AIM
  • all articles of same month
  • articles of same month and centre
  • all latest articles
  • latest articles of same centre
  • search all articles
  • search same centre
  • www.aimpress.org

    Copyright: The following text is for personal information only. Any professional use or publication in written or electronic form is subject to an agreement with AIM, 17 rue Rebeval, F-75019 Paris, France

    SUN, 01 OCT 2000 08:08:12 GMT

    Hrvatsko srpski razgovori u Zagrebu

    Aim, Zagreb, 1.10.2000.

    Da bi se nešto čulo, za to je potrebna volja - naziv je razgovora srpskih i hrvatskih intelektualaca održanih u zagrebačkom klubu "Tvornica" 28. rujna 2000. godine. Osim razgovora, dvije večeri zaredom u istom je prostoru prikazana i predstava "O Nemačkoj", nastala u produkciji Centra za kulturnu dekontaminaciju iz Beograda, što je ujedno bilo i prvo gostovanje neke kazališne predstave iz SR Jugoslavije u Hrvatskoj., No, na hrvatskoj strani kao da nije bilo volje za slušanjem, još manje za učestvovanjem u razgovorima, a predstava je obje večeri prikazivana pred polupraznom dvoranom, dok je većinu publike - kako na razgovorima tako i na predstavi - činio dio srpskih intelektualaca iz Hrvatske te dio novinara nezavisnog tiska i nevladinih organizacija, dakle svi oni koji su i govorili i slušali svih ovih godina. Do nesporazuma je došlo kod onih koji su ga i inicirali, još davno, prije deset godina.

    Unatoč činjenici da su srpski intelektualci i glumci gostovali u Hrvatskoj svega tri dana nakon izbora u SR Jugoslaviji, izbora od kojih cijeli svijet, a ne samo Jugoslavija, očekuje konačni odlazak s vlasti Slobodana Miloševića i njegove klike, hrvatska je publika ostala hladna prema ovome gostovanju, baš kao da se skoro nikoga u Hrvatskoj ne tiče što će se dogoditi s Miloševićem i Jugoslavijom. I dok su jedni krivnju prebacivali na samoga organizatora ovoga gostovanja, klub "Tvornica", čiji se menadžment nije potrudio oko promocije predstave i razgovora, većina posjetitelja koji su se okupili složili su se kako bi razloge slabog odaziva publike prije trebalo potražiti u višegodišnjem poslovično ignorantskom odnosu hrvatske političke elite spram Jugoslavije, odnosu koji i nova vlast sporo i teško mijenja, a što ostavlja traga i na ponašanju običnih građana.

    Štoviše, i gosti iz Hrvatske, službeno pozvani da sudjeluju u razgovorima, tek su se djelomično odazvali: pojavio se najavljeni Slobodan Šnajder, zagrebački pisac na privremenom radu u Njemačkoj, ali i od organizatora nenajavljeni Igor Galo, glumac i producent te aktivist udruge za zaštiti ljudskih prava HOMO iz Pule, dok se pak najavljeni zagrebački teatrolog Vjeran Zuppa nije pojavio, baš kao ni izvršni urednik Feral Tribunea Viktor Ivančić, iako je navodno i on trebao stići u Zagreb. Beogradski gosti stigli su u punom i nadasve reprezentativnom sastavu. Osim osnivačice Centra za kulturnu dekontaminaciju Borke Pavičević, prisustvovali su moderatorica razgovora Drinka Gojković, redateljica Ana Smiljanić, novinar Petar Luković, zatim mladi i svjetski vrlo uspješni književnik Vladimir Arsenijević te David Alabahari, jugoslavenski književnik s trenutnim boravištem u Kanadi.

    Što zbog najnovijih događanja u Srbiji, a što zbog kazališne predstave koja govori o krivnji i odgovornosti Nijemaca nakon Drugog svjetskog rata, i sama je tema razgovora postala krivnja i odgovornost, prije svega za protekle ratove na ovim područjima, ali i za šutnju koja je bila glavna karakteristika većeg dijela kako srpske tako i hrvatske inteligencije. Iako i predstava počinje riječju "Izvini!", njena redateljica Ana Miljanić postavila je pitanje: može li se izgovaranjem te jedne riječi, "Oprosti!", riješiti problem koji je nastao među dvjema nacijama? Šnajder pak kaže kako je viđena predstava zapravo govorila o svima nama. "Deset godina u Hrvatskoj isti ljudi šire neutemeljenu procjenu kako istočno do nas postoji zemlja u kojoj žive ljudi koji nisu osjetili nikakvu krivnju zbog svega što se dogodilo, niti rade bilo što protiv Slobodana Miloševića. A istina je da postoje ljudi koji su jednako kao i mi bili očajni zbog svega što se događa. Radi se o usamljenim pojedincima, o vaninstitucionalnom otporu, ali to su ljudi koji su bili most između posvađanih naroda i kultura", rekao je Šnajder, ne susprežući se izraziti bojazan od novih karavana bratstva i jedinstva, tih simboličkih manifestacija južnoslavenskoga zajedništva koje je tragično završilo u krvi.

    "Stvari se u historiji ponavljaju, iako smo mi mislili da nije tako. Dosadašnja srpska vlast producirala je novi način mišljenja i shvaćanja ukidajući prošlost, a sada smo mi skupina koja postaje konzervativnom jer se bavimo prošlošću koju su oni ukinuli. Novogovor koji je stupio na scenu gadi nam se, a smatram da zbog deset godina našega suprotstavljanja ratno-huškačkoj retorici imamo pravo to i reći", riječi su Borke Pavičević, koja je svoje izlaganje završila riječima kako su "rat započeli oni koji su sjedili u foteljama, ali su oko nas bili dobrovoljni dželati koji su se prihvatili izvršenja njihovih ideja". Igor Galo pak kaže kako je i nakon rata nastavljen život fašizma na post-jugoslavenskim prostorima. "Danas se ponovo susrećemo s fažizmom, ali u njegovim novim oblicima, ali se susrećemo i s našim određenjem spram fašizma. Mi tražimo fašiste oko sebe, ali oni više nisu vidljivi na stari način. Znamo da žive oko nas, ali ih sve teže uočavamo, a velik je dio onih koji ga niti ne žele vidjeti. I zato će nam svima biti potrebna neka nova antifašistička fronta, pokret koji će pokazati i glasno izreći ono što nam svima prijeti."

    "Mi polazimo od pretpostavke da su svi ljudi dobri", rekao je David Albahari, upitavši: "No, je li možda zlo dominantno, dok je dobro tek izbor manjine? Trebamo li čekati novu generaciju koja neće prihvaćati ovo zlo i koja će ga znati nazvati pravim imenom? Najlakše je utvrditi krivicu po činjenicama, ali tada dolazi pitanje odgovornosti, koje je mnogo teže." Albaharijev kolega Vladimir Arsenijević, čija je nova knjiga "Mexico" objavljena u kompletu s knjigom pjesama kosovskog Albanca Xhevdeta Bajraja samo nekoliko dana prije dolaska u Zagreb, govorio je upravo o tom nesvakidašnjem projektu u izdavaštvu. "Poslovičan je nedostatak želje za kontaktom s kosovskim Albancima, pa čak i kod liberalnih i demokratskih samozvanaca. Nema kosovske književnosti u srpskom prijevodu niti srpske u albanskom, ali samo zato što ne postoji zainteresiranost ni jedne strane. A baš je to pitanje nezainteresiranosti maksimalno minimalizirano. Mi moramo otvoriti kanale za komunikaciju i obnoviti one koji su postojali, a zatim ih održavati živima. To je proces sveukupne emancipacije koji Srbe čeka prvenstveno u odnosu s Albancima, ali taj međusobni proces čeka i ostale nacije i države biše Jugoslavije."

    Petar Luković smatra kako je čovjek po prirodi prije svega glup. "Količina gluposti i užasa koju su Srbi preturili preko glave nitko normalan ne može razumjeti", kaže Luković, napominjući kako se sloboda koju je uživao srpski tisak svela na "apsolutnu slobodu da izmislite i objavite sve što vam padne na pamet", pogotovo ako je to bilo usmjereno protiv onih koji su izdali "svetu srpsku stvar". Tako se u jednom tekstu moglo pročitati kako su Krleža, Tito i Hitler išli u istu školu ali, veli Luković, "što je vijest bila luđa to su joj Srbi više vjerovali". Drinka Gojković upozorila je na različit govor o krivnji koji postoji prije i nakon promjena, s čim će se i Srbija vrlo skoro sresti. Jer, nakon svakog nečasnog djela u kojem sudjeluje velik broj ljudi, po njegovom završetku svi se zaklinju kako su baš oni bili protiv toga. "Uopće", upitala je potom, "idu li mir i pravda ruku pod ruku? Smjena vlasti nije čarobni štapić kojim se rješavaju svi nagomilani problemi. Heterogena je populacija iz koje se treba iskristalizirati skupina koja će pokrenuti sva pitanja koja smo dotakli, a odgovori na ta pitanja dovest će do suštinskih, a ne tek formalnih promjena", što izbori ustvari jesu. Ili, kako je poantirao Luković, Srbiji predstoji "faza deglupostizacije", a to ne ide jednostavno. Dodali bi kako to nije specifično srpska potreba. Da je drukčije, vjerojatno bi i interes za ove razgovore bio mnogo veći.

    Milivoj Đilas