AIM
  • all articles of same month
  • articles of same month and centre
  • all latest articles
  • latest articles of same centre
  • search all articles
  • search same centre
  • www.aimpress.org

    Copyright: The following text is for personal information only. Any professional use or publication in written or electronic form is subject to an agreement with AIM, 17 rue Rebeval, F-75019 Paris, France

    TUE, 03 OCT 2000 09:15:16 GMT

    Brodolom na Olimpijadi

    Aim, Zagreb, 3.10.2000.

    Kraju su privedene još jedne Olimpijske igre, i njihov plamen odletio je avionom doslovno u nebo, a hrvatski sportaši u svečanosti su mogli uživati isključivo posredstvom satelitske TV-snimke. Naime, do zadnjeg dana Igara na borilištima nije ostao nijedan hrvatski natjecatelj, osim ukoliko mu zbog nekoga čudnovatog razloga nije propala rezervacija povratne avionske karte. I lako što nitko nije ostao do kraja; naši sportaši ispali su iz igre te Igara još dok su se ostale loptačke reprezentacije, primjerice, tek zagrijavale za polufinalne dvoboje, a u Sidneyu su razloga za ostanak imali tada još samo poneki naš jedriličar i taekwondašica Nataša Vezmar i, naravno, predsjednik Hrvatskoga olimpijskog odbora Antun Vrdoljak sa svitom. Rani povratak ogromne većine, nije se u Hrvatskoj niti uz najbolju volju mogao protumačiti drukčije negoli kao potpuni neuspjeh.

    Iz te slike moguće je izdvojiti osvajače dviju medalja, i još ponekog hrvatskog natjecatelja koji se nije obrukao. Za ulogu apsolutne zvijezde hrvatskog sporta nametnuo se zlatni dizač utega Nikolaj Pešalov, i krajnje je dopadljiv rasplet u kojem jedan politikom mučno osporavani šampion postade, evo, osvajačem jedine zlatne olimpijske medalje u pojedinačnoj konkurenciji, otkako je samostalne hrvatske države. Za njim slijedi brončani hrvatski muški osmerac, čiji je ulazak u finale već značio iznenađenje, a medalja ga čini jačim i uvjerljivijim od kakve NATO-krstarice. Osmorica u čamcu, a o kormilaru da se i ne govori, od ushita su se na cilju skoro utopili, imajući na umu da su doveslali u vode koje za tzv. male nacije nisu bile predviđene, otprilike kao što Igre u Melbourneu prije nekoliko desetaka godina nisu bile otvorene za tamnopute prastanovnike Australije.

    Što je kudikamo gor(č)e, Pešalov i posada osmerca na ove Olimpijske igre uputili su se faktički diskriminirani od strane nacionalnih autoriteta, a vratili su se u Hrvatsku pozdravljeni frenetičnim dočekom rodbine, intimusa i lokalnih dokoličara. U svijetu im vrijednost do finala nije ni mogla biti prepoznata, no u tom istom svijetu sada nikome ne pada na pamet osporiti ju. Međutim, jedan od veslača odmah je po finalu izjavio kako ne očekuje promijenjeni odnos vlastite države prema ovome sportu, pa bilo svima jasno ili ne, da se osmerac diljem planete doživljava kao neprijeporna krema ionako silno popularnoga veslačkog sporta. Veslanje se smatra rudarskom disciplinom, u kontekstu uloženoga fizičkog napora, dok u nas taj sport biva rudarskim prvenstveno s razloga njegova socijalnog statusa.

    Među onima koji su zadovoljili pristojna sportska očekivanja, nalazi se još sedamnaestogodišnja Ivana Brkljačić, finalistica u bacanju kladiva. Ostali su uglavnom razočarali (npr. vaterpolisti), ili su u Sydneyu boravili kao autsajderi (npr. tenisačica Iva Majoli), ili je perspektiva pred njima tek u dogledno vrijeme (npr. visašica Blanka Vlašić). S razmjernom osnovom nadali smo se barem boljim plasmanima stolnotenisača Zorana Primorca i Tamare Boroš, plivača Gordana Kožulja, jedriličara Karla Kureta, veslačkog dvojca Saraga-Martinov... Da je sve bilo odigrano prema donedavnim rezultatima, mogle su se Hrvatskoj zaljuljati još dvije-tri medalje. Ali, da se tako idealno posložilo i pod ostalim zastavama, na Olimpijskim igrama i opet bi bila podijeljena "samo" tristo i jedna zlatna medalja. Dvije medalje ukupno, ipak su hrvatska olimpijska realnost. Jer, maleni smo, siromašni, lijeni, indolentni, neupućeni i bahati.

    A kako su prošli sportaši ostalih država iz nekadašnje SFR Jugoslavije? Pitanje nije slučajno, nego je nadahnuto težnjom koja se na ovim prostorima uobičajeno može čuti: "nek' i susjedu crkne krava". Pa, nije crkla, iako je kroz eter provijavala želja hrvatskih sportskih TV-reportera da se to dogodi i "građanima troprstićima" (I. Blažičko) i "islamskim fanaticima" (P. Vlahov). Doduše, Jugoslavija može roniti suze za propuštenim prilikama u moćnim joj ekipnim sportovima, košarci i rukometu, ali ova zemlja "ulovila" je po jednu medalju od sva tri sjaja. I plasirala se kao 42. na globalnoj listi uspješnosti u Sydneyu, ispred Hrvatske na 48. poziciji. Međutim, s 35. mjesta gleda ih Slovenija, s dva zlata. Slovenija koja bi se, vjerovali smo, s toliko sjaja zadovoljila i na zimskim Igrama, a za ljetne bi joj i 70. pozicija Makedonije s jednom broncom bila dosta...

    Uostalom, kao što je prokomentirao jedan ugledni hrvatski novinar: da je Nikolaj Pešalov nekim slučajem prije tri-četiri godine namjesto rodne Bugarske izabrao susjednu Makedoniju, na dnu sydneyske ljestvice uspješnosti završila bi Hrvatska. Antun Vrdoljak ionako Pešalova ne smatra "posve našim" natjecateljem, a prema jednoj izjavi s Olimpijskih igara u Atlanti 1996. godine, moguća kvalifikacijska pobjeda hrvatskih sportaša nad jugoslavenskima uvijek mu je draža i značajnija od zlatne medalje. Vrhunski sportski funkcionar u Hrvata i član Međunarodnoga olimpijskog odbora razmišlja baš tako, i k tome ekipne sportove naziva "čoporativnima", što je u njegovu sustavu vrijednosti valjda - afirmativna definicija! Ovaj poznati filmski redatelj očito improvizaciju cijeni više negoli sustavni rad, pa tako i navodi hrvatski sport na kurs tek rijetkoga i slučajnog uspjeha.

    Ako bi se na kratko prisilili i zanemarili prevažnu usporedbu s više ili manje mrskim susjedima poput SR Jugoslavije ili Slovenije, i pažnju usmjerili na ne tako bitne motive kao što su temeljni uzroci hrvatskoga olimpijskog neuspjeha, morali bi spomenuti barem jednu staru i jednu novonastalu činjenicu. Prvo, odnos HOO-a i nacionalnih sportskih saveza i države prema sportu puno je desetljeće ustvari protivan suštini svih olimpijskih ideala, i predstavlja najvulgarniji parazitizam politike i protokapitalizma na golom tijelu sporta i njegovih formalnih protagonista. Drugo, u tzv. hrvatskoj sportskoj obitelji, najnovije druženje i zadana ekspedicija pokazali su da lažna idila konačno puca posred trpeze, i da tu više tko koga malo podnosi i uvažava, s izuzetkom natjecatelja, međusobno. A oni sami, kazuje kataklizmički primjer Vrdoljaka, i nisu tako važni.

    Hrvatskom sportu trebalo bi za opću rehabilitaciju ponešto poslovne i natjecateljske etike, te malo vrijednog i stručnog treninga. Trebalo bi mu zakonitosti i autoriteta iz provjerenih sportskih vrijednosti, tako da ne može Vrdoljak diskvalificirati protukandidata za čelno mjesto u Odboru - proslavljenog atletičara Luciana Sušnja - lobiranjem novog propisa o potrebnom stupnju školske spreme... Trebalo bi mu šire uvjerenje da sport nije nastavak rata, od trenutka kada vatreno oružje zašuti, nego natjecanje s vlastitim mogućnostima i ograničenjima. Kao u staro doba, valjda bi moralo biti i u naše vrijeme: ratovi nisu zaustavljani da bi se mogle u miru prirediti Igre, nego su Igre otvarane kako bi stali ratovi. Hrvatskoj bi kao tristo i jedno olimpijsko zlato valjalo zrelo saznanje da sport ipak nije supstitut kobnoj netrpeljivosti, nego njezina suštinska suprotnost.

    Igor Lasić