AIM
  • all articles of same month
  • articles of same month and centre
  • all latest articles
  • latest articles of same centre
  • search all articles
  • search same centre
  • www.aimpress.org

    Copyright: The following text is for personal information only. Any professional use or publication in written or electronic form is subject to an agreement with AIM, 17 rue Rebeval, F-75019 Paris, France

    THU, 05 OCT 2000 12:43:44 GMT

    Što gore Srbiji - to bolje Hrvatskoj

    Aim, Zagreb, 5.10.2000.

    Hrvatski predsjednik Stjepan Mesić čestitao je Vojislavu Koštunici izbor za novog predsjednika Jugoslavije. Uoči izbora Hrvatska je izrazila nadu da će građani Savezne Republike Jugoslavije odbaciti nedemokratski i autoritarni Miloševićev režim, da će tako otvoreni proces demokratskih promjena omogućiti "pozivanje Jugoslavije u zajednicu demokratskih zemalja". Zagreb je najavio spremnost da Beogradu pruži pomoć u demokratskoj tranziciji.

    Mada se u službenim izjavama prije izbora inzistiralo na tome da Hrvatska spram susjeda na istoku nastupa kao dio međunarodne zajednice, nakon izbora čelnici su hrvatske vlasti pokazali distanciranost: ostali su rezervirani prema entuzijazmu kojim je svijet pozdravio izborni ishod. Usprotivili su se ideji da se Srbiji odmah ukinu sankcije, bez obzira na konačni rasplet prekodrinskog izbornog rašomona. Predsjednik Mesić isticao je da Beograd za prijem u međunarodnu zajednicu mora ispuniti iste uvjete kao i Zagreb, premijer Ivica Račan upozoravao je da još nema garancija kako će se, izborima otvoreni proces demokratizacije Srbije, okončati. Njihova zadrška spram oduševljenja kojim je međunarodna zajednica dočekala izborne rezultate može se shvatiti kao glas iskustva. Predobro poznaju Miloševića da bi ga smatrali gotovim. Ali moguće je taj oprez dirigiran i nekim drugim, pa i sasvim sebičnim razlozima.

    Nema sumnje da je desnoj HDZ-ovoj vlasti Milošević bio partner. Da je Tuđman poživio, nije isključeno da bi jednoga dana svome drugu beogradskom okačio neku od svojih kolajni, kao priznanje za ogroman doprinos stvaranju samostalne Hrvatske. Kaotična desna scena, koja u Hrvatskoj u posljednje vrijeme mnogo galami i vitla oružjem, i u tom se pogledu predstavlja kao čuvarica Tuđmanove opcije. Uostalom, ona upravo prepisuje scenarije koje je na početku svoga uzleta primjenjivao Milošević. Događanje naroda - to je model koji ona zdušno pokušava utrenirati. Pučistički proglas, što ga je ovih dana "hrvatskom narodu" uputio u siječnju potučeni HDZ, neodoljivo podsjeća na Miloševićeve postizborne istupe. U hrvatskoj je javnosti već postavljeno pitanje nisu li oni koordinirani iz istog centra.

    Mnogo je intrigantnije što se sada odjednom i neki čelnici nove vlasti, godinama dosljedno svrstani kontra Miloševića, počinju naginjati na tu stranu. Utoliko je i neka generalna podrška Hrvatske promjenama u Srbiji obojena snažnom skepsom. Hrvati su općenito uvjereni da s Miloševićem nema mira ni stabilnosti u cijeloj regiji, da se čak i zemlje, koje on direktno više ne može ugroziti, jednim okom stalno na njega moraju osvrtati, da se nikad ne može znati što se od njega može očekivati. Ali ocjena izbora u Srbiji obilježena je s dvije vrste sumnjičavosti: naveliko se nagađa garantira li ishod izbora zaista promjene, usto se špekulira što će izborni rezultati u komšiluku značiti za Hrvatsku.

    Hrvatska je javnost uvjerena da u Jugoslaviji demokratska opozicija ne postoji, da se Koštunica ne razlikuje mnogo od Miloševića, da je sve to dio iste velikosrpske priče. Mediji stalno objavljuju njegovu sliku s puškom u rukama, politika ističe da će se novi vladari tek morati pokazati kao demokrate. Opoziciji u Srbiji prigovara se da nije ponudila zaista alternativni demokratski program, da se njen koncept s Miloševićevim natječe u nacionalizmu. Tako će ino-ministar Picula naglasiti da u Srbiji mora doći do promjene politike, a ne samo do personalnih promjena. Dosta je široki publicitet dobila i teza da je Koštunica zapravo Miloševićev Putin, da između njih postoji sporazum.

    Takve izjave često zvuče kao dijeljenje lekcija svisoka, sa strane onih koji su i sami godinama čučali pod Tuđmanovim šinjelom. Možda se upravo zbog te činjenice tako uporno nastoji sugerirati da su novi vladari u Hrvatskoj ipak nešto drugo. Može se u tim ocjenama prepoznati i generalna, nacionalistička sumnja prema svemu što dolazi s istoka. Trijezni politolozi, pak, upozoravaju da ni u Hrvatskoj demokratska tranzicija još nije okončana, to je dugotrajan proces, ali važno ga je započeti.

    Osim nevjerice u stvarne domete srpskog iskoraka, hrvatska je javnost impregnirana i nagađanjima što će najavljene promjene u Beogradu donijeti Hrvatskoj. Smatra se da će - ode li Milošević - Hrvatska automatski izgubiti svoju sadašnju poziciju miljenika međunarodne zajednice. Tvrdi se da će Srbima u hipu sve biti oprošteno, da će se rat i zločini glatko zaboraviti. Također se ističe da će sva međunarodna pomoć pohrliti preko Drine, da će već mjesecima obećavana materijalna podrška demokratskim promjenama u Hrvatskoj definitivno izostati. Otvoreno se izražava strah da bi - promijeni li se vlast u Beogradu - Srbija mogla postati junak dana i prvi strateški partner Zapada u cijeloj regiji.

    Honoriranje promjena u Srbiji, smatra Zagreb, Hrvatsku će ostaviti kratkih rukava. Neizgovorena je ali implicitna poruka tih strahovanja: bolje Milošević nego Koštunica, što gore Srbiji - to bolje Hrvatskoj. U tim se jadikovkama može prepoznati izvjesna uvrijeđenost, Zagreb voli misliti da je nešto ekstra, teško podnosi saznanje da je Srbija veća, mnogoljudnija i utjecajnim međunarodnim faktorima geostrateški zanimljivija od Hrvatske. Taj tipično hrvatski jal obojen je i žalovanjem zbog činjenice da Hrvati svoju šansu i devet medenih mjeseci sa Zapadom nisu znali iskoristiti.

    Rijetki ističu da Hrvatska svoju međunarodnu poziciju ne može graditi samo na razlici spram Miloševićeve Srbije, da je to stav inferiornosti. Još rjeđi predlažu da novoj Srbiji Zagreb prvi mora pružiti ruku. Taj rezon prevladava među privrednicima, no, i neki analitičari upozoravaju da hrvatska vlast ovoga puta ne smije kasniti, da uređenje svojih odnosa s "Novom Srbijom" ne smije prepuštati međunarodnoj zajednici. Ali za takve je poteze potrebno nešto odvažnosti. Kada je predsjednik Mesić nedavno, u intervjuu jednom vojvođanskom mediju, kao prapočetak ratnog zla označio projekt Velike Srbije i ideju o stvaranju Velike Hrvatske, te zaključio kako se za ratna zbivanja na području ex-Jugoslavije "svi svima trebaju ispričati", odmah je prozvan, ne samo s desna nego i iz vladajuće koalicije, kao zagovornik revizije povijesnih istina, štoviše, kao pripadnik "lijevih, projugoslavenskih ekstremista". Odnos prema Beogradu u Hrvatskoj je još uvijek unutarnjepolitičko pitanje.

    Jelena Lovrić .