AIM
  • all articles of same month
  • articles of same month and centre
  • all latest articles
  • latest articles of same centre
  • search all articles
  • search same centre
  • www.aimpress.org

    Copyright: The following text is for personal information only. Any professional use or publication in written or electronic form is subject to an agreement with AIM, 17 rue Rebeval, F-75019 Paris, France

    WED, 13 SEP 2000 16:27:55 GMT

    Nakon serije hapšenja u BiH

    Udar na podzemlje

    Nedavnim hapšenjem Dominika Ilijaševića, čini se, započeo je proces otkrivanja svih "zlih duhova" koji su ovu zemlji vukli unazad i očigledno poslije ovoga ništa više neće biti kao prije

    AIM, SARAJEVO, 13.09.2000 Kraj ljeta, donio je preokret. Godišnje doba i vremenske prilike, očigledno, sa time nemaju velike veze. Poenta je u izborima koji će se u Bosni i Hercegovini održati 11. novembra. Sve je počelo prije dvije nedjelje kad je u Kiseljaku, u lokalu koji ima karakteristično ime "Jerusalim" uhapšen Dominik Ilijašević, zvani Como. U ovom slučaju - iako jeste najvažnije za koje se zločine Ilijašević sumnjiči - vrlo je bitno, ispostavilo se, ko je izveo hapšenje i ko je to, u krajnjoj liniji naredio?

    Dominik Ilijašević ratni komandant "Maturica", specijalne postrojbe HVO, sumnjiči se za ratne zločine i u optužbi se posebno apostrofira masovni zločin u selu Stupni Do kod Vareša u jesen 1993. godine. Međunarodni sud u Hagu, kako se objašnjava sa mjerodavnih mjesta, ispitao je ovu optužnicu, a lokalnim je sudovima i policiji dato da razriješe cijeli slučaj. Toliko o činjeničkom stanju. Ovdje je, međutim, važnije šta se događalo nakon hapšenja Ilijaševića.

    Samo hapšenje obavile su specijalne jedinice Federalnog Ministarstva unutrašnjih poslova, koje se često nazivaju i antiterorističkim. Ta jedinica formirana je svojevremeno pod nadgledanjem IPTF-a, a radi po uzusima koji u Bosni i Hercegovini važi za sve policijske jedinice i službe. Naime, licence policajcima, a posebno pripadnicima ovakvih formacija, izdaje sam IPTF, odnosno međunarodne policijske snage u okviru Misije UN. Ujedno, IPTF kontroliše rad takvih jedinica, nadgleda i sve čini kako bi njen sastav bio multietnički, i to tako da odgovora etničkom sastavu stanovništva iz 1991. Godine, a ne sadašnjem poratnom stanju. Dakle, imajući sve ovo u vidu, hapšenje Ilijaševića teško se može okrarakterizirati kao "bošnjačka ujdurma i zavjera" kako su to komentirali određeni krugovi be-ha Hrvata, ističući kao krunski argument činjenicu da nijedan od hrvatskih dužnosnika u policijskim strukturama, kako federalnim tako i kantonalnim (hapšenje je obavljeno na terenu srednjebosanskog kantona) nije bio obaviješten u ovoj akciji specijalnih policijskih snaga.

    Slučaj, koji je zapravo policijsko-sudski, time je odmah prebačen na politički teren. Interesantno je da su u prvim reakcijama odgovore dali ne prozvani, odnosno "bošnjačka strana" u policijskim strukturama, već međunarodna zajednica putem najviših rukovodioca iz Misije UN pod čijim je zapovjedništvom i IPTF. Oni su šturo, ali sa ipak dovoljno elemenata, saopštili kako su u ne tako davnoj prošlosti, propale slične akcije hapšenja osumnjičenih na hrvatskoj strani, pošto su informacije o akciji "procurile" upravo od policijskih struktura (Jacques Klain tvrdi od strane hrvatskih dužnosnika), pa su se upozoreni sumnjivci na vrijeme sklonili. Pri tome su jasno kazali da je riječ o propalim akcijama hapšenja ztv. "stolačke" i "mostarske skupine" osumnjičenih za ratne zločine. Tako su u, pri posljednjem obaj put uspjelom hapšenju, visoki čelnici HDZ-a ostali uskraćeni za pravovremenu informaciju kada i kako će se akcija sprovesti.

    Čim je ovo, za jednu stranu, postala stvar politike, a ne policije i sudstva, namjerno su se u stranu stavljali neki fakti koji jesu važni. Recimo, potpuno je zanemrana činjenica da je sama jedinica koja je izvršila hapšenje Ilijaševića, po normama IPTF automatski multinacionalna, pa je u njoj raspoređen i određeni broj Hrvata. Drugo, Ilijašević je očito i poslije rata zadržao dominirajući položaj u svojoj sredini, bio je povezan sa lokalnim policijskim strukturama, i u kriminalno - političkom podzemlju važio je za jednoga od "bosova".

    Političke reakcije su se nizale u nizu: HDZ BiH je reagovao saopštenjem u kome izričito potencira kako je to "udar" na hrvatsku stranu te kako je ona druga, bošnjačka strana, to izvela samoinicijativno. Potom je jedan od zamjenika Federalnog MUP -a Ivan Bačak dao ostavku sa obrazloženjem da ne može obavljati tako odgovornu funkciju ako oni sa kojima sarađuje, u ovom slučaju Bošnjaci u federalnim policijskim strukturama, njemu ne vjeruju. Međutim, najkarakterističnije su neki stavovi iz hadezeovskih struktura (sa samog vrha) koji su uslijedili desetak dana kasnije. Ante Jelavić, predsjednik HDZ - a BiH i jedan od članova trojnog Predsjedništva BiH, predložio je bošnjačkoj strani da oni - dakle koalicione SDA i HDZ - razriješavaju ovakve probleme sami, bez učešća stranaca, pa je čak u govoru koji je održan prigodom podizanja spomenika ubijenim hrvatskim civilima u Grabovici (a ubili su ih pripadnici Armije R BiH) predložio aboliciju za takozvane "male ljude koji se sumnjiče za ratne zločine"!? Valjda očekujući sličnu protuuslugu iz SDA centrale.

    Međutim, analiza samog hapšenja i reakcija međunarodne zajednice koje su uslijedile, vrlo ubjedljivo pokazuju da je hapšenje Ilijaševića svojevrsna prekretnica poslije koje malo što može ostati isto. Misija UN i IPTF već pune dvije godine rade ne samo na tome da policija bude multinacionalna u oba bh. entiteta nego da, što je još značajnije, ima apsolutno autonoman status, punu samostalnost u radu. Sve se to čini pod geslom demokratizacije, dekorumpiranosti i depolitizacije kako policije, tako i sudstva. Hapšenje Ilijaševića, pa potom i druga učesta hapšenja i policijske akcije, pokazuju da se posao uspješno obavlja i da nisu uludo utrošene dvije godine, niti velika politička energija i finansijska sredstva. Tim prije, što faktori kao što su depolitizovana policija i sudstvo, te njihova samostalnost nisu važni samo kad je riječ o hvatanju osumnjičenih za ratne zločine, već i zbog obračuna sa najgorim zlom koje trenutno muči Bosnu i Hercegovinu - korupcija i sprega politike i mafije, odnosno političkog i mafijaškog podzemlja.

    Tako se, na primjer, u Sarajevu otvoreno govori kako je nedavno spektakularno hapšenje Alije Delimustafića, biznismena i bankara, i nekadašnjeg šefa policije u BiH, za mnoge bilo golemo iznenađenje; tačnije i ta akcija je obavljena po svim pravilima policijske konspiracije. No, njegov slučaj dolazi pred sud na koji vladajuće političke strukture više nemaju uticaj kao ranije. Zato su pojedine analize, po kojima je Delimustafićevo hapšenje samo puki čin u predizbornoj kampanji te će uskoro biti oslobođen i jači nego ikad prije, potpuno pogrešne. Takva predviđanja, zapravo, uvažavaju ono što je ranije bilo neprikosoveno - tajna sprega nacionalističkih vrhova, policije i sudstva, a upravo se u ovome događaju možda i ključne promjene.

    U političkom miljeu, u čitavom postdejtonskom periodu u ovoj zemlji, dominaciju imaju nacionalističke grupacije, vrhovi i partije koje često na onoj najdonjoj razini žustro se trude da pokažu kako su i dalje u međusobnom sukobu, i kako se ratni sukob prebacio samo na politički teren. Ali, toliko je primjera u bh.političkom životu koji kristalno jasno otkrivaju da su te vrhuške u nekoj vrsti pakta i potajnog dogovora u kojima podržavaju jedni druge i svaka strana time zadržava slobodu da "na svome terenu" radi što hoće i to dozvoljava i onim drugima "na njihovoj teritoriji". Ovaj pakt je mlinski kamen na vratu zemlje, njime se i dalje sasvim otvoreno zagovaraju podjele i čuvaju vlastiti zabrani i poraz svake od tih struja na njihovom terenu i te kako može uticati na poziciji onih drugih na njihovom. Istovjetnost njihovih ciljeva čini ih saveznicima, iako su one , kao samoproklamovani branioci "svoga naroda" tobože u sukobu.

    Ovakve akcije, poput hapšenja Ilijaševića, ili čak i Delimustavića za koga se otkriva da je najtješnje sarađivao i sa mafijaško-političkim podzemljem drugog entiteta, pravi su udarac "u sridu" i ruše ovakve paktove i dogovore iz temelja. Od tuda i pomenuti vapaj hrvatske bošnjačkoj strani da se zajedno "oslobode stranog tutorstva". Podzemlje, čini se, gubi kontrolu i to pomoću, do sada najvažnijih poluga kao što su policija i sudovi.

    Ričard Holbruk, američki ambasador u UN i jedan od autora Daytona nedavno je, poslije sastanka Savjeta bezbjednosti na kome je napravljen "inventar" stanja u BiH, izjavio kako Dejtonski sporazum ruše ekstremisti, zločinci i krimiminalci. To je otvoreno upozorenje, ali i u isto vrijeme i najasnija naznaka koja objašnjava pozadinu sadašnjih i vjerovatno i budućih akcija sličnih ovoj u Kiseljaku. Pri tome valja imati u vidu da su ekstremisti, zločinci i kriminalci nerjetko iste osobe.

    Neven KAZAZOVIĆ (AIM, Sarajevo)