AIM
  • all articles of same month
  • articles of same month and centre
  • all latest articles
  • latest articles of same centre
  • search all articles
  • search same centre
  • www.aimpress.org

    Copyright: The following text is for personal information only. Any professional use or publication in written or electronic form is subject to an agreement with AIM, 17 rue Rebeval, F-75019 Paris, France

    WED, 20 SEP 2000 12:58:33 GMT

    Gospić i ostali

    Aim, Zagreb, 20.9.2000.

    Zbog razumijevanja priče moramo se vratiti dvadesetak dana unatrag: neposredno nakon što je u dvorištu svoje kuće u Gospiću ubijen Milan Levar novinari su nazvali Tihomira Oreškovića, tipa kojega je prvospomenuti u svojim javnim istupima sumnjičio za pokolj srpskih civila u ranu jesen 1991., te su ga upitali kako komentira Levarovu likvidaciju. Orešković je bio jezgrovit i kratak: "Boli me k. za Levara". E, onda je početkom prošloga tjedna policija pokucala na vrata mirnog doma Oreškovićevih, stavila mu lisičine na ruke i sprovela ga u gospićki istražni zatvor. Digla se, naravno, kuka i motika na Mesić-Račanovu vlast što hapsi naše navodne heroje, "Slobodna Dalmacija" čak je donijela naslov koji kaže da je "Hrvatska na nogama", kojekakve veteransko-dragovoljačke udruge obasipale su redakcije svojim saopćenjima i ogorčenim reagiranjima, šef HVIDR-e Marinko Liović čak je prijetio oružjem, u Gospiću se prosvjedovalo, ljudi su se vezivali lancima u znak solidarnosti s Oreškovićem i četvoricom njegovih supatnika... Ukratko: nešto je divlje bilo u zraku i, ako si bio lud pa vjerovao HTV-u i golemoj većini ostalih medija, malo je falilo da se ovoj zemlji desi jedan omanji građanski rat.

    Zatim je naišao ponedjeljak, 18. rujna, a u zagrebačkom su "Jutarnjem listu" izišli rezultati ispitivanja javnoga mnijenja o gospićkim i inim hapšenjima, pa smo - ako je vjerovati agenciji "Media metar" - lijepo doznali da 82 posto hrvatskih građana podržava uhićenje Tihomira Oreškovića i gospićke četvorke; preciznije, lijepo smo doznali da istu tu količinu građana ove zemlje (82 posto), u principu, "boli k." zbog činjenice da je uhapšen naš proslavljeni navodni heroj i još četvorica navodnih herojčića. Protiv njihova zatvaranja izjasnilo se nešto manje od sedam posto ispitanih, a u tih sedam posto svakako spadaju članovi Predsjedništva Hrvatske demokratske zajednice, te jedan dio građana Gospića, koji nema pametnijeg posla nego po cijeli božji dan stajati na ulici i psovati mater četničku okupljenim novinarima.

    Tako se, recimo, istog onog ponedjeljka, 18. rujna, u Gospić spustila najjača ekipa HDZ-a kako bi u tom gradu održali sjednicu svojeg predsjedništva: poslije su kazali da su u Gospić došli dati podršku građanima tog grada, "koje se privodi u kasne noćne sate na informativne razgovore i maltretira"; rekli su da nova "tobože demokratska vlast, vodi zemlju u polarizaciju što podsjeća na stara vremena kad je Hrvat dizao ruku na Hrvata"; predsjednik gospićkog HDZ-a Damir Milinović rekao je da im je "HDZ došao pružiti podršku kako ne bi puknula karika i kako naše emocije ne bi postale nekontrolirane"; kazao je još i to da se od Gospića želi napraviti crna rupa na zemljopisnoj karti i da ga se želi prikazati gradom zločina i krvi. Jer, Gospić je u glavama tih ljudi grad heroj, kao što su heroji i svi oni koji su ga branili, a posebno su heroji oni koji su desetke nedužnih građana srpske nacionalnosti one rane jeseni 1991. s gospićkih ulica preselili na onaj svijet.

    Razlika između članova predsjedništva HDZ-a - naime, svih tih sanadera, pašalića, šeksova i jadranki kosor - i gospićkih budala što bauljaju po ulicama i psuju partizansku majku Ivici Račanu samo je u odjeći i izgledu: ovi prvi, ipak, izgledaju ponešto civiliziranije i, barem dok se slikaju pred kamerama, nisu pijani. Stavovi su, međutim, isti. Koga god probereš iz te grupe oronulih staraca, histeričnih žena u srednjim godinama, muškaraca u najboljoj snazi ili djevojaka u postpubertetskoj dobi svi će ti pričati istu, napamet nabubanu storiju. Tako će ti djevojka od nekih sedamnaest ljeta vatreno i ustrajno objašnjavati kako je Tiho Orešković legenda, pričat će ti da taj nije ni mrava zgazio, on je - baš on - spasio Hrvatsku, ovo bi bila Srbija da njega i njemu sličnih nije bilo, a hapšenje jednog takvog čovjeka ujdurma je srpsko-židovsko-masonsko-američko-komunističkih plaćenika koji ovu zemlju opet žele vratiti u Jugoslaviju iz koje smo se jedva iskobeljali...

    E, kad ti sedamnaestogodišnja cura počne pričati o patnjama što ih je Hrvat, kao, proživljavao u jugoslavenskoj tamnici naroda, tada ti mora biti jasno da ti priča nešto što joj je naknadno uliveno u mozak, jer se ona Jugoslavije i ne sjeća. Osim toga, u mozak joj je uliveno i to da "mi imamo oružje i neka ovi crveni paze šta rade, jer mi se nismo bojali ni pravih četnika, a kamoli ćemo ovih prikrivenih". Za razliku od ove cure kojoj je ulijevano u mozak, Josipu Mraoviću, samoproglašenom ličkom Tuđmanu, ulijevano je u usta, pa mu onda udara na mozak. Tip se, naime, već danima bavi time da oko podneva, u svom bijelom kombiju bane u grad, a zatim počne obilaziti lokacije na kojima se okupljaju novinari: posjećuje ih, psuje im majku četničku, onda ih zapjenjeno pita što ne pišu o srpskim zločinima i zločincima odavde do Vladivostoka, Tihomira Oreškovića kuje u zvijezde, isto čini i s Mirkom Norcem, pita kako ih nije stid stalno izmišljati hrvatske zločine, kojih naravno nije bilo, a policija to gleda s pristojne udaljenosti ne želeći se miješati u Mraovićev ulični performance.

    "Dajem glavu da je Levar sam sebe ubio, dajem glavu", kazuje Stjepan Maras Pipa i nastavlja: "Uvijek je nešto petljao s tim eksplozivima, izmišljao nešto, sastavljao, rastavljao i to mu je došlo glave." Ni ovaj lik, a ni bilo tko drugi u ovom gradu, ne želi čuti za priču koja kaže da je Levar ubijen. Bez obzira što je tu priču službeno potvrdila i policija. "Ma, jebeš policiju... To oni sve rade po Račanovu i Lučinovu nalogu i još ništa nisu našli. Ali, ako ne nađu, oni će nešto izmisliti, ne bojim se ja za njih", reći će Jole Župan. Kad smo već kod toga, ministar unutarnjih poslova Šime Lučin je prije nekoliko dana izjavio kako je jedan od gospićke petorke priznao zločine i optužio i sve ostale, a među tom petoricom je i glavni osumnjičeni za Levarovo smaknuće: nagađa se da je riječ o Ivici Rožiću, zvanom Bijeli Vuk, umirovljenom satniku Hrvatske vojske, koji se već godinama liječi od posttraumatskog stresnog sindroma i koji vikendom ima običaj doći kući, a onda postaviti minu u probrano dvorište. Navodno mu Levar nije prvi, jer je prije toga - istom metodom - smaknuo i penzioniranog generala JNA Milorada Miščevića.

    "Onaj tko ovdje nije bio 1991. ništa ne može razumjeti i bolje mu je da ne dolazi u Gospić, jer je lako danas filozofirati i srati o zločinima, a onda se trebalo obraniti", nastavlja dalje svoju priču Jole Župan, a ta priča - naime, da Gospić ne može razumjeti nitko kome baš u ovome gradu nisu padale granate po glavi - dežurna je istina svih ovdašnjih ljudi. To je, kao i sve priče ovih ljudi, također naučeno napamet i pritom im ne smeta što se radi o šupljoj priči: nije da ljudi nisu bijesni, nije da neće svašta reći, ali kad malo duže boraviš u tom gradu mraka i zločina stekneš dojam da bi tu malo tko išao jurišati na specijalce zbog toga što je uhapšen jedan Tihomir Orešković i još nekoliko lokalnih baraba. Nitko ništa neće reći protiv Oreškovića, ali svi ovdje - koliko god šutjeli o tome - jako dobro znaju da su u Gospiću Srbi, ipak, ubijani i da je u tome svoje prste imao i Orešković, hrvatski navodni heroj.

    Ivica Đikić