AIM
  • all articles of same month
  • articles of same month and centre
  • all latest articles
  • latest articles of same centre
  • search all articles
  • search same centre
  • www.aimpress.org

    Copyright: The following text is for personal information only. Any professional use or publication in written or electronic form is subject to an agreement with AIM, 17 rue Rebeval, F-75019 Paris, France

    MON, 11 SEP 2000 23:02:11 GMT

    Na hrvatskim cestama nema Beograda

    Aim, Zagreb, 11.9.2000.

    Putnik koji se svojim kolima zaputi iz Švedske ili Norveške, ili iz bilo kojeg kuta zapadne Europe prema istoku, naći će se u neobičnoj situaciji kad uđe u Hrvatsku. Dok se vozio njemačkim autoputovima, mnogo kilometara prije granice s Austrijom naišao je na prometne oznake koje su ga upućivale prema toj zemlji i njenim najvećim gradovima. U Austriji, prije nego se približio tunele kroz Karavanke, ili nekom drugom graničnom prijelazu sa Slovenijom, znao je da su pred njim Ljubljana ili Maribor. Već u Ljubljani dočekale su ga oznake za Zagreb ili Rijeku u Republici Hrvatskoj. No, ušavši jednom u Hrvatsku naš će se putnik naći na mukama. Nigdje, ama baš nigdje, neće pronaći ni jednu cestovnu oznaku koja vodi prema Beogradu ili SR Jugoslaviji. Bude li sa sobom imao samo kartu Europe - jer se odlučio putovati glavnim prometnicama - uzalud će na njoj tražiti mjesto Lipovac, koje će na svom putu prema istoku, već od Zagreba susretati na autocesti. Ako ipak odluči slijediti taj pravac, njegova sumnja da je na dobrom putu rast će kako kilometri budu odmicali: nigdje uz put neće biti nikakve oznake za Beograd ili SR Jugoslaviju. Ostat će mu jedino da pomisli kako iza Lipovca završava svijet, da iz tog malog mjesta na hrvatsko-jugoslavenskoj granici više nema ni cesta ni putova, ni gradova, ni država, naprosto ničeg!

    Dr. Milorad Pupovac, predsjednik Srpskog narodnog vijeća i sveučilišni profesor iz Zagreba, nedavno je u tjedniku "Globus" upozorio na tu činjenicu: "Lipovac je postao sinonim za zemlju Nedođiju i mjesto Nigdarjevo. Za nekog tko putuje iz Zagreba, Ljubljane, Beča ili Berlina Lipovac je doista Negdarjevo. On se ne može naći na karti. Nakon njega je samo prostor, bez imena i u koji se ne ide. Nakon njega je kraj Hrvatske, a time i kraj svega. Tako je Beograd od prešućenog mjesta postao i non-name place, a Lipovac njegov sinonim. Tako je Hrvatska postala sam rub Zemlje na putu prema Istoku" .

    Danas je vrlo teško otkriti tko je i kada donio odluku da se sa svih prometnica u Hrvatskoj poskidaju prometne oznake koje su upućivale na Beograd, Suboticu, Sombor, Novi Sad ili druga mjesta u Srbiji. U Ministarstvu pomorstva, prometa i veza nemaju nikakva pisana traga o takvoj odluci, već kažu da je o skidanju tih oznaka očito netko izdao tek usmenu naredbu, da se to dogodilo 1991. u jeku Domovinskog rata i da je riječ očito bila o "emocionalno inspiriranom postupku". No, dr. Josip Božićević, prvi Tuđmanov ministar prometa i veza, u čijem je mandatu Beograd nestao s hrvatskih cesta ne sjeća se da je takva odluka donesena u njegovu ministarstvu. O tome ništa ne zna ni bivši direktor Hrvatskih cesta Dane Šikić, kao ni Željko Mlinarić, dugogodišnji djelatnik u Ministarstvu prometa. Svi oni tvrde isto: bilo je "takvo vrijeme", nadležnosti ministarstava su se isprepletale, odluka je u to vrijeme mogla biti donesena i telefonski, bio je rat, ljudi su bili emocionalno vrlo osjetljivi...

    Micanje s hrvatskih cesta oznaka koje putnika usmjeravaju prema odredištima u SR Jugoslaviji - kad se sve postavi na svoje mjesto i nazove pravim imenom - zapravo je izraz licemjerja bivše HDZ-ove vlasti. S jedne strane, da bi se podišlo "emocionalnom naboju nacije", na čiji je plamen stalno dolijevano novo ulje, maknute su sve oznake s imenom Beograda, dok su, s druge strane, daleko od očiju javnosti, veze s Miloševićevom Jugoslavijom brižno njegovane i održavane. Hrvatski predsjednik Stjepan Mesić nekoliko dana nakon što je ušao u svoj ured na Pantovčaku otkrio je da ondje postoji telefon za izravnu vezu s Miloševićem, kojom se njegov prethodnik, Tuđman, služio u kontaktima sa srbijanskim voždom. Iz stenograma Tuđmanovih razgovora koje je snimao kad bi vodio važne razgovore sa svojim suradnicima, postalo je jasno kako su njegovi kontakti s Miloševićem bili iznimno srdačni.

    Kad je Vanja Špiljak (sin nekad moćnog hrvatskog partijskog kadra Mike Špiljaka, a danas biznismen u Švicarskoj) po Tuđmanovu nalogu preuzeo ulogu teklića između Zagreba i Beograda da bi ugovarao unosne poslove prodaje rezervnih dijelova za elektrane u SR Jugoslaviji (koje je proizvodila zagrebačka tvrtka "Rade Končar"), za što bi se dobila struja iz Srbije, postalo je jasno s koliko su se uvažavanja Milošević i Tuđman odnosili jedan prema drugom. Tuđman je zamolio Špiljaka da se ispriča jugoslavenskom predsjedniku zbog knjige Hrvoja Šarinića o tajnim razgovorima s Miloševićem (više puta naglasivši kako on s tim nije imao ništa), dok se Milošević s velikom pažnjom raspitivao o Tuđmanovu zdravlju, iskazujući svoju zabrinutost, ali i nadu da se ono ipak popravlja. Proces normalizacije odnosa, a potom razmjena ambasadora između Zagreba i Beograda uslijedili su u kolovozu 1996. U Hrvatskoj, HDZ-ova vlast tumačila je to pritiskom međunarodne zajednice, mada je danas jasno da je Tuđmanu to itekako odgovaralo. Da su Tuđman i Milošević dobro znali - daleko prije Daytonskog sporazuma u čijem se paketu rješavalo i pitanje hrvatskog Podunavlja - gdje će biti granica između Hrvatske i Jugoslavije na nekadašnjoj autocesti Zagreb - Beograd, svjedoči i činjenica kako je granični prijelaz s jugoslavenske strane sagrađen točno na republičkoj međi, a ne na granici koju je uspostavila krajinska vlast.

    Čim je započeo proces mirne reintegracije i prije nego što su u Podunavlje mogli hrvatski građani, u posvemašnjoj tišini i gotovo kradimice hrvatska je počela graditi granični prijelaz sa svoje strane, nadomak Lipovca. I to ne bilo kakav, već s više od 30 izlaza/ulaza - daleko najveći na bilo kojem graničnom prijelazu. HDZ-ova vlast nastavila je graditi autocestu prema Beogradu i završila dionicu od nekih dvadesetak kilometara od Slavonskog Broda do Velike Kopanice (odvojka ceste za Đakovo i Osijek). Radovi na autoputu nastavljaju se i dalje, a temelji i zemljani radovi na dvije nove vozne trake stigli su već gotovo do Županje. No oznaku kamo ta najsuvremenija hrvatska prometnica vodi ni danas nitko nije postavio!

    Novo Ministarstvo pomorstva, prometa i veza sada drži vruć kesten u rukama i ne zna što bi s njim uradilo. Upustilo se u izradu nekakvih smjernica daljinskog vođenja prometa, što bi trebalo biti osnova za izradu propisa ili zakonskog akta, kojim bi se, među ostalim, riješilo i označavanje autoputa i drugih cesta, pa u sklopu toga i oznakâ koje bi upućivale na SR Jugoslaviju i Beograd. Problem se želi riješiti zaobilazno, valjda u strahu da bi naglo postavljanje oznaka za SRJ i Beograd opozicija, koju sada predvodi HDZ, mogla iskoristiti kao još jedan dokaz da Račanova vlast Hrvatsku vraća u Jugoslaviju!

    U cijeloj priči o prešućivanju činjenica da iza Lipovca dolazi SR Jugoslavija, da se ta cesta nastavlja prema Beogradu i dalje ide ka Bugarskoj, Turskoj, Grčkoj., najsmješnije je što Hrvatska neprekidno ističe svoju turističku otvorenost. Naročito ove godine kad je nakon višegodišnje stagnacije turizmu napokon krenulo. Uz to, posebno u Tuđmanovo vrijeme, Hrvatska se svijetu željela prikazati demokratskom i civiliziranom europskom zemljom, koja se po svemu razlikuje od "zaostalog i primitivnog Balkana", "kojem ne pripada ni zemljopisno, ni civilizacijski, ni duhovno". Sadašnja pak vlast ima puna usta Europe i euroatlanskih integracija, no i njoj kao da je teško priznati da iza Lipovca svijet ne završava i da Hrvatska na istoku ima susjeda koji se zove SR Jugoslavija i čiji je glavni grad - Beograd.

    Drago Hedl