AIM
  • all articles of same month
  • articles of same month and centre
  • all latest articles
  • latest articles of same centre
  • search all articles
  • search same centre
  • www.aimpress.org

    Copyright: The following text is for personal information only. Any professional use or publication in written or electronic form is subject to an agreement with AIM, 17 rue Rebeval, F-75019 Paris, France

    MON, 07 AUG 2000 10:56:38 GMT

    Deset godina nacionalnih stranaka u BiH

    Banjaluka, 7. avgust 2000. (AIM)

    Prije tačno deset godina počela je prva predizborna kampanja u istoriji Bosne i Hercegovine. Tek osnovane nacionalne stranke razvile su svoje zastave, stupile u nevjerovatnu koaliciju, i krenule u ljutu bitku za glasove.

    Od tada do danas, svaka godina u BiH bila je ili predizborna, ili izborna, ili - ratna.

    Stranka demokratke akcije (SDA), Hrvatska demokratska zajednica (HDZ) i Srpska demokratska stranka (SDS), danas se opet, na kraju decenije u kojoj su obilježile sudbinu "svojih" naroda, pripremaju za izbore.

    Predviđanja naivnih, racionalnih i u balkanske prilike slabo upućenih zapadnih mentora, da će ove tri stranke, čim ratne trube utihnu, izgubiti birače i ugasiti se same od sebe, pokazala su se, naravno, netačnim. Niti je Bosna i Hercegovina model za akademsku analizu, niti su Srbi, Hrvati i Bošnjaci građani koji biraju po razumu, niti je stranačka scena u BiH, ili tačnije u njenim entitetima, iznjedrila istinsku alternativu "pobjednicima" iz 1990. Zato su protekli lokalni izbori, koje su međunarodni predstavnici (pre)glasno najavljivali kao kraj nacionalnih stranka, završili tako kako su završili. SDS je osvojio apsolutnu većinu u RS, a uspjeh Lagumdžijinog SDP-a u Federaciji BiH samo optimisti mogu nazvati pobjedom. Jer, iako se već duže vrijeme očigledno urušava iznutra, SDA je uspjela osvojiti značajan procenat glasova Bošnjaka, a što se Hrvata tiče, oni su u ogromnoj većini ili glasali za HDZ, ili uopšte nisu glasali.

    Nedugo po završetku lokalnih izbora uslijedili su stranački jubileji. SDA , HDZ i na kraju SDS, proslavili su "deceniju uspješnog rada". Koliko je taj njihov rad zaista bio uspješan najbolje pokazuje kvalitet života ogromne većine Bošnjaka, Hrvata i Srba, kojima su njihovi nacionalni predvodnici posljednje godine dvadesetog vijeka obilježili bijedom, patnjom, izbjeglištvom i gusto naseljenim grobljima.

    Međutim, više nego simboličan je i vremenski okvir u kojem su tri nacionalne stranke u BiH obilježile svoje desetogodišnjice: prije njih, svoju prvu deceniju proslavio je hrvatski HDZ, a vrijeme jubileja nedavno je zaključeno desetom godišnjicom Socijalističke partije Srbije. Krug je, dakle, zatvoren.

    Da li je nastanak nacionalnih stranka u Bosni i Hercegovini rezultat zbivanja u dvije susjedne države, maticama dva konstitutivna bh naroda? Da li bi, da je ostala na snazi zakonska odredba o zabrani stranačkog organizovanja na nacionalnoj osnovi, rat u BiH bio izbjegnut? I da li bi, na kraju krajeva, da su izbori 1990. u BiH bili održani prije izbora u Hrvatskoj, njihov rezultat bio drugačiji? Ova i mnoga slična pitanja i danas, nakon deset godina, bude pažnju domaće političke javnosti.

    Nacionalne stranke u BiH su rezultat prelomnog vremena, ispunjenog neizvjesnošću, egzistencijalnim strahom, krahom čitavog vrijednosnog sistema, nadolazećom ekonomskom krizom i dramatičnim raspadom Jugoslavije, koju je većina Bosanaca doživljavala kao svoju domovinu. Komunisti su odlazili u prošlost, a niko nije nudio viziju budućnosti. Građani koji su decenijama bili samo glasači, nisu se mogli preko noći preobratiti u birače. Čak ni da je politička ponuda bila bogatija i smislenija, čak i da je neko ponudio pravu alternativu, pitanje je da li bi je građani prepoznali. Tako se dogodilo ono što su politikolozi i predviđali, mada ih niko nije slušao: jedna fikcija, zamijenjena je drugom. Raspadajuću idelogiju zamijenio je probuđeni i ranije neiživljeni nacionalizam. Djelujući na podsvijest birača, pobijedili su oni koji su imali ubjedljivije zastave i glasnije parole. Na vlast su došli dojučerašnji emigranti, politički zatvorenici i deseterački pjesnici.

    Nacionalne stranke su pripadnicima svojih naroda ponudile i još jedan bitan kvalitet: manje ili više harizmatične lidere. Deset godina nakon smrti Josipa Broza, mit o drugu Titu nije više mogao vladati dušama ljudi, koji su, udaljeni od religije, a zatečeni stvarnosću, vapili za mesijom.

    Danas, nakon deset godina, postavlja se pitanje šta se promijenilo u BiH, njenom okruženju i u (pod)svijesti većine građana. Džejms Lajon, direktor Međunarodne krizne grupe za BiH je nedavno u jednom intervjuu ocijenio da nijedna politička stranka U BiH nema jasno profilisan program. "Program SDA su majke Srebrenice, oni drugog programa nemaju. Program SDS je ostao ćirilica, tri prsta i nedefinisani srpski nacionalni interes. Program HDZ-a je velika Hrvatska. Program Lagumdžije i SDP-a je ‘mi nismo SDA’", - rekao je, između ostalog, Džejms Lajon.

    Lajon je vrlo lucidno primijetio da ni one stranke u BiH, koje nemaju nacionalni predznak, nemaju jasnu ni ideologiju, ni programske ciljeve. Dakle, ni danas, kao ni prije deset godina, niko ne nudi jasnu viziju budućnosti.

    I nakon deset godina vladavine nacionalnih stranaka, građani BiH žive u neizvjesnosti. Država im se održava na sporazumu, koji su nacionalni lideri, potpisali pod pritiskom. Ekonomija je pred totalnim krahom, a institucije još uvijek labave i sve više tonu u korupciju. Pitanje je, na kraju, i da li većina stanovnika BiH svoju zemlju zaista doživljavaju kao domovinu, ili tek kao mjesto na kojem su primorani da, bar privremeno, žive.

    Ipak, nakon decenije vladanja sudbinom tri konstitutivna naroda u BiH, počinje lagano odumiranje nacionalnih stranka. U sve tri nacionalne stranke pristuna je manje ili više kriza liderstva. Alija Izetbegović je najavio povlačenje sa političke scene, a ko god da bude novi predsjednik SDA, neće biti Alijin nasljednik, nego prosto samo predsjednik jedne stranke. HDZ BiH nikad ranije nije ni imao svog lidera. Lider ove stranke uvijek je stanovao u Zagrebu. U SDS-u triling u sastavu Kalinić - Šarović - Čavić, trenutno uspješno vrše dužnost kolektivnog lidera, s tim što Dragan Čavić ima njaviše šanske da ostane prvi među esdeesovcima, ali pod uslovom da ga istočno krilo konačno prihvati kao takvog.

    Bilo bi previše uprošćeno tvrditi da su SDS, HDZ i SDA kao nacionalni pokreti, obavili funkciju nacionalne hoimogenizacije i da sada mogu mirno otići u istopriju ili legendu. Takva politikološka postavka bi se mogla primijeniti samo u slučaju SDA, koja je međunarodnim i faktičkim priznanjem suvereniteta BiH, ostvarila cilj zbog kojeg je osnovana. Slučaj Srba i Hrvata je bitno drugačiji, čime bi se mogao objašnjavati njihov relativno veći uspjeh na izborima.

    Dakle, novembar 2000. neće biti kraj nacionalnih stranaka, kao što to nije bio ni april ove godine, ali bi predstojeći izbori mogli označiti početak njihovog kraja. Onaj ko to shvati i ponudi biračima interesantnu alternativu, može dobiti ne samo značajan broj glasova nego i stvoriti investiciju za budućnost.

    Naravno, jedno od otvorenih pitanja je da li se nacionalne stranke mogu transformisati i prilagoditi novom vremenu i novim okolnostima i tako preživjeti političku evoluciju u BiH. Primjer nedavnog sukoba u HDZ-u između ‘europejca’ Jadranka Prlića i zagovornika tvrdog krila HDZ BiH, argument je onima koji tvrde da je to nemoguće. Naprotiv, opstanak i konstantno dobri izborni rezultati SDS-a, kao i sve bolji odnosi lidera ove stranke sa međunarodnim predstavnicima, navode na zaključakda je takav zaokret, ipak, moguć.

    Tijana Tadić (AIM)