AIM
  • all articles of same month
  • articles of same month and centre
  • all latest articles
  • latest articles of same centre
  • search all articles
  • search same centre
  • www.aimpress.org

    Copyright: The following text is for personal information only. Any professional use or publication in written or electronic form is subject to an agreement with AIM, 17 rue Rebeval, F-75019 Paris, France

    MON, 07 AUG 2000 11:33:28 GMT

    Anatomija posljedica jednog procesa

    Slučaj novinara Miroslava Filipovića

    Presuda ima dva cilja - da pokaže kako prijetnje profesionalnih hajkača na "petokolonaše" nisu prazne riječi i da svim oponentima režima demonstrira što ih može zadesiti. Malo li je na početku izborne kampanje

    AIM,Podgorica, 7. 8. 2000.

    (Od dopisnika AIM iz Beograda)

    Vojni sud u Nišu ušao je u historiju: prvi put od od 1945. na područiju svih Jugoslavija jednom novinaru je izrečena kazna zatvora od sedam godina. Inkriminacija - špijunaža i širenje lažnih vijesti. Čitalac, svakako, zna da je riječ o novinaru dnevnog lista "Danas" i suradniku agencije Frans presa (AFP) iz Kraljeva Miroslavu Filipoviću. Zna i da je špijunaža za predsjednika vijeća petorice Vojnog suda u Nišu pukovnika Radenka Miladinovića iznošenje " vojnih tajni" koje su već bile objavljivane po novinama, njihovo dostavljanje takvim "špijunskim organizacijama" kao što su britanski Institut za izvještavanje o ratu i miru i AFP, te posredstvom njih, publikovanje istih u okviru vlastitih tekstova i njihovo uredno potpisivanje. Čitalac zna i da je širenje lažnih vijesti za istog sudiju pisanje da je Vojska Jugoslavije (VJ) "nasumice granatirala albanska sela" i "da su rezervisti ubijali albanske civile" na Kosovu, premda je, kao je rekao u obrazloženju presude "možda ponešto od onog što si ti (Filipović) objavljivao i tačno". Zapravo, sve se zna o tom procesu. Svako tko ovde ima i mrvicu vlasti odavno kvalificira nezavisne novinare kao "petokolonaše" i "špijune", a njihove medijske kuće kao terorističke ispostave NATO. Zato presuda Filipoviću ima dvojak cilj - da potvrdi kako prijetnje profesionalnih hajkača i lovaca na izdajnike nisu prazne riječi i da svim oponentima režima stavi do znanja što ih može zadesiti. Malo li je na početku predizborne kampanje? Pogotovo u svijetlu pune podrške Socijalističkoj partiji Srbije (SPS) i Jugoslavenskoj levici (JUL) od načelnika Generalštaba VJ i ministra obrane, generala Neobojše Pavkovića i Dragoljuba Ojdanića?

    Miroslav Filipović je u zatvoru i od te spoznaje, njemu i njegovoj porodici ne može biti ni malo lakše. Međutim, konzekvence procesa pred vojnim sudom u Nišu ne tiču se samo jednog kraljevačkog novinara, njegovih najbližih i kolega iz nezavisnih medija.

    Na prvom mjestu je sama špijunaže. "Podaci koje je Filipović objavljivao nisu povjerljivi podaci najvećeg stepena tajnosti. To su podaci nižeg stepena tajnosti i nisu mogli izazvati najteže posledice po državu i vojsku", rekao je pukovnik Miladinović. Ako se apstrahira, kako je to i Vojni sud potvrdio, da je najveći dio tih podataka već objavljivan u medijima, ostalo je nejasno kako je Filipović došao do ostatka - nitko tko bi do narečenih tajni mogao imati pristup nije uhapšen. Da nije možda kraljevački novinar sa baterijom u ustima noću provaljivao u kasarne, obijao službene kase, fotografirao dokumente, prekucavo ih i činio dostupnim svakom tko se "zakači" na Internet? Čak i u tom slučaju, ne bi samo on odgovarao, već valjda i netko tko je svojim propustom omogućio takvo "odavanje vojnih tajni". Ovako, nameću se samo dva zaključka: prvi - izvjesni podaci postale su tajni preko noći iz političkih razlologa; drugi - Filipović je postao žrtva provokatora iz istih razloga. Suština jedne i druge varijante jeste postavljanje matrica koje će onemogućiti ne samo istraživačko novinarstvo, već i svaku djelanost kada su u pitanju ispitivanja kršenja ljudskih prava ili sve ono što je za režim ili njegove nosioce neugodno.

    Same izbor "špijunskih centrala" - britanski Institut za izvještavanje o ratu miru i AFP - u ovom kontekstu treba svakom da stavi na znanje da se zbog suradnja sa bilo kakvom institucijom ili medijskom kućom van dosega aktualnih vlasti lako može suočiti sa optužbom za špijunažu. Jer, kao što se moglo vidjeti, kada padne naredba - "drž¨te špijuna" nebitno je da li je građa za tekst već objavljivana u stručnim časopisima ili u detaljnim vojnim aneksima javnih dokumenata poput Dejtonskog sporazuma ili Vojno-tehničkog sporazuma iz Kumanova. Treba, također, obratiti pažnju i na svjedočenja rezervista i oficira jer ukoliko se saslušaju i sa pristankom objave, vrlo lako mogu postati vojne tajne, mada to do tada godinama i mjesecima nisu ni za koga bile.

    Drugo je širenje lažnih vijesti. U zemlji gdje ministri otkrivaju komplote CIA i "domaćih izdajnika", gdje režimski funkcionari optužuju prvake opozicije i studente za terorizam, poticanje političkih ubojstava i slična djela za koja su zaprijećene maksimalne kazne, zaista se postavlja pitanje što to doista uznemiruje građanstvo. Da li su to izjave visokih policijskih funkcionera da se stopa kriminala smanjuje i da MUP efikasno radi ili je to dugogodišnji niz nerasvjetljenih profesionalnih ubojstava. I dalje: što predstavlja lažnu vijest - svakodnevno obznanjivanje režimskih medija da se zemlja gradi i izgrađuje, da svega ima od ulja do šećera ili konstatiranje da je u zemlji Srbiji prosječna plaća oko osamdest DEM, nacionalni dohodak ispod hiljadu dolara, te da se za najobičnije životne potrepštine satima stoji u redovima.

    Filipović, očito poučen dugodišnjom praksom u kojoj su se izgubljeni ratovi proglašavali pobjedama, a kolone izbjeglica u traktorima kao najbolji način zaštite "ognjišta", nije povjerovao režimskom tretiranju rata na Kosovu. Moguće je da dobar dio tvrdnji nije provjerio, moguće je da je kao o sigurnom pisao ono što nije mogao utvrditi, moguće je i da se ogriješio i o neke druge profesionalne standarde, ali sve to ne znači da je kriv za za ono zbog čega je osuđen. Oni koje je navodno uznemirio, imali su i načina i mogućnosti da ga, ukoliko je neistina to što je pisao, na uvjerljiv način demantiraju. A tada, ako im je baš do kažnjavanja, na dispoziciji imaju Zakon o štampi po kome o veleizdaji odlučuju sudije za prekršaje. I još nešto: Filipoviću, kao civilu, presudio je Vojni sud, odnosno organ one institucije čijom se djelatnošću i odgovornošću bavio za vrijeme rata na Kosovu.

    Godinama šikaniran, privođen, kažnjavan i financijski ojađen novinarski svijet (onaj koji radi svoj posao, a ne propagandu vladajućih strutura) svakom tko želi da sluša objašnjava da je proces i presuda Filipoviću nisu nešto što se samo dešava novinarima i da žrtva ovakve samovolje zarad političkih manipulacija može biti bilo tko; sada je na dnevnom redu "špijunomanija", sutra bi moglo biti pričanje viceva. Njegove kolege osim tekstova i priloga u svojim medijskim kućama, to jest one Krležine kutije olovnih slova, nemaju drugo oružje za obranu ljudskog dostojanstva.. Vjerovatno je upravo iz tih razloga Miroslav Filipović pisao to što je pisao.

    Filip Švarm (AIM)