AIM
  • all articles of same month
  • articles of same month and centre
  • all latest articles
  • latest articles of same centre
  • search all articles
  • search same centre
  • www.aimpress.org

    Copyright: The following text is for personal information only. Any professional use or publication in written or electronic form is subject to an agreement with AIM, 17 rue Rebeval, F-75019 Paris, France

    SAT, 23 SEP 2000 11:37:59 GMT

    "Četnik" i "ustaša" u koaliciji

    Aim, Zagreb, 23.9.2000.

    U srijedu, 20 rujna, Donji Lapac, malo općinsko mjesto u jugoistočnoj Lici, bio je - po prvi puta u svojoj novijoj povijesti - poprište najzanimljivijeg medijsko-političkog događaja u zemlji. Toga su dana Milan Đukić, predsjednik Srpske narodne stranke, i Anto Đapić, predsjednik Hrvatske stranke prava, proglasili postizbornu koaliciju na razini općine. Objava vijesti o koaliranju započela je, kako i dolikuje, uz ličku janjetinu i šljivovicu. Koalicijski partneri Đukić i Đapić ovaj su dogovor proslavili u dvorištu Đukićeve rodne kuće u selu Dnopolje, pored Lapca. Time je dugotrajna kriza vlasti o ovom mjestu okončana, barem do narednih lokalnih izbora, predviđenih za iduću godinu. Izborno tijelo u Donjem Lapcu sačinjavalo je oko 3000 Srba (mahom povratnika) te oko 450 Hrvata, izbjeglih iz Srednje Bosne. Prije rata, Lapac je bio etnički najhomogenija općina u Hrvatskoj, s 98 posto Srba. Bilo je to mjesto poznato po još jednom rekordu: u njemu je bilo najviše zaposlenih ljudi u odnosu na broj stanovnika.

    Na izborima za općinsko vijeće, održanim krajem kolovoza, uvjerljivo je pobijedila Đukićeva Srpska narodna stranka, koja je dobila 11 mandata, Đapićeva Hrvatska stranka prava dobila je dva mandata, dok je SRP Stipe Šuvara dobio tri mjesta. Općinom je do tada vladao Vladin povjerenik, Dragan Milanović, koji je sada navodno Mesićev kandidat za ambasadorsko mjesto u Beogradu. HDZ nije dobio ni jedno zastupničko mjesto, čime je više nego uvjerljivo kažnjen za politiku koju je vodio proteklih pet godina. Donji Lapac prva je općina na teritoriji nekadašnje Krajine, u kojoj je vlast osvojila stranka srpskog nacionalnog predznaka. Koaliciji se odbila pridružiti Šuvarova Socijalistička radnička partija, s obrazloženjem da nema što tražiti u takvom društvu.

    Sve to ne može ipak objasniti sveopću nevjericu, iznenađenje i šok, koji su u mjestu zavladali nakon objave vijesti o koaliciji. Neupućenima bi, naime, valjalo reći da je Đapićeva Hrvatska stranka prava predstavnik najdesnijih političkih snaga u Hrvatskoj. Iako je nastala kao satelit Hrvatske demokratske zajednice, Đapićeva stranka prava ima danas, posebno zbog erozije HDZ-a koja traje iz dana u dan, samostalnu političku težinu. Ona okuplja otvoreno proustaške elemente, NDH-nostalgičare, otvoreno se zalaže za spriječavanje povratka Srba u Hrvatsku, a iz te su stranke dugo vremena stizali i glasni zahtjevi da se hrvatske granice pomaknu na Drinu. Đapićevi stranački drugovi lako su prepoznatljivi: nose crne košulje, crna odijela a najčešće, i crne kravate. Nedavno su sudjelovali u podizanju spomenika Juri Francetiću, Pavelićevu krilniku koji je za vrijeme Drugoga svjetskog rata smrtno stradao od kordunskih seljaka. Dizanje spomenika u Slunju izazvalo je opće zaprepaštenje civiliziranog dijela domaće javnosti i brojne međunarodne kritike, ali je spomenik ostao na svom mjestu.

    Đukićeva, pak, stranka, ima donekle sličnu genealogiju. Osnovana je pod patronatom HDZ-a jer je Franji Tuđmanu, u vrijeme teške borbe za međunarodnu afirmaciju, bio potreban "lojalni Srbin". Našao ga je u MUP-u, gdje je u to doba radio Milan Đukić - kojega su pobunjeni Srbi zbog njegove koncilijantnosti prema Zagrebu protjerali iz Lapca, miniravši mu i rodnu kuću. Zbog tog se Đukić godinama kasnije nije mogao riješiti titule srpskog Sejde Bajramovića, koji je svojedobno postao sinonim instant političara na daljinsko upravljanje, izmišljenog da se formalno - i samo formalno - zadovolji potreba za reprezentacijom etničkih manjina. Đukićeva je politika godinama bila, ako je vjerovati njegovim protivnicima, određivana na Pantovčaku, u kabinetu Franje Tuđmana. Đukić je u Saboru - gdje odrađuje već treći mandat - uvijek govorio "srpski", i lingvistički i politički. Zalagao se za prava Srba, govorio o ugroženosti, osporavao tvrdnje da je Domovinski rat svetinja... Zbog toga je u većem dijelu hrvatske javnosti bio izrazito omrznut: u brojnim anketama, njegovo se ime redovito nalazilo na čelu ljestvice nepopularnih. Tome je svakako doprinosio i njegov image: prepoznatljivi, teški zlatni prsten pečatnjak, duga brada, šarena odijela, šarene kravate, i slični modni detalji. Đukić je, u osnovi, u Hrvatskom saboru kao takav cijelo vrijeme funkcionirao kao idealni lik Srbina iz pučkih predrasuda, što je njegove konkurente, poput dr Milorada Pupovca, doslovce izbezumljivalo. Ipak, na svim izborima do sada, Đukić je - ovako ili onako - prolazio izborni prag, pa mu legitimitet ne može osporiti nitko.

    No, Đukića cijelo vrijeme u hrvatskoj javnosti prate epiteti tipa "četnik", "velikosrbin", i slični. Stoga je sasvim jasno zašto su mještani Donjeg Lapca, kao i brojne ekipe televizijskih, radijskih i novinskih novinara, proveli cijeli dan u Lapcu s očima široko razrogačenim u znak čuđenja. Radikalni Hrvat i neobuzdani Srbin, sjedinjeni u miru i ljubavi - uz janjetinu i šljivovicu - cijeli su dan nazdravljali jedan drugome, ne nalazeći previše spornih mjesta, ističući, štoviše, kako je ovaj primjer - putokaz za dalje. Đapić je doslovce rekao: "Hrvati i Srbi u Donjem Lapcu mogu živjeti jedni s drugima, a novi načelnik općine Đukić imat će moju apsolutnu potporu u svim svojim planovima jer je sada Donji Lapac, što se tiče uvjeta života, zona sumraka. Sadašnja situacija u kojoj SNS ima ovakvu većinu u nekome mjestu, jedinstven je slučaj u Hrvatskoj, pa je to veliki test i za Donji Lapac i za Hrvatsku. Ako uspije Donji Lapac, uspjet će i Hrvatska..."

    U mnogim su se pitanjima Đukić i Đapić savršeno složili. Recimo, u kritici stare i nove vlasti: "Stara hadezeova vlast je izvarala ove ljude" rekao je Anto Đapić. "I Srbe i Hrvate. Planom povratka iz 1997. pozvala je izbjegle Srbe da se vrate, ali nije ništa napravila da se osigura smještaj Hrvatima u njihovim kućama. Zato je HDZ ovako prošao na izborima u Lapcu, pa nema niti jednog vijećnika... Ni vlast šestorke neće napraviti puno više. Još nitko iz vlade ovdje nije bio, niti ga je briga za Donji Lapac. Ova vlada nema koncepciju oporavka ovog kraja i zato ih danas nema ovdje." Đukić je, u sličnom tonu, konstatirao kako je "HDZ barem bio prema ovim ljudima iskren pa je rekao - Ne damo vam ništa, dok nova vlada kaže: Damo vam ništa". Stvari u Donjem Lapcu, prema Đukiću, može promijeniti jedino vlada, o kojoj "ovisi zadovoljstvo i jednih i drugih". Trunku neslaganja novinari su primijetili jedino kad je spomenuta tema povratka: Đapić je, naime, konstatirao kako se Hrvati neće moći vratiti u Republiku Srpsku onako kako se Srbi vraćaju u Hrvatsku, na što je Đukić - domaćinski - odvratio da će se Hrvati tamo "morati moći vratiti".

    Što može učiniti ova čudnovata koalicija? Donji Lapac ima danas dva ključna problema. Jedan je neriješeno imovinsko pitanje. Bosanski Hrvati naseljeni su uglavnom u srpske kuće koje su u privatnom vlasništvu, i oni će te kuće morati napustiti. Toga je, kako se čini, savršeno svjestan i Anto Đapić. Kako, međutim, većina tih ljudi nema namjeru vraćati se u srednju Bosnu, njima će država - koja se na to obvezala - morati naći zamjenski smještaj, bilo da ih odseli na druge lokacije, bilo da im pokloni besplatno građevinsko zemljište i izgradi kuće. To je skup i dugotrajan proces, čiji ishod nije izvjestan, no Đukić je, kako je izjavio, svjestan težine problema pa je obećao učiniti sve da Vlada taj problem na valjan način doista i riješi. Sretna okolnost leži u činjenici da u ovom mjestu - do danas - nije zabilježen niti jedan ozbiljniji međuetnički incident ili sukob. U Donjem Lapcu nema segregacije, nema podvajanja, nema odvojenih gostionica ili autobusa. Siromaštvo i prometna izoliranost učinili su za poratni suživot više nego bilo koja politika. I jedni i drugi bili su svjesni da su gubitnici, i jedni i drugi bili su izbjeglice, pa je i ta svijest doprinijela međusobnom razumijevanju, boljem nego drugdje.

    Drugi problem je teži. U Lapcu je spaljeno oko 70 posto kuća, niti jedan privredni objekat ne radi, a jedini koji imaju posla, državni su činovnici. Đukić i Đapić, dakle, bez pomoći vlade doista neće moći riješiti niti jedan ključni problem u općini. Ulaskom u koaliciju, oni su bar pokazali dobru volju da nadiđu razlike. No, pitanje je što će učiniti vlada. Od šest stranaka vladajuće šestorke, niti jedna nije u Donjem Lapcu kandidarala svoju izbornu listu, što znači da je ova mala srpska enklava - u kojoj suživot raspiruju Đukićeva i Đapićeva stranka - unaprijed otpisana, premda je riječ o "području od posebne državne skrbi". Narednih mjeseci vidjet će se kakve će mjere biti poduzete na tom, temeljito opustošenom području. Jedina stvar s perspektivom, zabilježena u Donjem Lapcu, zasad je - vjerovali ili ne - koalicija Đukića i Đapića. Kako doznajemo, njih dvojica su već sad dogovorili predizbornu i postizbornu suradnju u na općinskim izborima u Petrinji.

    Boris Rašeta