AIM
  • all articles of same month
  • articles of same month and centre
  • all latest articles
  • latest articles of same centre
  • search all articles
  • search same centre
  • www.aimpress.org

    Copyright: The following text is for personal information only. Any professional use or publication in written or electronic form is subject to an agreement with AIM, 17 rue Rebeval, F-75019 Paris, France

    MON, 18 SEP 2000 14:33:11 GMT

    Špijunsko-teroristička opsesija

    Do posljednjeg daha

    U svoj konfuziji i nebuloznosti konfrencija za štampu Gorana Matića, saveznog ministra za informacije dvije stvari su jasne: da dijelovi Službe svoje aktivnosti obavljaju isključivo za potrebe jednog lobija na vlasti i da ti ljudi upravu tu vlast vide kao vlastito biti ili ne biti

    AIM, Podgorica, 18. 9. 2000.

    (Od dopisnika AIM iz Beograda)

    Što je cilj konferencija za štampu saveznog ministra za informacije Gorana Matića? Što je smisao grompucateljnog otkrivanja "špijunsko-terorističkih grupa" i raskrinkavanja rabota američkih i zapadnoevropskih obavještajnih službi i njihovih "domaćih slugu"? Demonstracija paranoje režima i zastrašivanje javnosti? Pripremanje terena za obračun sa političkim oponentima u zemlji i jasan signal da se poraz na predstojećim izborima ni po koju cijenu neće priznati?

    Na posljednjoj konferenciji za štampu, dvanaest dana prije izbora (12. septembar), ministar je Matić obznanio dva nova "scenarija" - "kraljev čaj" i "koopertivni ključ". Elem, oko 1500 pripadnika interventnih jedinica Republike Srpske (RS), odavno već proamerički orijentiranih, preobučenih u uniforme MUP Srbije, trebalo bi da uđu na teritorij Srbije i poslije izbora, kada G-17 i Otpor iste izgube ali pobjedu proglase, započnu sa hapšenjem nosilaca vlasti sve prikazujući da je policija stala na stranu opozicije. Ukoliko budu imali uspjeha, nastavlja Matić, jedan dio Albanca iz Kosovskog zaštitnog korpusa, preobučenih sad u uniforme Vojske Jugoslavije (VJ), preći će granicu, a ta ista opozicija će ih sa cvijećem dočekati u Bujanovcu i Nišu kako bi pokazala i da je Vojska na njenoj strani.

    Ukazivati na iracionalnost i proturječja ovakvih ministrovih istupanja, nehumana je upotreba mozga. Za primjer, može se uzeti grupa"Pauk" - slučaj s kojim je sve i započelo. Pred stranim i domaćim novinarima, Matić je 25. februara 1999. tvrdio kako postoje dokazi da su petorica bivših srpskih veterana i plaćenika u Zairu planirala atentat na predsjednika SR Jugoslavije Slobodana Miloševića, izvršila ratne zločine na Kosovu i u Srebernici, učestvovala u naručenim ubojstvima na područiju cijele bivše Jugoslavije i sve to u službi francuske obavještajne službe.To što se "Paucima" trenutno sudi samo samo za špijunažu, što proces iza zatvorenih vrata ide kilavo, saveznog mininistra za informacije, očito, ne obavezuje ni kakav način. Ili - ubojstvo (13. maj) Boška Peroševića, predsjednika Pokrajinskog izvršnog vijeća Vojvodine i novosadskih socijalista. Matić je istog dana, bez da je trepnuo, optužio aktiviste Otpora da su inspiratori zločina, ustvrdio da je ubojica Milivoj Gutović obožavalac naciste Martina Bormana i da ima "sumnjive seksualne sklonosti", te prozvao opoziciju, nezvisne medije i nevladine organizacije zbog "izdaje i špijunaže". Iako su ubojica i žrtva bili komšije iz sela Ratkova kod Odžaka, ministru nije smetalo da kaže kako se uopće nisu poznavali i kako iza svega stoji CIA. To što istraga nije potvrdila niti jedan od njegovih navoda, Matiću smeta još manje.

    Mada veliki dio javnosti sa svim ovim tjera sprdnju, nije baš da nedostaje svaki sistem. Ma što da tvrdio, Matić se trudi da pokaže i neku vrstu "dokaza". Jednom su to video snimci priznanja uhapšenih, drugi put fotografije njihovih pasoša sa "šengenskom" vizom, zatim plakat Otpora navodno pronađen god Gutovaća koji se inače, može vidjeti na svakoj tarabi u Srbiji; posljednji put, dokazi za planove "kraljev čaj" i "kooperativni ključ" trebali bi biti snimci pijanih pripadnika KFOR-a. Karakteristično, dalje, za saveznog ministra za informacije je da on na svojim konferencijama za štampu sve i svakog povezuje sa svim i svačim: Otpor sa Crvenim brigdama, opoziciju sa CIA, crnogorskog predsjednika Mila Đukanovića sa albanskim ekstremistima, predsjednika vlade Republike Srpske Milorada Dodika sa MUP Crne Gore... Na kraju sve je toliko sa svim povezano da ništa i ni sa čim nije. Osnovna je ideja naime, da na domaćoj političkoj sceni bude izazvana ona vrsta jeze od stalno prisutne, ali nevidljive i nedefinirane opasnosti. U tom pravcu, ima tvrdnji da se ovo podjednako odnosi i na oponente aktualnoj vlasti i na njene kolebljivije sadašnje ili bivše članove. Ako pak nekom to nije jasno, Matić će se potrudititi i da bude eksplicitniji: mogao se tako vidjeti snimak prvoptuženog u slučaju "Pauk" Jugoslava Petrušića kako u zatvorskoj ćeliji tvrdi da je predsjednika Srpskog pokreta obnove (SPO) Vuka Draškovića povezao sa izvjesnim i već "legendarnim" pripadnikom francuske obavještajne službe Patrikom Forom.

    Matić, naravno, narečeno ne čini iz sopstvene inicijative, kao što ni vokabular uvreda i prijetnji nije njegov ekskluzivitet. Naime, on je visoki funkcioner Jugoslavenske levice (JUL) i kao takav, isključivo sprovodi zacrtanu politiku režima čiji je ona jedan od nosilaca. Premda opsesija globalnom zavjerom i otkrivanje neprijateljima u svakom tko nije osvjedočeni pristalica, te najprimitivnije vrijeđanje neistomišljenika nije samo karakteristika JUL-a, Matićeve konferencije za štampu svemu su pobrojanom dale poseban kavlitet. Na prvom mjestu, riječ je o jasnoj demonstraciji da dijelovi državnih Službi poput Službe državne bezbjednosti MUP Srbije i Uprave bezbjednosti Vojske Jugoslavije (VJ) svoju aktivnost obavljaju isključivo za potrebe određenog lobija na vlasti. Drugo, mada jednako važno, jeste i to što pokazuje koliko ljudi kojim Matić pripada doživljavaju vlast i politiku kao vlastito biti ili ne biti.

    Oboje se veoma dobro uočavaju i prepoznavaju. Mnogo je, međutim, teže procjeniti koliko konferencije saveznog ministra za informacije imaju uticaj na politički život, a to je ono što vraća na pitanja sa početka teksta. Dakle, da li režim zastrašuje javnost i na vrijeme upozorava da je spreman na sve u obrani svog opstanka? I drugo pitanje - što se tu može uraditi? Odgovori će se saznati na izborima 24. septembra. Ukoliko većina tog dana ostane kod kuća ili dan poslije pristane da joj po tko zna koji put bude prekrojena volja, Matić će svakako za takvo što biti jedan od najzaslužnijih ljudi. Ako pak ti isti građani obrane svoje dostojanstvo - nenasilno i hrabro - zanači, suprotno svemu onome što predstavlja duh ministrovih konferencija za štampu, onda one neće predstavljati ništa drugo nego bizarnost jednog vremena. Jer, svi pritisci i tajne Službe jednog režima, kada mu dođe kraj i kada to postane transparentno, nestaju i urušavaju se sami od sebe do te mjere da se poslije gotovo svi čude da su ikad i postojali.

    Za samog Matića i njegove kolege, u ovom kontekstu, ne treba brinuti. Mada vode politiku neobjavljenog ratnog stanja i mada se čini da tu "igraju u glavu", neposredno po odlasku njihovog režima, tvrdiće da su samo izvršavli naređenja, da su mnogo gore stvari bile planirane ali da su ih oni spriječili i uopće, da je bolje da su sve ono što su radili oni a ne netko drugi... Potom, kako vrijeme bude prolazilo i kada zaborav bude učinio svoje, još će se hvaliti kako se za njihovog vakta znao red.

    Filip Švarm (AIM)