AIM
  • all articles of same month
  • articles of same month and centre
  • all latest articles
  • latest articles of same centre
  • search all articles
  • search same centre
  • www.aimpress.org

    Copyright: The following text is for personal information only. Any professional use or publication in written or electronic form is subject to an agreement with AIM, 17 rue Rebeval, F-75019 Paris, France

    THU, 31 AUG 2000 18:14:42 GMT

    Nova Vlada, stara politika

    Aim, Zagreb, 31.8.2000.

    Istovremeno s objavljivanjem ekonomskog programa Vlade Ivice Račana - na solemnom skupu održanom ovih dana na Plitvicama - u hrvatskim su se medijima pojavili rezultati ankete, koju je proveo zagrebački Centar za istraživanje tržišta. Ona je pokazala kako čak 75 posto hrvatskih građana smatra da su prije 10 godina živjeli bolje nego danas. Na pitanje jesu li ispunjena njihova očekivanja od zamjene komunističkog sistema višestranačkom demokracijom, samo je 14 posto, dakle niti svaki sedmi sudionik ankete, odgovorio - da!

    Tako se kristalno jasno pokazalo, kakvo je danas stanje u Hrvatskoj, ali i što se očekuje od nove vlasti, koja je početkom godine smijenila HDZ. Samo veliki optimisti vjeruju, da je do te smjene došlo zbog razočarenja nacionalističkom politikom Tuđmanovog pokreta. Ima, naravno i toga, ali glavno je razočarenje došlo iz želudca. Stara je politika stvorila previše siromaštva, prevelikoj je masi ljudi uzela posao iz ruku i kruh iz usta, pokrala imovinu koju su oni stvarali decenijama i otela im životne ušteđevine. I što je najgore, ostavila ih je bez ikakve nade u ekonomski oporavak. Uobičajeni odgovor "Bit' će bolje", na isto tako uobičajeno pitanje "Kako si..?", u Hrvatskoj je izazivao samo podsmjeh. Zato su izbori 3. januara, doslovno pomeli HDZ-ovu vlast.

    U najnovijoj analizi poznatog ekonomiste, dr. Stjepana Zdunića, inače ekonomskog savjetnika hrvatskog predsjednika Stjepana Mesića, može se pročitati, da su od svih bivših komunističkih zemalja, najuspješnije one, koje su najčešće mijenjale Vladu. Iznimka koja potvrđuje to pravilo, najuspješnija je od svih tranzicijskih zemalja, Slovenija, u kojoj je liberalna demokracija, u koaliciji s nekim drugim strankama, bila na vlasti punih sedam godina. Ali zašto da se mijenja vlast u zemlji, koja po ekonomskim rezultatima predvodi kolonu, pa je već u predsoblju Evropske unije. Hrvatska je, međutim, zemlja koja se savršeno uklapa u pravilo na koje upozorava dr. Zdunić. HDZ-ova je Vlada trajala duže od bilo koje vlade u bivšim komunističkim zemljama, a njeni su ekonomski rezultati uvjerljivo najlošiji. Podaci poznatog bečkog instituta, koji prati razvoj tranzicijskih zemalja, kažu da Hrvatska sve više zaostaje za boljima od sebe, dok ju slabiji postupno stižu.

    Nakon što su izbori omogućili opoziciji da sastavi vladu (pitanje je bi li to bilo moguće, da prije toga nije umro Franjo Tuđman), sva su se očekivanja prenijela na koaliciju šest stranaka, predvođenih SDP-om. Šest mjeseci nakon preuzimanja vlasti, sada je ministar financija, SDP-ov dr. Mate Crkvenac konačno rekao kako ih Vlada misli ispuniti.

    Ona planira postupno ubrzanje privrednog rasta, tokom slijedeće tri godine, od 2,5 na 5 posto, s tim da bi tek nakon toga trebalo nastupiti vrijeme brzog razvoja. Bruto domaći proizvod trebao bi na koncu ove godine iznositi 4.255 dolara po stanovniku, a tri godine poslije 5.854 dolara. Slovenija će ove godine već imati više od 10.000 dolara. Prije rata (što je omiljela sintagma, koja, zapravo, označava vrijeme prije HDZ-a) Slovenija je bila bogatija od Hrvatske 50 do 60 posto. Sada je bogatija, računato po stanovniku. skoro 2,5 puta, iako se broj hrvatskih građana od tada smanjio.

    U svakoj od slijedeće tri godine, broj ukupno zaposlenih u Hrvatskoj, trebao bi se povećati za po 30 tisuća. To znači da bi na kraju 2003. bilo ukupno zaposlenih oko 1,420.000 ljudi, što je još uvijek za 200.000 manje nego prije rata. Trebala bi se popraviti i strukura zaposlenih, jer su u HDZ-ovo vrijeme gubili posao oni koji rade u privredi, dok je nezadrživo rasla administracija, vojska i policija. U ovom trenutku, međutim, zaposlenost se još uvijek smanjuje i to po istom obrascu; u poduzećima, a ne u državnom aparatu. Stanje je donekle (nažalost, privremeno) popravila veća zaposlenost sezonaca u turizmu.

    Jedna je od glavnih točaka Vladinog programa, ograničavanje budžetske potrošnje, koja bi se u slijedećih tri godine trebala zadržati na oko 50 milijardi kuna godišnje. To je blizu 13 milijardi maraka. Takav budžet Vlada tumači kao veliku žrtvu, koja se mora podnijeti da bi privredi ostalo više novaca za poslovanje i investicije. Činjenica je, međutim, da rastrošni HDZ nikada nije uspio toliko prikupiti za državnu blagajnu. U svojoj posljednjoj godini, 1999., on je planirao oko 50 milijardi, ali je zbog pada proizvodnje i potrošnje zakazala naplata poreza. Tako je i bez službenog rebalansa, sve završilo s jedva 40-ak milijardi kuna. Nova vlast, međutim, upozorava da se prije trošilo znatno više novaca, nego što ga je bilo u budžetu i to na najjednostavniji način; država je kupovala i trošila, a nije plaćala. Nakon toga ni poduzeća više nisu plaćala jedna drugima, pa je nelikvidnost premašila 44 milijarde kuna, što je bilo 3,5 puta više od ukupne količine novca u opticaju. Vlada Ivice Račana je prekinula tu praksu. Ona sada, iz svog budžeta, plaća HDZ-ove dugove, a morat će ih plaćati i ubuduće.

    Na Plitivice, gdje se četiri dana raspravljalo o tom programu, bili su pozvani predsjednici svih šest velikih sindikalnih centrala, kao i predstavnik Hrvatske udruge poslodavaca. Preko 350 tisuća nezaposlenih nije zastupao nitko. Vlada se nadala kako će svi oni podržati predloženi program i da će tako doći do socijalnog pakta, kojim bi se u slijedeće tri godine izbjegli štrajkovi i drugi pritisci. Željenu podršku dobila je samo od Sindikata javnih službenika, koji su ocijenili da će njihovi interesi biti zaštićeni, usprkos tome što im plaće u slijedeće tri godine neće rasti. Radnički sindikati mnogo su oprezniji, pa u prvim komentarima ističu kako im se čini da su predloženi ciljevi previše skromni. Poslodavci, zasad, šute. Istovremeno, tinja i njihov spor s radničkim sindikatima, koji traže urednu isplatu plaća, kao i njihovo povećavanje, barem prema troškovima života. To bi, također, moglo odgoditi potpisivanje pakta o socijalnom miru.

    Vladin su program, zasad, najoštrije kritizirali nezavisni ekonomisti, koji tvrde da bi privredni rast morao biti duplo brži od onog koji planira Vlada. Neki od njih podsjetili su ministra financija, dr. Matu Crkvenca, da je i sam, dok je bio u opoziciji, tvrdio kako bez 7 do 8 posto rasta, Hrvatska ne može prevladati krizu. U javnosti se doznalo da su i na samim Plitivicama, gdje se radilo iza zatvorenih vrata, neki ministri iznosili slična mišljenja. Kritičare je podržao i predsjednik republike, Stjepan Mesić, izjavom da bi predložene stope rasta bile dovoljne u nekoj sređenoj zemlji, ali da je Hrvatska u dubokoj krizi iz koje se na taj način neće nikad izvući.

    Kritičari upozoravaju, da nova Vlada, zapravo, nije promijenila staru HDZ-ovu politiku. Bivša Vlada brinula je samo o stabilnosti cijena i deviznog tečaja, a razvoj je uopće nije zanimao. (Slovenija je svih ovih godina imala obrnut redoslijed prioriteta.) Nova vlast radi korektnije i iznad svega poštenije od bivše. Ona je sredila javne financije, što HDZ nije mogao ili nije htio, uravnotežila je budžet, a promjenama u poreskom sistemu pokušava stimulirati i poduzetnike. Ali usprkos toga, starom se politikom ne mogu ostvariti nužne promjene. Najviše što se iz nje može izvući, i kad se radi najbolje i najpoštenije, jeste program, koji je predstavljen na Plitivicama.

    Početkom godine, birači su u Hrvatskoj promijenili vlast, zato jer su tražili novu, drukčiju politiku. Nova Vlada to dobro zna, pa ipak nastavlja starim putem. Zašto? Zbog pomanjkanja vizije, nesigurnosti, straha od inflacije ili pritiska Međunarodnog monetarnog fonda? Kritičari - a to su bez iznimke oni isti koji su kritizirali i HDZ - kažu da u zemlji, čiji je sav novac pokriven deviznim rezervama, što je isto kao zlatna podloga, prave opasnosti od povratka inflacije nema. Strategiju prevladavanja krize, kažu oni, moramo napraviti sami, a MMF tome neće smetati. Ali jedini pravi kritičari Vlade su njeni birači. Mnogi se u Hrvatskoj pitaju, hoće li oni i dalje trpiti da žive lošije nego prije deset godina, a da im se boljitak obećava tek u budućnosti, koja će početi za nekoliko godina? Ili će socijalne i političke napetosti dovesti do promjene politike i prije slijedećih izbora.

    Milan Gavrović