AIM
  • all articles of same month
  • articles of same month and centre
  • all latest articles
  • latest articles of same centre
  • search all articles
  • search same centre
  • www.aimpress.org

    Copyright: The following text is for personal information only. Any professional use or publication in written or electronic form is subject to an agreement with AIM, 17 rue Rebeval, F-75019 Paris, France

    SAT, 30 SEP 2000 12:44:07 GMT

    Bauk zločina ponovno kruži Podunavljem

    Aim, Zagreb, 30.9.2000.

    Nedavni hitan dolazak dr. Gorana Granić, zamjenika hrvatskog premijera Ivice Račana u Borovo Selo gdje je tog jutra, iz jednog obližnjeg bunara, započela ekshumacija žrtava velikosrpske agresije, te nekoliko dana kasnije ministra hrvatskih branitelja Ivice Pančića u Dalj Planinu, pored Erduta, gdje su u seoskom bunaru također pronađeni ostaci jedne ratne žrtve, bili su očita naznaka da hrvatska Vlada želi uspostaviti ravnotežu u progonu i kažnjavanju ratnih zločinaca. A kad je ministar unutarnjih poslova Šime Lučin, početkom ovog tjedna (26. rujna) rekao kako 121 osumnjičenik za ratne zločine počinjene tokom posljednjeg rata "neće još dugo šetati Podunavljem", te ubrzo zatim sudac Županijskog suda u Osijeku, Mladen Filipović na oglasnu ploču suda ponovno izvjesio rješenja o provođenju istrage i određivanju pritvora protiv spomenutog broja ljudi, mahom srpske nacionalnosti, postalo je jasno da Račanova Vlada itekako osjeća da mora nešto učiniti želi li neutralizirati ofenzivu radikalne desnice.

    Hapšenje Tihomira Oreškovića i Ivana Andabaka, kao i još deset osoba osumnjičenih za ratne zločine počinjene u Gospiću 1991., odnosno u Ahmićima 1993. izazvali su žestoke prosvjede brojnih ratnih veteranskih udruga, koje su, osokoljene podrškom desnice, diljem Hrvatske formirale stožere za obranu digniteta Domovinskog rata. Nevjerojatan i nerazumljiv publicitet koje su ti stožeri dobili, naročito na najutjecajnijem mediju - Hrvatskoj televiziji - stvorili su dojam kako je cijela Hrvatska ustala protiv uhićenja osumnjičenih za ratne zločine. Tada je u Vladi vjerojatno netko ocijenio da bi, zbog umirenja javnosti, trebalo uspostaviti ravnotežu, pa se posljednjih dana užurbano krenulo i u obračun sa srpskim zločinima.

    Izjava ministra Lučina o 121 osumnjičeniku za ratne zločine koji mirno šeću Podunavljem, ima svoju prapovijest još iz vladavine HDZ-a, jednako kao što to ima i Zakon o suradnji s haškim sudom i Zakon o oprostu, kojeg danas, opozicioni HDZ vješto podmeće novoj vlasti kao dokaz njenog antihrvatstva. Srpske ratne zločine počinjene u Hrvatskoj, službeni je Zagreb redovito koristio u dnevno političke svrhe: kad je Tuđmanu zbog smirivanja unutarnjih napetosti izazvanih nezadovoljstvom prognanika to bilo potrebno, počeli su brojni sudski procesi u odsustvu, koji su, u praktičnom smislu, bili posve besmisleni i predstavljali tek bacanje prašine u oči radikaliziranoj javnosti, željnoj kakve takve zadovoljštine. Kad je, pak, u samom finišu mirne reintegracije Podunavlja, 1997., međunarodna zajednica pritisnula Tuđmana, on je - a ne Račan ili Mesić - pristao da se broj osumnjičenih ratnih zločinaca, odgovornih za stradanja Hrvata, svede na samo - 25! Takvu odluku, na prijedlog Tuđmana, donio je tada svemoćni VONS (Vijeće za obranu i nacionalnu sigurnost), jer je hrvatskom predsjedniku tada bilo stalo da se proces reintegracije Podunavlja okonča u roku, do 15. siječnja 1998.

    Jacques Paul Klein, tadašnji prijelazni upravitelj UNTAES-a, područja hrvatskog Podunavlja, nakon "Bljeska" i "Oluje" jedinog preostalog prostora nekadašnje Martićeve krajine, tražio je od Tuđmana da se objavi lista neamnestiranih osoba u Podunavlju. Klein je to želio kako bi izbjegao konfuzno stanje na području kojim je upravljao i kako bi srpskoj strani mogao jamčiti da dolaskom hrvatske vlasti neće biti masovnih progona. Američki general, koji se latio zadatka da provede mirnu reintegraciju, bojao se masovnog odlaska Srba, pa je tražio jamstva od Tuđmana, među ostalim i u jasnom definiranju "kvote ratnih zločinaca", na koje se neće odnositi Zakon o općem oprostu.

    Tuđman je tada dao zadatak tadašnjem ministru pravosuđa Miroslavu Šeparoviću da u kratkom roku sve ranije liste osumnjičenika za ratne zločine svede na "razumnu mjeru", pa je Državno odvjetništvo dobilo hitan nalog da većinu ranijih kvalifikacija ratnog zločina podvede pod Zakon o oprostu. Ranije je naime postojala lista osumnjičenih za ratne zločine s imenima više od tisuću osoba, potom je reducirana na oko 800 imena, da bi 13. ožujka 1997. Šeparović izašao s popisom od 150 osoba osumnjičenih za ratne zločine i tvrdnjom kako je riječ o konačnoj listi koja se više neće proširivati. Tu je tvrdnju 2. lipnja iste godine, prilikom svog prvog dolaska u Beli Manastir nakon završetka rata, ponovio i sam Tuđman, rekavši kako nikakvih novih lista više neće biti. Posve kontradiktorno u odnosu na činjenicu da ratni zločin ne zastarijeva.

    No, prijelazni upravitelj Podunavlja, Jacques Paul Klein smatrao je da je i ta lista preširoka, a povod mu je dao sam Šeparović. Na popisu osumnjičenika za ratne zločine, rađenom na brzinu i prilično šlampavo, našla su se i imena već mrtvih osoba, osoba starijih od 70 godina, žena u poodmakloj dobi. Klein je, vidjevši to, ustvrdio kako je riječ o "popisu ljudi o kojima su posjedovani nekakvi dosjei, bez neke veće prethodne provjere". To isto Tuđman je potvrdio i Vojislavu Stanimiroviću, tada glavnom srpskom pregovaraču, kad su nasamo razgovarali o listi ratnih zločinaca. Prema indiskrecijama s tog razgovora, hrvatski je predsjednik Stanimiroviću tada rekao kako na listi ima osoba kojima na njoj nije mjesto. I doista, Klein i Tuđman ubrzo će se dogovoriti: popis potencijalnih ratnih zločinaca svest će na 25 imena, odnosno samo na one kojima je pravomoćno sudski presuđeno. Bit će to šamar ministru Šeparoviću, hrvatskom pravosuđu u cjelini, ali i svima koji su do tada mislili da ratni zločin ne zastarijeva.

    Na Šeparovićevom popisu 150 osoba, uz 25 pravomoćno okončanih postupaka, bilo je i 15 imena s nepravomoćnim presudama; u 38 slučajeva glavna je rasprava bila u toku; istražni postupak vodio se u 30 slučajeva; Državno odvjetništvo trebalo je odlučiti o 23 predmeta; 19 kaznenih prijava još se obrađivalo. Svih 125 slučajeva - osim onih 25 s "konačne liste Tuđman- Klein" gurnuto je pod tepih da bi danas 121 ime s tog popisa ponovno uskrsnulo u javnosti.

    "Žalit ću se. Nisam ništa kriv, jer ni kao dijete, a pogotovo poslije, nikom nisam ni 'čvrgu' opalio. Da sam kriv otišao bih iz Baranje", kaže jedan s aktualnog popisa, Slobodan Đurić iz Belog Manastira. Nikola Stojanović, danas nastavnik tjelesnog odgoja u jednoj belomanastirskoj školi - također s popisa osumnjičenih za ratni zločin - ponavlja slično: "Iz Vukovara sam prije nekoliko dana dobio dokument iz kojeg se vidi da sam obuhvaćen oprostom. Ne znam zbog čega se moje ime povlači po sudu: da se osjećam krivim otišao bih iz Baranje, kao što su to učinili mnogi koji su se tako osjećali".

    Među ogromnom hrpom prljavog rublja što ju je nova vlast naslijedila od stare, nalazi se i nikad riješen problem ratnih zločina počinjenih u istočnoj Slavoniji. Tuđman je taj problem rješavao onako kako mu je to u određenom trenutku najviše odgovaralo, bez obzira na činjenice, sud i pravdu. Zato je dobro da taj problem, godinama guran pod tepih, napokon dođe na dnevni red, kako bi se kaznili krivci, ali i svake odgovornosti lišili nevini. Jedino što u cijeloj toj, ponovno aktualiziranoj priči može biti loše, jest - ako to nova vlast radi zbog želje za uspostavljanjem ravnoteže, a ne uspostavljanjem pravde.

    Drago Hedl