AIM
  • all articles of same month
  • articles of same month and centre
  • all latest articles
  • latest articles of same centre
  • search all articles
  • search same centre
  • www.aimpress.org

    Copyright: The following text is for personal information only. Any professional use or publication in written or electronic form is subject to an agreement with AIM, 17 rue Rebeval, F-75019 Paris, France

    FRI, 11 AUG 2000 15:00:13 GMT

    Politika na struju

    Neposredno pred odlazak Stipe Mesića i Ivice Račana u posjetu Sjedinjenim Američkim Državama, predstavnici Hrvatske elektroprivrede postigli su s predstavnicima američke (multinacionalne) kompanije Enron dogovor kojim se raniji Enronov ugovor s HEP-om u osnovi poništava i modificira ugradnjom novih elemenata, koji bi taj ugovor učinili nešto prihvatljivijim za hrvatsku stranu, a obeštetili Amerikance na način koji bi i oni mogli smatrati prihvatljivim kompromisom. Svi novi elementi bit će definirani u pet posve novih ugovora, koji će biti potpisani za desetak dana, kada vlada i službeno da svoj pristanak za ono što je do sada čvrsto dogovoreno na nivou načela. To je rezultat dugotrajnih pregovora hrvatske i američke strane, koji su se odvijali na svim mogućim razinama, od poslovne do političke. Time je spriječeno neočekivano zamrzavanje u zadnje vrijeme vrlo srdačnih odnosa Sjedinjenih Država i Hrvatske.

    Vrlo komplicirana priča o Enronovim ugovorima s Hrvatskom elektroprivredom - koji se daju opisati terminima poput "bezočna eksploatacija", "kolonijalizam" ili pak ideološki obojenim terminom "imperijalizam" - pojednostavljena do srži, glasi otprilike ovako. Za vrijeme Tuđmanova režima, bivši je hrvatski predsjednik, inače bolesno opsjednut manijom veličine, pod svaku cijenu htio postići službeni prijem kod američkog predsjednika Clintona. U Tuđmanovu poimanju svijeta i politike, taj je prijem značio simboličku potvrdu svih njegovih nastojanja da Hrvatsku učini prepoznatljivim mjestom na političkoj karti modernog svijeta, štoviše, čak i vrlo važnim, premda tek regionalnim faktorom moći. Zanimljivo je da je Tuđman Hrvatsku uvijek proglašavao regionalnom silom, u regiji kojoj Hrvatska - po istom tom Tuđmanu - nikada nije pripadala - Balkanu. No, kako je Balkan jedina regija u kojoj se Hrvatska uopće mogla zamišljati kao nekakva sila, onda je Tuđman, u ime veličine, zaboravljao logiku.

    Do koje je mjere išlo Tuđmanovo glorificiranje američke političke snage, vidjelo se kristalno jasno u trenutku kada je Bil Clinton, po povratku iz Tuzle, sletio u zagrebačku zračnu luku gdje ga je, zajedno s mnoštvom građana, Tuđman dočekao u aranžmanu koji su svi kritičari jednodušno ocijenili primjerom rijetko viđenog kiča - Tuđman je, naime, iz hrvatskih muzeja izvukao neka predragocjena djela hrvatskih slikara, koja su činila dekor aerodroma, čemu nasuprot je stajao američki predsjednik neobavezno odjeven u kožnu jaknu i traperice! Kruti i uštogljeni Tuđman, u odijelu i kravati, okružen uljima na platnu Miroslava Kraljevića, djelovao je tada, pored američkog predsjednika, kao golo utjelovljenje malograđanske kolonijalne poniznosti. Takav ustupak Tuđman nije napravio ni jednom drugom državniku. Svejedno, nikad nije uspio isposlovati službenu posjetu Bijeloj kući.

    Enronovi lobisti u SAD i Hrvatskoj za tu su Tuđmanovu opsesiju znali od samog početka, pa su se, uspjevši steći naklonost ljudi u hrvatskom državnom vrhu, približili Tuđmanu prodavši mu priču o tome kako će, potpiše li s Enronom ugovor kojim bi američka kompanija dobila pravo na izgradnju plinske termoelektrane Jertovec, u blizini Zagreba, ljudi bliski Enronu hrvatskom predsjedniku osigurati službenu posjetu kod Clintona, te podršku američkog državnog vrha u strateškom udaljavanju Hrvatske od onoga čega se Tuđman neprestano plašio, naime "jugobalkanskih integracija". Lobisti koji su, očito, izvrsno poznavali Tuđmanovu (inače ne pretjerano kompliciranu) psihologiju, predvođeni američkom Hrvaticom Zdenkom Gast te direktorom Hrvatske elektroprivrede Damirom Begovićem, uz blagonaklon stav najmoćnijeg Tuđmanova savjetnika dr Ivića Pašalića, Tuđmana su razmjerno lako uspjeli uvjeriti kako Enron ima golem utjecaj na američku administraciju, koja će - budući da je riječ o tradicionalno snažnoj sprezi krupnog kapitala i državne politike - i inače biti sretna što je Hrvatska upravo Amerikancima dala povoljan ugovor, a onda će zbog Enronova dodatnog lobiranja u korist Hrvatske, službenom Zagrebu povrh toga isposlovati još bolju reputaciju u središtu svjetske moći, Bijeloj kući u Washingtonu.

    Ta je ideja, privilegiran status kod Bila Clintona, Tuđmanu bila do te mjere privlačna da je predstavnicima HEP-a dao blagoslov za potpis ugovora od čijeg se sadržaja, kada su njegovi elementi postali poznati javnosti, ta ista javnost doslovce smrznula od užasa. Amerikanci su, naime, od HEP-a dobili uvjete koje su mogli samo sanjati. Enron se, ukratko, obavezao da će na hrvatskom tlu, u Jertovcu, sagraditi plinsku termoelektranu, koju bi Amerikanci eksploatirali 20 godina, nakon čega bi elektrana prešla u hrvatsko vlasništvo, po cijeni od jedne kune. Za cijelo to vrijeme, svih 20 godina, Hrvatska bi bila obavezna od Amerikanaca kupovati električnu energiju po fiksnoj cijeni od pet centi po kilovat satu, koja u ovom trenutku dva i pol puta premašuje prosječnu cijenu struje na evropskom tržištu, a za najam kapaciteta - bez obzira proizvodi li Jertovec struju ili ne, hrvatska je strana godišnje trebala Enronu plaćati 30,7 milijuna dolara! Kada se parametri tog ugovora prevedu u jezik brojki u razdoblju od dvadeset godina, računica Enrona više je nego jasna. Oni bi, uz vlastito ulaganje od 175 milijuna dolara, zaradili 1,42 milijarde dolara, a samo na ime najma 614 milijuna dolara, što su poslovni uvjeti koje bi Enron mogao ostvariti na malo mjesta na kugli zemaljskoj.

    Ta računica nije, naravno, bila nepoznata hrvatskim pregovaračima i prije potpisivanja ugovora. Jedan od stenograma iz bogate zaostavštine pokojnog predsjednika Tuđmana, objavljen u Feralu od 5. kolovoza ove godine, u kojemu dr Goran Granić Tuđmanu u ožujku 1999. objašnjava posljedice potpisivanja ugovora, to jasno pokazuje. Granić, koji je tada bio opozicijski političar (a inače je stručnjak za energetiku) Tuđmanu je rekao doslovce ovo. "Predsjedniče, njihova ponuda je bila beskrajno bezobrazna, kad su je dali. Predsjedniče, sedam puta vratiti novac u dvadeset godina, sedam puta. To Europljani ne mogu nigdje dobiti" na što mu je Tuđman odgovorio: "Politički gledano - da bismo dobili Sjedinjene Države kao glavnu svjetsku velesilu, ja nisam za nemoralno popuštanje, ali... da bismo dobili, moramo nešto i platiti." Kako je danas poznato, popuštanje je bilo nemoralno, dobitak je ispao nikakav a račun će, svejedno, doći na naplatu.

    Shvativši sve ekonomske konzekvence ugovora s Enronom, Račanova je vlada nakon preuzimanja vlasti učinila sve što je mogla da revidira ugovor s Enronom, koliko god je to moguće, a, ako bi se dalo, pokušati ishoditi i njegovo poništenje. No, na sam spomen revizije ugovora, američki predstavnici u Hrvatskoj, uključujući i američkog ambasadora Williama Montgomeryja, propinjali su se na zadnje noge jasno stavljajući do znanja da bi preispitivanje ugovora podrazumijevalo poremećaj politčkih odnosa dviju država. Shvaćajući, ipak, da je ugovor s Enronom preteško breme za zemlju koja grca u teškoćama, Amerikanci su, pod zasad nepoznatim okolnostima, ipak donekle reterirali. Pet novih ugovora koje će HEP sklopiti s Enronom, omogućit će toj tvrtki da iduće dvije godine od Hrvatske dobije 30 milijuna odštete, na ime izgubljenog vremena, troškova, itd. Račanova je vlada isposlovala rješenje prema kojemu Enron više nije dužan sagraditi plinsku termoelektranu, ali je Hrvatska od Enrona dužna kupovati struju po cijeni od 3,79 centi za kilowat, što praktički znači da će Enron - najvjerojatnije - struju kupovati u Bosni, po cijeni od dva centa za kilowat, istu tu struju prodavati Hrvatskoj po odštetnoj cijeni, a razliku uzimati kao čisti profit. Tako će cijenu Tuđmanove budalaste politike, preko bosanske struje koju će preprodavati Amerikanci, opet platiti građani Hrvatske, kojima su i inače isporučivani svi računi i koji su, shvativši da je ceh previsok, prije pola godine srušili s vlasti Hrvatsku demokratsku zajednicu.

    Račanova vlada, međutim, bez obzira na dobru reputaciju u SAD, ipak nije mogla bezbolno otpiliti Tuđmanovu zaostavštinu. Osim plaćanja penala Enronu, Hrvatska je prilikom Mesićeve i Račanove posjete SAD, dogovorila i kupnju američkih aviona F-16 (umjesto modernizacije MIG-ova u Izraelu), po cijeni od 30 milijuna dolara po letjelici. To je iznos pomoći koji će Amerika dati Hrvatskoj u ovoj godini. Na kakve je još poslovne aranžmane pristala posttuđmanovska hrvatska delegacija u Washingtonu, zasad nije poznato. Bude li sve išlo po predviđenom redu vožnje, stenograme o razgovorima današnjih hrvatskih čelnika moći ćemo čitati za, u najboljem slučaju, šezdesetak godina. Do tada će svi današnji računi, vjerojatno, već biti plaćeni.

    Boris Rašeta