AIM
  • all articles of same month
  • articles of same month and centre
  • all latest articles
  • latest articles of same centre
  • search all articles
  • search same centre
  • www.aimpress.org

    Copyright: The following text is for personal information only. Any professional use or publication in written or electronic form is subject to an agreement with AIM, 17 rue Rebeval, F-75019 Paris, France

    THU, 24 AUG 2000 17:34:11 GMT

    Kriza vlasti pospremljena pod tepih

    Aim, Zagreb, 24.8.2000.

    Pojeo vuk magare. U tom znaku okončala se dosada najveća kriza u državnom vrhu Hrvatske, koja je završila operetnim mirenjem bez minimalnog osjećaja odgovornosti za stanje u zemlji, pa čak i bez minimalnog političkog stila koji se očekuje od politike "novog smjera" . Samo tako može se ocjeniti ishod čak šestosatnog sastanka šest vladajućih stranaka, na kojemu je trebalo odgovoriti na najjednostavnije moguće pitanje: Jesu li lagali šef države Stipe Mesić i premijer Ivica Račan, kada su tvrdili da ih haška tužiteljica Carla Del Ponte nije informirala o istražnim radnjama kojima je podvrgnut načelnik Glavnog stožera Hrvatske vojske, general Petar Stipetić, ili je, naprotiv, lagao Dražen Budiša, koji je neizravno optužio njih dvojicu da su takvu informaciju od haške tužiteljice dobili, ali su je zatim zatajili od javnosti, pa čak i od svojih koalicijskih partnera.

    Na to pučkoškolski jednostavno pitanje Račan, koji je obavijestio novinare o ishodu maratonskog sastanka, izmucao je upravo nevjerojatnu konstrukciju po kojoj su svi zapravo govorili istinu, ili barem nitko nije previše lagao. On, Račan, nije lagao kada je govorio da se u razgovorima s Carlom Del Ponte nije spominjalo Stipetića kao osumnjičenog pred Haaškim sudom, ali nije pogriješio ni Budiša, jer se Stipetića ipak spominjalo, ali u kontekstu istraga o vojnim akcijama Hrvatske vojske 1995., a ne kao osumnjičenog, najmanje okrivljenog. Tako je Račan još jednom uzeo u zaštitu Budišu, pokušavajući sačuvati jedinstvo vladajuće koalicije i samu Vladu i po cijenu da se zatrpaju pepelom neke stvari koje sada vide doslovce svi, a samo on od njih okreće glavu.

    Jasno je, naime, da Budiša gotovo otvorenim sumnjičenjem Račana i njegove Vlade da su postali poslušnici Haaga vraća u javni politički diskurs neke od tipičnih političkih tema iz vremena Tuđmana. Račanova Vlada javno se prokazuje kao nepouzdan zaštitnik nacionalnih interesa Hrvatske, što se prvi put dalo osjetiti, iako ne ovoliko otvoreno, kada su Budišini desni liberali diskretno bojkotirali izglasavanje zakona o povratku odbjeglih Srba u Hrvatsku. Sada je ta tiha demonstracija samo dignuta na višu razinu i učinjena jasnijom javnosti, tako da je i Račan bio prisiljen barem načelno odgovoriti na indirektne, ali više nego pakosne prigovore koji su mu došli s Budišine strane.

    Rekao je da je nova vlast naslijedila teško breme odbijanja suradnje s Haaškim sudom, i zato želi da krivci za ratne zločine budu kažnjeni, a ne da se to pitanje koristi za politička prepucavanja, a pogotovo ne da nova vlast postane talac prikrivanja ratnih zločina. No, Budiša nije izravno optužen da produžava to tuđmanovsko nasljeđe u odnosima s Haaškim sudom, a najmanje da i sam radi na prikrivanju ratnih zločina. To je adresirano na ostatke bivše vlasti, kojima po Račanu odgovara zbrka oko Stipetića kako bi se iskompromitirala suradnja Hrvatske s Haagom, i oni lakše izmakli ruci pravde.

    Tako je Račan samome sebi vezao ruke u pogledu onog osnovnog što se u ovoj lošoj priči dogodilo. A to je da je Budiša praktički isfabricirao slučaj Stipetić, i da za to nije kažnjen čak ni time da snosi moralne konzekvence onoga što je učinio ( Račan je izjavio da bi se netko morao ispričati Stipetiću što se tjednima manipuliralo njegovim imenom, ali je izrijekom kazao da taj netko nije Budiša). Naprotiv, prvi čovjek desnih liberala ponio se kao uvrijeđena nevjesta, kojoj drugi trebaju praviti ustupke, pa je tako tražio da se sastanak prvih ljudi šestorke snima, kako bi se, eto, vidjelo da nije on taj koji daje sporne izjave i izaziva afere.

    Budiša je, dakle, javno dao do znanja kako ne vjeruje svojim koalicijskim partnerima, što su ovi i kvalificirali kao krajnju drskost i odbacili taj zahtjev, no to je samo pravedna kazna što oni nemaju petlje to isti reći njemu. Na ovaj način Budiša je stvorio neku vrstu eksteritorijalnosti unutar šestorke, koja mu je omogućila da nakon što je prvih mjeseci ušutkao sve kritičke glasove u njoj, na kraju sam postao jedini legalizirani kritičar vlasti iznutra. Time je u Hrvatskoj stvorena svojevrsna neozvaničena kohabitacija, i to ne na potezu između Mesića i Račana, kako se dulje vjerovalo, nego između njih dvojice i izbornim porazima razbješnjelog i sve ambiciznijeg Budiše.

    Nije onda nikakvo čudo što je Budišin izravni takmac na predsjedničkim izborima Stipe Mesić reagirao puno rezolutnije od Račana. Optužio je Budišu da se bavi "glupostima i dječjim igrama" kojim se želi, na račun cijele nacije, rješiti "svojih frustracija" i "ostvariti političke ambicije". Istodobno ga je puno otvorenije od Račana osumnjičio da navodi vodu na mlin strukturama bivše vlasti, koje planski siju nered u zemlji, kako bi stvarni počinitelji ratnih zločina i njihovi politički sponzori bili lišeni neugodnosti u Haagu.

    Mesić, međutim, nije poštedio ni Račana, koliko god bilo jasno da i ova afera sa silikonskim oblinama postepeno izglađuje stare sporove među njima i učvrćuje njihovo neformalno savezništvo. Uputio je kritiku Vladi da se dala uvući u jednu barnumsku i izmišljenu priču koju joj je servirao Budiša, i to zato što joj se očito "lakše s tim baviti nego aktivirati nezaposlene". Mesić je, dakle, aferu Stipetić predstavio kao nešto što prirodno proizlazi iz jalovosti Vlade koju je formirala koalicija šest stranaka, a možda je i svjesno proizvedena kako bi se ta jalovost prikrila.

    U istom dahu oštro je napao i predsjednika Sabora Zlatka Tomčića, koji je u cijeloj ovoj priči pokušao profitirati na ulozi trpeljivog pomiritelja koji poziva "politički vrh" države da sjedne za stol i izgladi nepotrebne nesporazume. Na taj prijedlog Mesić se rječito oglasio time što je mirno nastavio s ljetovanjem u Dubrovniku, ironično podučavajući Tomčića da "politički vrh" nije nikakva ustavna kategorija, dok se čelnicima šestorke podrugnuo da satima sastanče o nečemu što ne može biti tema nikakvog ozbiljnog razgovora.

    Mesić je ovim"postrojio" cijeli državni vrh Hrvatske i očitao mu lekciju o prioritetima u politici, namečući se već i kao jedini autoritet koji može izvesti zemlju iz labirinta iz kojeg nikako da izađe. Bivši šef diplomacije Mate Granić, koji danas vodi malu ali probojnu stranku Demokratskog centra, već je izašao i s idejom da se u slučaju raspada šestorke osnuje vlada nacionalnog jedinstva, za čijeg bi mandatara Mesić imenovao Račana kao pobjednika na parlamentarnim izborima.

    Ovo nije naročito realna opcija, jer se šestorka vjerojatno neće tako brzo raspasti da se već sada razmišlja o njenoj alternativi. No, ne bi bilo iznenađenje da je takav plan od Granića "naručio" sam Mesić - koji ne krije da ima određeni utjecaj na DC - kako bi uputio već drugu diskretnu poruku Račanovoj Vladi da će iskoristiti i krajnje ustavne ovlasti ako se osvjedoči da se šestorka iscrpljuje u jalovim svađama, stavljajući na kocku sve kredite koje kod birača uživa nova vlast, uključujući i njega samoga.

    Marinko Čulić