AIM
  • all articles of same month
  • articles of same month and centre
  • all latest articles
  • latest articles of same centre
  • search all articles
  • search same centre
  • www.aimpress.org

    Copyright: The following text is for personal information only. Any professional use or publication in written or electronic form is subject to an agreement with AIM, 17 rue Rebeval, F-75019 Paris, France

    FRI, 08 SEP 2000 18:13:36 GMT

    Uhapšeni zločinci iz Ahmića

    Aim, Zagreb, 8.9.2000.

    Na početku molimo malo pažnje kako bi smo vas upoznali sa stanjem stvari u aktualnom hrvatskom novinarstvu: novine se zovu "Večernji list", izlaze u Zagrebu, a u njima u petak, 8. rujna, izlazi reportaža povodom hapšenja Ante Sliškovića i Tome Vlajića, dvojice koljača iz Ahmića; novinari su, naime, u Zadru i kucaju na vrata nekog Vlajićeva susjeda, te odmah kreće priča o stravi i užasu prilikom hapšenja dotičnog tipa pri čemu su najveći šok pretrpjela njegova malodobna djeca. Tu, naravno nije kraj, jer naša vesela novinarska ekspedicija kreće dalje. Obilaze susjede još jednog ahmićkog zločinca, Paška Ljubičića, koji se, inače, trenutačno nalazi u bijegu, i tamo hladno bilježe riječi komšinice Borislave: "Divna su obitelj, jako susretljivi. Doselili su iz Mostara, gdje su, kako su nam rekli, prodali stan, a živjeli su od socijalne skrbi i rodbina im je pomagala. Ne želim ništa više govoriti radi njihove sigurnosti, a i za mene su oni dobri susjedi". Slijedi potom kraći razgovor s bratom uhapšenog Ante Sliškovića, pa onda razgovor sa stanovitim Željkom Šakićem iz Busovače, pa onda s generalom Markicom Rebićem, savjetnikom pokojnog Franje Tuđmana za nacionalnu sigurnost, koji izražava duboku sumnju da su Ante Slišković, Tomo Vlajić, Paško Ljubičić i Vlado Ćosić mogli počiniti zločin u Ahmićima...

    Koliko se god trudili nigdje nećete pronaći kakvu crticu iz Ahmića, neku sitnu izjavu kakvog preživjelog Bošnjaka iz tog sela nadomak Vitezu u kojemu su hrvatski vitezovi 16. travnja 1993. pobili 127 civila; nigdje nećete pronaći ni retka o tome što ahmićki Bošnjaci misle o hapšenju Sliškovića i Vlajića; nigdje, koliko se god upinjali, nećete vidjeti ni slova o tome smatraju li i oni, kao general Markica Rebić, da spomenuti nisu mogli počiniti zločin; o tome se, naime, o našoj kući ne govori, a i naša se kuća, da je bilo sreće, mogla naći u onoj zadarskoj ulici gdje je živjela familija Ljubičić, ti "divni i jako susretljivi ljudi". Sad možemo samo žaliti što tomu nije bilo tako i što - onako duboko hladno - ne možemo novinarima, koji znaju po što su došli, izrecitirati onu staru priču o tihim i mirnim susjedima koji su uvijek bili spremni pomoći, a to što su prije dolaska u našu ulicu nešto malo klali i ubijali, e to mi ne znamo i to nas se, zapravo, ne tiče.

    Budući da nismo imali sreću živjeti u susjedstvu Ljubičićevih ili Vlajićevih i spoznati njihovu ljudsku veličinu i toplinu, nema nam druge nego se držati činjenica, a one kažu ovako: u ponedjeljak, 4. rujna, navečer u Zadru je uhapšen Tomo Vlajić, bivši pomoćnik načelnika Sigurnosno-informativne službe (SIS) HVO-a u srednjoj Bosni, a dvadeset i četiri sata kasnije u Biogradu je uhapšen njegov nekadašnji šef Ante Slišković, bivši prvi SIS-ovac u srednjoj Bosni. Dan poslije - u srijedu - zadarska je policija izdala saopćenje u kojemu javnost spektakularno obavještava o hapšenju rečenog dvojca i nešto manje spektakularno istu tu javnost izvješćuje da su druga dvojica osumnjičenika za ahmićki pokolj, Paško Ljubičić i Vlado Ćosić, uspjeli umaći, te ističe da je "rad MUP-a na ovom slučaju svakodnevno bio otežan postupcima pojedinaca iz državnih tijela koji su u svojim kontaktima s osumnjičenima pomagali u njihovom skrivanju i bijegu". To, prevedeno, znači da se netko iz sadašnjih državnih struktura - preciznije iz Službe za zaštitu ustavnoga poretka - jako brinuo da policija ne uđe u trag četvorici koljača, koji su svo vrijeme, pod lažnim imenima, živjeli na zadarskome području.

    Ako ćemo pravo, policija se nešto puno nije ni trudila da otkrije rečenu četvorku, pa je upućenima, uglavnom, smiješno ono pandursko samoreklamersko saopćenje: naime, prema pisanju splitskog "Feral Tribunea", ravnatelj Službe za zaštitu ustavnoga poretka Franjo Turek dobio je u četvrtak, 31. kolovoza, od jednog nezavisnog izvora list papira vrlo zanimljiva sadržaja. Dotični se izvor na početku svojega dopisa šefu MUP-ove tajne službe poziva na razgovor s povjerljivim čovjekom iz Zadra, a zatim pedantno navodi da Ante Slišković, bivši šef SIS-a u srednjoj Bosni, ima lažno ime Jakov Gudelj, da živi u Biogradu, te vozi plavi "volkswagen passat" bosanskih registracija; potom, da Tomo Vlajić, bivši Sliškovićev pomoćnik u srednjebosanskom SIS-u, pod lažnim imenom Josip Tomić, živi u zadarskom naselju Bokanjac, u ulici Put vrela i vozi bijeli "pajero"; da Paško Ljubičić, nekadašnji zapovjednik Četvrte bojne Vojne policije, živi u zadarskoj Ulici Grge Novaka, vozi "golf" i ima lažno ime Toni Pranjić; te da Vlado Ćosić, bivši Ljubičićev zamjenik u vojnoj policiji, živi pod imenom Ivan Vuleta u zadarskoj ulici Poljana Plankit, u kući bez broja, i vozi srebrnu "opel vectru" registracijskih oznaka ZD 111 E. Isti je izvor Tureku otkrio i informaciju da u zadarskom centru SZUP-a postoji čovjek koji je zadužen za skrb o ahmićkoj grupi i koji se stara da policija ne uđe u trag Sliškoviću, Vlajiću, Ljubičiću i Ćosiću.

    Sve one legije hrvatskih javnih i tajnih policajaca tokom punih šest mjeseci navodne istrage nisu, dakle, uspjele otkriti ono što je pošlo za rukom jednom jedinom čovjeku, koji je znao kome se treba obratiti. Cijela je stvar tim nevjerojatnija što je sasvim pouzdano da je upravo SZUP rečenoj četvorici izdao lažne isprave i smjestio ih u zaštićene objekte, ali je nepoznat netko iz arhive spomenute tajne službe na vrijeme sklonio dosjee iz kojih je vidljivo ono što je nezavisni izvor naveo u svom dopisu Franji Tureku. I ovdje se još malo moramo zaustaviti na nesposobnosti hrvatske policije: prosto je, naime, nevjerojatno da su policajci nekoliko dana držali pod prismotrom staništa persona koje trebaju uhapsiti, a ipak im se dogodilo da su dvojica od četvorice uspjela zbrisati. Vlado je Ćosić, usto, i zaustavljen negdje u okolici Makarske, no policajci ga, unatoč tome, nisu uspjeli - ili nisu htjeli - uhapsiti.

    Situacija je sad ovakva: uhapšena su dva SIS-ovca, čiji je zadatak bio nadgledati pokolj u Ahmićima i kasnije se pobrinuti da detalji o zločinu ostanu nepoznati, dok su dvojica zapovjednika vojne policije, čiji su pripadnici pobili Bošnjake u rečenom selu, u bijegu. Čovjek koji se - po svemu sudeći - nalazi na vrhu zločinačke piramide nalazi se u Haagu i odaziva se na ime Dario Kordić. U njegovoj je kući u Busovači, 14. travnja 1993., održan sastanak na kojemu se bili prisutni Paško Ljubičić, Vlado Ćosić, Ante Slišković i Tomo Vlajić, a upravo je tu i tada osmišljen plan napada na Ahmiće, napada koji je uključivao likvidiranje cjelokupnog civilnog stanovništva i spaljivanje kuća što je imalo za cilj Bošnjake natjerati na masovan egzodus prema Zenici.

    Dan kasnije, oko ponoći 15. travnja, održan je još jedan sastanak. Ovoga se puta plan dogovorenog zločina detaljno - ali bez Kordićeva prisustva - razrađivao u selu Nadioci blizu Ahmića i na njemu je bio veći broj sudionika. Glavnu su riječ, međutim, vodili Ljubičić i Slišković, koji su nižim zapovjednicima objašnjavali što treba učiniti po upadu u Ahmiće. "Neću ni da kokoš ostane živa", rekao je tom prilikom Ljubičić, a na njegove se riječi nadovezao Slišković: "Nemojte da koji ostane živ, jer ćete imati posla sa mnom". Pet sati kasnije akcija je krenula i u narednih dva sata pobijeno je 127 bošnjačkih civila. Ljubičić, Ćosić, Slišković i Vlajić izravno su nadgledali čitav tijek zločina i raport su kasnije podnijeli svom šefu, pukovniku Dariju Kordiću. Generala Tihomira Blaškića su elegantno zaobišli: njemu su kasnije pisali izmišljene izvještaje da su pokolj počinili srpski vojnici obučeni u uniforme HOS-a.

    Uhapšenima će se, kako sada stvari stoje, suditi u Zadru, ali je od tih tehničkih detalja puno važnije pitanje hoće li Račanova Vlada smoći hrabrosti da uhapsi onog zadarskog SZUP-ovca i sve ostale tajne agente (od Markice Rebića do Ivana Brzovića) koji su se brižno odnosili prema ljudima za koje su, bolje od ikoga, znali da nisu išta drugo doli notorne ubojice. Hapšenje tih perfidnih zločinaca iz sjene, iz klimatiziranih kancelarija, bio bi jako lijep prizor za svako pravdoljubivo oko u ovoj zemlji. I znak da je pravna država počela funkcionirati.

    Ivica Đikić