AIM
  • all articles of same month
  • articles of same month and centre
  • all latest articles
  • latest articles of same centre
  • search all articles
  • search same centre
  • www.aimpress.org

    Copyright: The following text is for personal information only. Any professional use or publication in written or electronic form is subject to an agreement with AIM, 17 rue Rebeval, F-75019 Paris, France

    WED, 16 AUG 2000 22:13:31 GMT

    Od idola do prodane duše

    Aim, Zagreb, 16.8.2000.

    Hrvatski nogomet ne pamti ovako uzbudljive momente, niti iz najneizvjesnijih završnica nacionalnog prvenstva, a kamoli da bi se toliko adrenalina moglo izlučiti u predsezoni. Međutim, nisu napetost izazvali zvučni transferi ili neočekivani rezultati u međunarodnim kvalifikacijskim susretima, nego stvari koje s naguravanjem lopte u osnovi nemaju nikakve veze. Nakon kriminalističkih afera u Hajduku i Dinamu, te ostalim klubovima koji su državi uskratili stotine milijuna kuna poreznih obaveza, pažnju javnosti privukao je na sebe Zvonimir Boban, donedavni kapetan hrvatske reprezentacije i aktualni prvotimac Milana. Navijače Dinama, poznatije kao Bad Blue Boys, poslije njihova nedavnog sukoba s karabinjerima na milanskoj Piazzi Duomo, Boban je u talijanskim novinama nazvao "huliganima koje ne treba poistovjećivati s Hrvatskom i povezivati s Domovinskim ratom".

    U Corriere della Sera nije Zvonimir Boban prepoznao kao huligane manji broj navijača koji su izazivali nerede pred katedralom u Milanu, nego kompletan BBB. Njegova reakcija izazvala je u Zagrebu neviđenu provalu gnjeva, te se uzvratni susret pretkola Lige prvaka, između Dinama i Milana u hrvatskoj metropoli 23. kolovoza, ne iščekuje toliko zbog nogometnog revanša (u Milanu je 9. kolovoza domaći klub pobijedio Zagrepčane s rezultatom 3:1), koliko zbog namjerenoga dočeka Zvonimira Bobana na maksimirskom stadionu. Donedavno voljeni "kapetan" i "Zvone" , postao je zbog samo jedne krive rečenice omraženi "izdajnik" i "strani plaćenik", dostojan prezira goreg negoli Vuk Branković nakon Kosovskog boja. Na volju kapetanu Zvoni mišljenje o BBB-u, kakvo god hoće, ali da je pritom dosljedan, baš i nije slučaj... Jer, koliko jučer, naizgled je doista bio jedan od njih.

    Iako je odnos ovih navijača i ovog igrača već više od desetljeća vrlo složen, definitivno se ističe slučaj Bobanova nasrtaja na jugo-milicionara, u Maksimiru za vrijeme utakmice Dinamo-Crvena Zvezda 1990. godine. Vidjevši kako policajci usred opće tučnjave između zagrebačkih i beogradskih navijača mlate jednog BBB-ovca, Boban je manirom priučenog kaskadera iz hongkoških akcionih filmova preletio protivničku polovicu travnjaka i aterirao kopačkom u plavo-sivu uniformu. Evo, baš prije nekoliko tjedana u jednim novinama intervjuiran je nesretnik koji se do danas sjeća Zvoninih krampona pri svakoj promjeni vremena, a slučajno je posrijedi Bošnjak koji trenutno radi u Tuzli. Vrlo je simpatičan, i tvrdi da nije poslušao naređenje starijeg kolege, da onog navijača umlati pendrekom, a igrača upuca iz službenog pištolja, te mu je drago što su ga kasnije svi prozvali - Boban.

    Povijest igračkog nogatanja mimo utakmice, nije na ovim prostorima počela s Bobanom, niti su posljedice uvijek bile ovako benigne. Čuveni branič beogradskog kluba Jugoslavija s kraja tridesetih godina ovog stoljeća, Milutin Ivković Milutinac dočekao je nacističkog okupatora kao antifašistički ilegalac, što će ga ubrzo koštati smrtne presude. Ali, prije negoli službeni krvnik ovome nogometašu stigne izmaknuti klupicu ispod nogu, posljednji Milutinčev šut probit će mu utrobu i poslati ga na onaj svijet prije osuđene žrtve. Da je pokojni Ivković tada nekim slučajem spektakularno pobjegao s vješala, i da je poslije rata postao kapetanom reprezentacije nove Jugoslavije, i da je nekoliko godina potom o antifašistima izjavio da su obični grubijani koji nemaju veze s NOB-om... Dobro, da skratimo, naravoučenije zapravo glasi: jebeš kapetana koji napušta brod dok tone.

    Naime, BBB-ovci tonu, kao i Dinamo, kao i hrvatski nogomet, kao što se i ovdašnje društvo u cjelini lovi za svaku slamku, i potpuno je pritom svejedno koliko su unesrećeni za to sami krivi, ako je kapetan Zvone do jučer s njima dijelio kolektivni navijački identitet. Ta, prije nekoliko mjeseci Boban je položio vijenac za pripadnike BBB-a poginule u ratu kojega i sam naziva Domovinskim. E, ako su neki od njih poginuli za slobodu, jednako čisto kao i Milutinac u svoje vrijeme, zašto im Zvonimir Boban to odjednom niječe? Huligani među BBB-ovcima, a ima ih puno, nisu postali huliganima u posljednjih nekoliko mjeseci, nego su to bili i u vrijeme okršaja sa beogradskim Delijama prije deset godina. I jedino utoliko je vjerodostojna tvrdnja da huligani nisu imali nikakve veze s "Domovinskim ratom", pogotovo ne još mirnodopske 1990. godine, kako se mnogi danas vole hvaliti...

    Ako je vijenac polagao huliganima, i ako je u jednom trenutku i sam reagirao huliganski (ovo isključivo prema povratnim kriterijima Zvonimira Bobana), bit će da se kapetan Zvone odjednom gorko kaje zbog davnog trenutka svoje nepromišljenosti, da se danas pred ogledalom izvlači kako je nakratko upao u loše društvo, i da se Majci božjoj zavjetuje kako neće nikad više nogom na milicionara ili karabinjera, svejedno. I više nitko ne postavlja pitanje bi li Zvone mogao za Milaniste nastupiti protiv svog Dinama (prvu utakmicu je izostao), a da se od destilirane tuge ne sruši s nogu, već svi vjeruju da bi ta "prodana duša" rado iskopala raku i Dinamu i BBB-ovcima i sakupljačima lopti i maksimirskim biljeterima, sve u dresu Zvezde, a o Milanu da ne govorimo. Iznevjerena navijačka ljubav je očito žestoke naravi i u nas, ne samo u Kolumbiji ili Španjolskoj.

    Za početak, osim ovdje već navedenih pojedinačnih reakcija pripadnika BBB-a, ta skupina navijača uputila je preko novina otvoreno pismo Zvonimiru Bobanu, "čovjeku kojeg je običan navijač digao u nebo i napravio od njega idola generacije". Predstavili su mu se kao navijači "koji su jurišali na tenkove", dok je on "jurišao za loptom u opakoj milanskoj areni". Predbacili su mu što podržava talijanske novine u kojima ih se naziva "ustašama i sljedbenicima pokojnog predsjednika Franje Tuđmana, upravo onog režima koji je tako srdačno potpomagao Zvonimir Boban, onog režima koji nas je prisilio da se borimo za svoje dostojanstvo"... I tako, veći dio teksta nadalje je posvećen preljubu Bobana s mrskim Tuđmanovim režimom, što BBB-ovci tek sada javno kapetanu Zvoni nabijaju na nos, i otkrivaju sve ono što su mu iz čiste nogometne ljubavi tolerirali kroz posljednjih desetak godina.

    Iako zagrebački navijači nisu cvijeće, pa čak ni onda kada im smeta što ih se naziva "ustašama", njihovo otvoreno pismo Bobanu sjajan je primjer istupa onih koji često misle i ponašaju se krivo, ali se ni svojih grešaka ne odriču samo tako, niti osnovne motive svog okupljanja olako prodaju za ljubav dnevnoga interesa. Bit će da se Zvonimir Boban uistinu pokondirio, ako su mu isti ljudi u Maksimiru bili dobri, a na Piazza Duomo mu više ne valjaju. Razlike i sličnosti se među njima svode naprosto na činjenicu da se BBB-ovci i u Zagrebu i u Milanu ponašaju na jednako (ne)prihvatljiv način, i po tome se mogu svrstati isključivo u svjetsku navijačku populaciju s istim općim karakteristikama, a Boban svoje stavove očito prilagođava sredini i tako otkriva tek neotesani mu malograđanski mentalitet, također istih karakteristika kao i u svakoga bjelosvjetskog provincijalca.

    Igor Lasić