AIM
  • all articles of same month
  • articles of same month and centre
  • all latest articles
  • latest articles of same centre
  • search all articles
  • search same centre
  • www.aimpress.org

    Copyright: The following text is for personal information only. Any professional use or publication in written or electronic form is subject to an agreement with AIM, 17 rue Rebeval, F-75019 Paris, France

    FRI, 15 SEP 2000 21:40:34 GMT

    Crveno - crna koalicija

    Šešeljev paradoks

    Iako su životno zainteresirani za opstanak Miloševića na vlasti, radikalima je izuzetno stalo i da opozicija zabilježi uspjeh na izborima. Pod tim oni podrazumjevaju samo takvu raspodjelu mandata da socijalisti i julovci bez njih ne budu u stanju formirati saveznu vladu

    AIM,Podgorica, 15. 9. 2000.

    (Od dopisnika AIM iz Beograda)

    Predizborna kampanja približava se finišu - radikali Vojislava Šešelja ne biraju način da zasjene prostotu. Potpredsjednik savezne vlade i predsjednički kandidat Srpske radikalne stranke (SRS) Tomislav Nikolić izjavio je da ukoliko ne uđe u drugi izborni krug, neće pozvati birače da glasaju za Slobodana Miloševića; predhodno je, zajedno sa stranačkim kolegom i ministrom informiranja u vladi Srbije Aleksandrom Vučićem, dao ostavku na članstvo u Upravnom odboru RTS-a; sam Šešelj pak, najavljuje iznebuha rekonstrukciju republičke vlade sa Srpskim pokretom obnove (SPO)... I inače, na sve strane pršte radikalske kritike koalicionih partnera u obje vlade. Socijalistička partija Srbije (SPS) i Jugoslavenska levica (JUL), ne bi, naravno, bili to što jesu a da im ostanu dužne.

    SRS ponovo glumi opoziciju ili je pukla ljubav između "crvenih" i "crnih"? Po svoj prilici - oboje. Učestvujući u vlasti sa socijalistima i julovcima, radikali su se istakli nizom krajnje nepopularnih poteza i izgubili rigidni nacionalističko -populistički imidž; za dobar dio svog biračkog tijela postali su tek glavešine koje brinu isključivo za sopstvene sinakure. Dodatna komplikacija je i to što glavno radikalsko "oružje" - verbalni linč nesrba i oponenata režima - nije više funkcionalno: Srbija od kako oni postoje isključivo gubi ratove i smanjuje se, a borba protiv ,,novog svjetskog poretka,, i ,,domaćih NATO slugu,, , postao je isključivi zabran ,,crvenog,, dijela kolacije. Šešelj i njegovi dakle, pokušavaju najjeftinom demagogijom povratiti stara uporišta i, uz malo sreće, oduzeti opoziciji izvjestan broj glasova.

    No, ni socijalisti ne izlaze više komotno na izbore. Em julovcima za koje odrađuju kampanju moraju ustupiti četrdeset posto mjesta na zajedničkoj izbornoj listi, em u svim anketama - ma koliko da ih nazivaju naručenim i lažnim - kilavo stoje. To će reći da u datoj situaciji svak sebe gleda, da popusta nema ni za koga i da se Šešelj ovaj put mora snalaziti kako može. Samo po sebi to i ne bi bilo posebno bolno da u ,,crno – crvenom,, braku iz računa za većinu socijalista u SRS ne predstavlja rezervnu stranku i obrnuto, tako da jedni drugima uzimaju glasove. Optužbi i izlivanja žuči, prema tome, tek će biti: radikali će pokušavati pridobiti razočarane pristalice ,,crvenih,,, socijalisti pak izvršiti sve moguće pritiske da se to ne dogodi, to jest da što veći broj Šešeljevih glasača ubjede da im ovaj put baš i nije pametno da na biračkom listiću zaokružuju kandidate SRS.

    U pitanju je, naime, politički miraz za postizborni period. Za razliku od socijalista i julovaca kojim su izbori na svim nivoima biti ili ne biti, radikalima je, u suštini, isključivo stalo samo do parlamentarnih: Nikolić ne može ni teoretski ugroziti Miloševića, a sama stranka nema ni minimalnog kadrovskog potencijala potrebnog da bi mogala izvući pravu korist od lokalne vlasti. Disciplinirana glasačka mašina oličena u poslanicima bez kojih ,,crveni,, ne mogu sastaviti vladu i na bazi toga trgovina za ministarska mjesta i članstva u različitim upravnim odborima, jedino je što Šešelja stvarno zanima.

    Mada se slobodno može reći da je i ranije bilo tako, aktulnih izbori prijete sasvim novom postizbornom matematikom. Na prvom mjestu je pedeset poslanika iz Crne Gore koliko će imati Socijalističke narodne partije (SNP) aktualnog premijera Momira Bulatovića zahvaljujući bojkotu tamošnje vladajuće koalicije crnogorskog predsjednika Mila Đulkanovića. Iako je poslovična poslušnost Bulatovićevih partijskih drugova Slobodanu Miloševiću, činjenica da će njihovi mandati biti presudni za skupštinsku većinu i formiranje vlade, svakako će imati posljedica na njihovo samopuzdanje i podizanje sopstvene cijene: ako i ne budu mogli izbjeći da ih JUL očerupa, na isto ne moraju pristati kada su radikali u pitanju. U istom kontekstu su i odnosi između samih socijalista i julovaca - nema toliko funkcija, koliko ima ambicija. Za radilkale dakle, u takvim okonostima, sve manje ima mjesta; ništa lično, posao je takav.

    Šešelj i njegova SRS stigli su tako do krajnje zanimljive poziciju. Bez sistema vlasti koji je Milošević ustanovio u proteklih deset godina, niti oni, niti sve ono što predstavljaju ne bi bili zamislivo, pa su prinuđeni da budu životno zainteresirani za njegov opstanak . Sa druge strane, pošto ,,crveni,, više nemaju glasova za bacanje i što u svakome na političkoj sceni vide opasne rivale, izuzetno im je stalo do uspjeha opozicije. Konkretno: uspjeha samo do one mjere koja bi značila da SPS i JUL bez radikala nisu u stanju formirati saveznu vladu. Tek tu bi Šešelj bio na svome. Kako je malo vjerovatno da bi se itko iz opozicije udružio sa Miloševićem, radikali bi uz određenu cijenu (nipošto previsoku) ponovo nastavili vladati u duhu "nacionalnog jedinstva" sa socijalistima i julovcima, a Srbija bi i dalje klizala na stranputici. I to bi bilo sve. Naredne godine, ponovila bi se ista priča i na republičkim izborima. To će reći - međusobna optuživanja i ogovaranja, ali bez ostavki na ministraska mjesta. Ozbiljna kriza u kojoj bi se našao Milošević istodobno bi povukala Šešelja - obojica su prešli takav politički put da sada predstavljau samo različite strane istog novčića.

    Bojkotirani u režimskim medijima da ne bi preotimali glasove, u nezavisnim opet zbog Šešeljevih prijetnji likvidacijama novinara, radikali ne biraju način da privuku pažnju. Kao i ranije, to su bahatost, najjeftinija demagogija i incidenti; kao i ranije, njihove pristalice su ,,ispod radara,,, neuhvatljive u predizbornim anketama. Izvjesno je da od kako je nacionalistički balon izduvan, a u verbalnom linču političkih oponenta nadmašen od ,,crvenih,,, Šešelj ne bira način da dospije u centar pažnje ne bi li od decenijskom krizom i ratovima lobotomiranih građana pokupio ono glasova koliko može. Cilj je samo jedan - da se u Srbiji ništa ne promjeni, da se ništa ne poboljša.

    Filip Švarm (AIM)