AIM
  • all articles of same month
  • articles of same month and centre
  • all latest articles
  • latest articles of same centre
  • search all articles
  • search same centre
  • www.aimpress.org

    Copyright: The following text is for personal information only. Any professional use or publication in written or electronic form is subject to an agreement with AIM, 17 rue Rebeval, F-75019 Paris, France

    TUE, 19 SEP 2000 10:08:58 GMT

    Hrvatsko zlato iz Bugarske

    Aim, Zagreb, 19.9.2000.

    Hrvatska je u Sidneyu dobila svoje prvo olimpijsko zlato u pojedinačnim sportovima, a osvojio ga je dizač utega Nikolaj Pešalov iz Pazardžika u Bugarskoj. Naslovne stranice hrvatskih novina pune su hvalospjeva zlatnoj medalji i oborenome rekordu Olimpijskih igara (ukupno 325 kilograma, izbačajem i trzajem, u kategoriji natjecatelja do 62 kilograma), no istodobno se u većini podnaslova ponavlja činjenica da Pešalov nije hrvatske nacionalnosti, da nije ovdje rođen, niti u Hrvatskoj živi. Barem nekoliko godina stara podjela sportske i šire zainteresirane javnosti na nacionalističke "romantičare" i sve ostale, ovim je slučajem ipak zaradila najpoželjniju moguću terapijsku injekciju. Naime, čak je i krajnje šovinistični predsjednik Hrvatskoga olimpijskog odbora Antun Vrdoljak konačno bio prisiljen pozdraviti uspjeh Pešalova, te u velikoj mjeri sam sebi skočiti u trbuh.

    Nikolaj Pešalov prije četiri je godine zalutao u Hrvatsku, da bi se zaslugom nekolicine entuzijasta ovoga u nas posve egzotičnog sporta klupski skrasio u Splitu, i to u velikoj mjeri o trošku Gorana Ivaniševića. Pešalov je imao problema s vlastitim nacionalnim dizačkim savezom, a Hrvatska je taktizirala sve dok s Bugarima nije dogovorena kupoprodaja osvajača srebrne i brončane medalje iz Barcelone i Atlante, u iznosu od 50 tisuća američkih dolara. Međutim, veliki se sportaš i dalje mučio s osnovnom egzistencijom; za boravaka u Splitu spavao je u kancelarijama kluba ili kod prijatelja, a o selidbi svoje obitelji iz Pazardžika nije mogao ni pomišljati. Sve dok - glasila je surova poslovna ponuda službene hrvatske strane - Pešalov ne osvoji olimpijsku medalju za Hrvatsku. Uza nj su sve do jučer tako bili samo Ivanišević i nekolicina anonimnih klupskih drugova.

    U međuvremenu, Antun je Vrdoljak reklamirao nacionalni sport u skladu sa svojom starom dosjetkom, još iz vremena rasprave oko američkih košarkaša u Hrvatskoj: "Svaki naš dječak želi biti Kukoč ili Rađa, ali ne znam nijednoga koji želi biti crnac!" Predsjednik HOO-a i član Međunarodnoga olimpijskog odbora u drugim je istupima također pojedinačno prozivao ugledne hrvatske sportske radnike zbog nedovoljno im kvalitetne krvne slike, a većina sportskih novinara prešutno je odobravala Vrdoljakov stav, uvijek nacionalnom kriteriju dajući prednost nad sportskim rezultatom. U tako poremećenoj situaciji stradavali su ponekad i čisto "hrvatsko-hrvatski" sportaši koji nisu nastupali u tradicionalno "našim" disciplinama, poput nogometa ili košarke. Sam Nikolaj Pešalov nekoliko je godina čučao na definitivnom dnu ljestvice prioriteta, no dižući na treninzima sve bolje i jače.

    Onda je splitski "bratko" u nedjelju, 17. rujna 2000. godine, s impresivnom superiornošću nadmašio svoje protivnike, i natjerao Antuna Vrdoljaka da mu priredi svečanost u sidneyskoj hrvatskoj olimpijskoj kući. I tu je Vrdoljak zaigrao središnju ulogu, najavljujući rješavanje stambenog pitanja za naturaliziranog Hrvata, a ta vijest naočigled je imala biti blistavijom od zlatne medalje. Na blesavo pitanje novinara Hrvatske televizije: "Tko je Nikolaj Pešalov?", sada već slavni dizač utega odgovorio je kao iz šampionskog trzaja: "Nikolaj Pešalov je čovjek koji nema gdje stanovati, i čovjek koji je u sportu osvojio sve"... Budući da je gola egzistencija usporediva sa zlatom očito samo Pešalovu, a nipošto licemjernim sportskim biznismenima, to nam preostaje u ime ovog Bugarina požaliti što nije na vrijeme produžio svoj bijeg na Zapad, i puno bolje ga unovčio.

    Antun Vrdoljak dosljedan je svojim ranijim izjavama ostao tek u jednoj marginalnoj lamentaciji: "Nadam se da ovo neće ostati jedino hrvatsko zlato". Ne samo zato što on želi više medalja za svoju zemlju, nego zato što mu je zlo od same pomisli da bi naše najveće pojedinačno odličje moglo najprije otputovati u tamo neki Pazardžik. Južnoslavenski i jamačno pravoslavni. U drugim izjavama Vrdoljak je dezavuirao sebe samog, ali to među nama ionako nije grijeh koji bi se u sportsko-političkoj karijeri i neformalnoj društvenoj nomenklaturi skupo platio. Ali, na čemu počiva preostatak nada u nove hrvatske olimpijske zlatne medalje? Prvenstveno na vaterpolu, kako je to izustio predsjednik HOO-a, ili ipak u nekim drugim sportovima? Bit će da je prije posrijedi ono što se Vrdoljakovoj besmrtnoj babi Lončaruši snilo, a ne realna prognoza i procjena aktualnim mogućnosti.

    Hrvatski vaterpolisti danas predstavljaju perjanicu našega ekipnog sporta, jednoga od onih s loptom, koje ekskluzivno svojatamo još valjda od stoljeća sedmog. Međutim, tu bi se Hrvatima mogao ispriječiti najljući mogući protivnik, pače neprijatelj, kojega je baš Antun Vrdoljak jednom stavio na usamljeni vrh svoje liste želja: "Više bih volio da pobijedimo Jugoslaviju u četvrtfinalu, pa onda ispadnemo, nego da bez te pobjede osvojimo zlato". Jugoslavija je kroz posljednje dvije godine koncentrirala gotovo kompletnu vaterpolsku kvalitetu u jednom domaćem klubu, kao da se pripremala pomrsiti Vrdoljakove račune. Taj klub, dakako "Bečej", u ovom trenu predstavlja najmoćniji vaterpolski kolektiv na planeti, i sasvim je moguće da će baš njegovi igrači mučki oteti Hrvatskoj i međusobnu prednost, i zlatnu medalju. Ako ne, tu je još uvijek vrlo jaka Mađarska, pa Italija...

    Bez obzira što Hrvatska raspolaže najboljom vaterpolskom ligom na svijetu - bogate nacije za vodeno su loptanje sve manje zainteresirane - činjenica je da bi lijepi uspjeh za nacionalnu reprezentaciju bila već i bronca. Olimpijski nogomet nemamo, rukomet nam se srozao, košarku uopće nemamo, odbojku (mušku) skoro da nikad nismo ni imali. Stvarnu snagu hrvatskog sporta na Olimpijadi u Sidneyu nose sportaši i sportovi koji u očima raznih naših vrdoljaka predstavljaju zadnju rupu na svirali. Riječ je o plivačima i veslačima, koji su pažnju domaće javnosti izazivali uglavnom kada bi donijeli koje zlato sa Svjetskih kupova, pa podigli dreku oko nemogućih uvjeta treninga u domovini. Neočekivano su brojni na ovoj Olimpijadi i hrvatski atletičari, koji su osvojenim normama sami zaslužni za put u Australiju.

    Od svih njih opet nije korektno zahtijevati zlato. Plivačima (npr. Gordan Kožulj) ili veslačima (npr. osmerac), ona bronca s kojom se vaterpolisti ne bi osramotili, značila bi malo čudo. Odbojkašicama ili atletičarima, značila bi čudo neviđeno. Jednostavno, u sport je Hrvatska premalo ulagala, ili je objektivno premalena, a da ne bi bezobraštinu značilo svako veće službeno očekivanje. Stilski i sadržajni zaokret u hrvatskom sportu, to korjenito prebacivanje težišta s ekipnih u pojedinačne sportove, iz "nacionalnih" i razmjerno bogatih u "tuđe" i zapostavljane, sama je po sebi pobjeda individualnih i radničkih vrijednosti nad skupim kolektivističkim kumirom. Ako treba tražiti krajnje značenje jednoga zlatnog Bugarina za hrvatsko navijačko društvo, onda je to svakako njegova nehotična prosvjetiteljska misija u slavu sporta lišenog od viška (nacionalnog) kiča. Tako da jedino Pešalovu, još kratko vrijeme, bude na umu glavni stan.

    Igor Lasić