkom tijelu RS već bar pola decenije ne figurira ni izbliza koliko u strankama. Osim toga, veliko je pitanje da li će birači u RS, kratkog pamćenja kao i svi birači uostalom, prije sa odlazećim Miloševićem identifikovati već tri godine opozicioni SDS ili Dodika i Plavšićevu, koji su na vlasti, gdje su, osim dobrih odnosa sa strancima, manifestovali sve one mane koje je imao Miloševićev režim: korupciju, nedemokratičnost, razbijanje državnih institucija… Drugi stav zastupa SDS, koji tvrdi da Miloševićevim odlaskom konačno prestaje rezon stranaca da besomučno podržavaju Dodika samo zbog toga što je protiv Miloševića. Nije to daleko od istine, ali nije ni cijela istina. Dodik u RS nije bio samo protivnik Miloševića već čovjek koji je završavao one poslove koji u optici stranaca nikako nisu mogli da izmire političku korektnost i demokratsku proceduru. Drugim riječima, sve ono što je trebalo progurati, a nije moglo kroz parlament i ostale demokratske institucije završavao je Dodik, koga većina birača u RS zato faktički doživljava kao omraženog desetara postavljenog između stranih pukovnika i domaćih redova na političkoj sceni. Sljedeća faza u odnosima političara iz RS i novih nosilaca vlasti u Srbiji biće – slikanje. Ništa osim slikanja nije povuklo Dodika da kroz Skupštinu gura deklaraciju kojim se podržava Demokratska opozicija Srbije. Samo to je povuklo Radišića da se prvi sjeti diplomatskih odnosa i specijalnih veza sa SRJ, jedino zato je Biljana Plavšić prva otrčala u Beograd da pozdravi Vojislava Koštunicu, novog predsednika SRJ, računajući da će to njeni birači znati da cijene. Ali, ni tu stvari nisu jednostavne. Prvo, niko u RS neće imati podršku DOS-a. Jer, DOS je tek skup različitih stranaka ujedinjenih protiv Miloševića. Tako Koštunica najviše ličnih simpatija ima prema Predragu Radiću i Mladenu Ivaniću, dok programski nije daleko od SDS. Za to vrijeme Plavšićeva više simpatiše Koštunicu nego on nju, dok njen SNS ima dobre odnose sa demohrišćanima Vladana Batića. Dodik je opet dobar sa socijaldemokratama Vuka Obradovića i Žarka Koraća…

    DEMOKRATE I PRAGMATIČARI: Profilisanje političke scene u RS mnogo će zavisiti od profilisanja scene u Srbiji, posebno od pravca u kome će se razvijati odnosi u DOS-u. A ni tu se izgleda neće moći bez Miloševića. Njegova odluka da ostane u Srbiji mogla bi se pokazati kao ugaoni kamen raslojavanja u DOS-u. Naime, u ovom trenutku dva najuticajnija "dosovca" su Koštunica i Zoran Đinđić. Prvi je rob principa, demokrata i umjereni nacionalista, čovjek sa dosta poštovalaca, ali malo prijatelja među strancima. Što je najvažnije, njegova snaga počiva na tome što je najpoželjnije lice DOS-a, kojom se ova grupacija predstavlja biračima. Đinđić je, sa druge strane, čovjek koji povremeno vjeruje da tamo gdje nemaš većinu nema razloga ni za demokratiju. On je lider sa najjačom infrastrukturom i najmoćnijom operativom u novoj srpskoj vlasti, sklon je strancima i, uz to vješt pragmatičar. Poredivo sa prilikama u RS, Đinđić je neka vrsta Dodika koji je čitao Hegela. Ukoliko isporučivanje Miloševića Hagu postane uslov za ozbiljniju stranu pomoć Srbiji i ukoliko se Koštunica tu pokaže tvrd - a ima razloga da se i za jedno i za drugo vjeruje da hoće - razlike između njega i pragmatičnog Đinđića mogle bi biti i razlike između kojih će se u budućnosti opredeljivati ne samo birači u Srbiji nego i partije u RS, čija politička scena će u stopu pratiti trendove u Srbiji. Umesto ranije podjele na "lopove" i "izdajnike", odnosno promiloševićevce i antimiloševićevce, i političari u RS opredjeljivaće se prema Koštunici kao umjerenom nacionalisti i Đinđiću kao nekoj vrsti lidera koji vjeruje da je politika mnogo ekonomije, još više novca i nimalo ideologije. U takvoj podjeli Koštunici će biti bliži SDS i socijalisti, koji će morati da retoriku prilagode novima prilikama. To nije veliki problem, što im opet nikada neće smetati da nemaju veze sa Miloševićevim socijalistima. Tu blizu biće čak i Ivanić sa velikim radijusom kretanja, darom sposobnosti da u svojoj retorici ujedini demokratiju, nacionalnu osjetljivost i ekonomiju, a da pritom ne izgleda kao čudovište. Pragmatičarima iz Beograda u takvoj podjeli biće bliži Dodik i Plavšićeva, čija nacionalno-monarhistička retorika je potpuno ugušena u "socijaldemokratskom" sakou Milorada Dodika. Ali scena u RS već je formirana u tom pravcu. Tačno, ali u Miloševićevo vrijeme svaki govor o nacionalnim interesima Srba bio je unaprijed delegitimisan. Ukoliko Koštunica - nacionalista onoliko koliko je zabrinut za interese Srba, dakle koliko i Toni Bler za interese Britanaca ili Al Gor za interese Amera – uspije da toj svojoj brizi pribavi pred strancima demokratsku legitimaciju, čitava politička scena u RS imaće podršku demokrata iz Beograda. Ako ni zbog čega drugog, samo zato je vrijedilo rušiti Miloševića.

    # Željko Cvijanović (AIM)