AIM
  • all articles of same month
  • articles of same month and centre
  • all latest articles
  • latest articles of same centre
  • search all articles
  • search same centre
  • www.aimpress.org

    Copyright: The following text is for personal information only. Any professional use or publication in written or electronic form is subject to an agreement with AIM, 17 rue Rebeval, F-75019 Paris, France

    THU, 21 SEP 2000 11:22:53 GMT

    Canjuga: posljednji HDZ-ov Juda?!

    Aim, Zagreb, 21.9.2000.

    Svojedobno je, (preciznije: dok je u Hrvatskoj demokratskoj zajednici pater familias bio pokojni Franjo Tuđman) Zlatko Canjuga napisao knjigu znakovitog naslova: "Posljednji hrvatski Juda", ne sluteći valjda da bi se rečeni naslov mogao itekako modificirati i prilagoditi priči o samom autoru, dakle, Zlatku Canjugi. Uvod u jednu takvu "judaističko-canjugističku" storiju, koja svoje izvorišne političke elemente crpi iz suvremenog hadezeovskog backgrounda, mogao bi biti otprilike ovakav: "Visoki je sud časti Hrvatske demokratske zajednice na sjednici održanoj 14. rujna 2000. godine jednoglasnom odlukom bezuvjetno isključio Zlatka Canjugu iz članstva te stranke."

    Međutim, okosnica cijele - Canjuga vs. današnji HDZ- priče počiva u Canjuginoj inicijativi za navodnom unutrašnjom demokratizacijom nekoć moćne vladajuće partije. Po njegovim riječima, skupina istomišljenika, koju javnost naziva frakcijom, zauzima se za reformu i demokratizaciju HDZ-a i zamišlja stranku kao pluralnu, umjerenu hrvatsku političku stranku koja će, ako bude potrebno, surađivati i sa strankama ljevice, te koja će razgovarati sa svima, a ne biti u stalnom sukobu sa vladajućom koalicijom. No, takve su Canjugine ideje rukovodeće hadezeove maskote: Ivo Sanader, Ivić Pašalić i Vladimir Šeks, dočekali na oštricu noža. Stoga je Canjugi, ušminkani predsjednik stranke Ivo Sanader uputio glasnu i neumoljivu poruku da u Hrvatskoj demokratskoj zajednici neće biti frakcija, jer unutar te stranke ima dovoljno prostora za pluralizam mišljenja i ideja u okviru programske deklaracije i programskih načela.

    Izjavom da će i Sanadera pozvati u svoju frakciju kontroverzni je Canjuga pokazao da ne odustaje od svojih nakana, te da je sumnjive kakvoće autoritet prvog čovjeka HDZ-a. Stoga da ne bi bilo kakvih nedoumica Canjuga je to potkrijepio slijedećim riječima: "Ivo Sanader nikada ne bi bio predsjednik stranke da nije bilo Šeksa i Pašalića. On je postavljen tamo samo za prijelazno razdoblje." Dok je Canjugina reformatorska inicijativa lijevog predznaka dobrano tresla hadezeovske duhove, Ivić je Pašalić u javnost izišao sa svojom, u ovom kontekstu, inicijativom desnog predznaka. Pašalić je, naime, izjavio kako bi se HDZ trebao čvršće povezati sa strankama centra i desnog centra, budući da je to, po njegovom mišljenju, jedina alternativa vladajućoj šestorki.

    Opet se oštro oglasio Tuđmanov hadezeovski nasljednik Sanader: "Nikakva koalicija HDZ-a s desnim strankama ne dolazi u obzir! Ne prihvaćamo niti raspravu o takvoj koaliciji i odbijamo sve insinuacije da će HDZ skrenuti u desno ili lijevo". Dakle, bez obzira na to što u rečenoj stranci, kako ponekad voli istaknuti gospodin Sanader, "ima dovoljno prostora za pluralizam mišljenja i ideja u okviru programske deklaracije i programskih načela", nikakve rasprave bilo desne bilo lijeve ne dolaze u obzir. Na tragu takvih kontradiktornih izjava vodećeg čovjeka HDZ-a moglo bi se bez nekakvih pretjeranih dvojbi zaključiti da je Sanader doista, kako veli Canjuga, samo Šeksova i Pašalićeva marioneta, te da su priče o koaliciji s desnicom samo trik, koji bi trebao omogućiti Pašalićev povratak na političku scenu.

    U situaciji, kada hrvatskom društveno-političkom svakodnevnicom odjekuju desničarske prijetnje oružjem, ponekad zamaskirane u višeznačne poruke tipa: "Rušit ćemo novu vlast svim sredstvima", ni Pašalićev trademark intrigantnog političara ne pomaže protiv jeze koja prostruji venama pri pomisli da bi se netko, doista, upustio u avanturu aktiviranja takvih prijetnji naoružane i frustrirane gomile.

    Budući da se tobožnju unutrašnju demokratizaciju HDZ-a preduhitrilo isključenjem umotvorca te ideje iz stranke, dotičnome, dakle, Canjugi preostalo je da, za početak i do kraja, javno prokazuje kako je "Hrvatska demokratska zajednica žrtva Šeksova ekshibicionizma i Pašalićevih sklonosti politikanstvu i desničarenju". U tom svom verbalnom boju sa bivšim stranačkim kolegama, u kojem je - by the way - izvukao deblji kraj, Canjuga ne štedi riječi kritike, pa dalje veli da je HDZ danas neprepoznatljiva, iznutra razorena, stranka u stalnom nepotrebnom sukobu s vlašću, a to se, prema njegovom mišljenju, najbolje vidi u djelovanju Kluba zastupnika HDZ-a. Upozorava tako iznova hadezeov Juda da sive eminencije u HDZ-u sprječavaju svaku reformu stranke, i da bi Ivo Sanader, kao legalno izabrani predsjednik stranke, ako želi to uistinu i biti (a ne biti "Ivo Šeks"), trebao omogućiti reformu HDZ-a.

    Unatoč tome što ga je stranka isključila iz svog članstva, Canjuga - kojemu bi, trenutno, više odgovarao epitet don Kihot - nastavlja pripremati "platformu za reformu i demokrtizaciju HDZ-a", poznatu još i kao "politiku novog puta". Oko sebe je, navodno, okupio grupu sabornika kako Zastupničkog, tako i Županijskog doma koji su spremni odbaciti ono negativno iz prošlosti HDZ-a, te poduzeti odlučne korake da se stranku spasi od totalnog rasula. Sudjelovanjem na famoznim antipašalićevskim odnosno antišeksovskim sastancima, uz Canjugu su, tako bar sam tvrdi, stali Zvonimir Červenko, Đuro Dečak, Branimir Glavaš, Josip Manolić i Đuro Perica. Koga je to još Canjuga pridobio za svoju reformatorsku misiju nije, međutim, široj javnosti poznato, budući da kako sam kaže "prema tim ljudima ima obvezu ne iznošenja imena". Ako je doista tako, kako često citirani Canjuga veli, Ivo Sanader "zarobljenik iluzija" koji misli da se na starim načelima može nešto učiniti za boljitak stranke, i ako Ivić Pašalić koristi taj Sanaderov iluzionizam da se kada se ukaže prilika vrati na političku scenu, te "Sanadera pošalje tamo gdje mu je mjesto", postavlja se onda pitanje kamo smjera ili/i čime je motiviran taj Canjugin križarski rat za demokratizaciju HDZ-a i politički dijalog s predsjednikom Mesićom i vladajućom koalicijom?!

    Odgovor na to pitanje je, čini se mnogo, složeniji nego što to Canjuga želi priznati, a svoje korijenje vuče još od - da bi se izbjegla doza nekrofilije ili pak dugačke analize uzroka propadanja - umjesto 11. prosinca 1999., dovoljno je poći od izbornog 3. siječnja 2000. Gubitkom karizmatičnog vođe, i još karizmatičnijih pozicija političke moći, HDZ je prestao biti imun na snažne erupcije unutarnjih trvljenja uzrokovanih borbom za čelne pozicije u stranci. Koliko su unutarstranački interesi bili međusobno konfliktni najbolje ilustrira hadezeova nuspojava na stranačkoj sceni tj. Demokratski centar. Ta stranka, političko čedo ili idejna tvorevina HDZ-ovih disidenata na čelu s Vesnom Škare-Ožbolt i Matom Granićem, istovremeno je i pokušaj spomenutih da prežive politički brodolom Hrvatske demokratske zajednice, ali i način izbjegavanja - na Canjuginom primjeru, čini se, dokazano - sizifovske borbe za dominacijom, ili čak reformom u bivšoj stranci.

    Izgleda da, kad je HDZ u pitanju, Canjuga više odgovara kvalifikaciji iluzionista negoli Ivo Sanader, budući da i nakon cipelarenja iz stranke ne odustaje od svog nauma. Canjuga, naime, kaže kako i dalje ostaje zastupnik u Saboru, te nastavlja s radom na demokratizaciji stranke. Naivno se ufa da će se, uistinu, kako sam kaže, svi pravi HDZ-ovci boriti za reformu stranke, koja se, eto - nakon što su ga neki drugi HDZ-ovci, koji sebe također nazivaju pravim, razuvjerili - ne mora odvijati iznutra. No, nije Canjuga bezuvjetno, metaforički kazano, u "hlebinskom fazonu", budući da itekako kalkulira gdje bi se mogao skrasiti nakon izgona iz HDZ-a. Po glavi mu se, kaže, motaju dvije ideje: osnivanje nove stranke ili, pak, priključivanje nekom postojećem stranačkom estabishmentu. Premda je epilog ove priče o spašavanju političkih stražnjica žigosanih kao canjuge, pašalići, šeksi, granići, ožboliti....itd, neizvjestan, jedno je, međutim izvjesno, a to je da i kada krinke padaju oni uvijek imaju rezervnu - koju će navući kada stara izgubi čarobni šarm političke isplativosti.

    Ivana Erceg