AIM
  • all articles of same month
  • articles of same month and centre
  • all latest articles
  • latest articles of same centre
  • search all articles
  • search same centre
  • www.aimpress.org

    Copyright: The following text is for personal information only. Any professional use or publication in written or electronic form is subject to an agreement with AIM, 17 rue Rebeval, F-75019 Paris, France

    FRI, 04 AUG 2000 10:12:24 GMT

    Krah Tuđmanovog modela obnove Vukovara

    Aim, Zagreb, 4.8.2000.

    Kad su u lipnju ove godine u vukovarskoj gradskoj upravi podvukli crtu da bi vidjeli kako se ispunjava plan obnove 21 objekta kojeg su trebale ostvariti sve hrvatske županije, uključujući i grad Zagreb, rezultat su mogli iskazati onom poznatom: pala knjiga na dva slova. Od 21 objekta, obnovljena su tek četiri, a od te četiri samo jedan - škola na Mitnici - služi svojoj svrsi. Ostala tri - bivša Mađarska škola; zgrada željezničkog kolodvora u Borovu naselju te dječji vrtić u Borovu još dugo neće služiti svojoj namjeni: stoje zaključane, nalik na filmske kulise, a sumorno vukovarsko okružje vedre boje njihovih pročelja, čine još nestvarnijim.

    U lipnju su prošle tri godine kako je pokojni hrvatski predsjednik Franjo Tuđman, sklon pompi i paradi, trijumfalistički došao u Vukovar Vlakom mira, po uzoru na Vlak slobode kojim je dvije godine prije toga pohodio Knin. U Vlaku mira, praćenom neviđenim medijskim publicitetom kontroliranih medija, u Vukovar je zajedno s Tuđmanom stigao i vrh cijele vladajuće svite, pa se uz nazdravičarski šampanjac, kojim se zalijevalo skoro okončanje procesa mirne reintegracije Podunavlja, razglabalo i o obnovi tog teško razorenog grada. Tada je netko došao na ideju kako je obnova Vukovara izvrsna prilika za pokazivanje svehrvatske solidarnosti, pa je dogovoreno da svaka od 20 hrvatskih županija, uključujući i grad Zagreb, obnovi neki ratom razrušeni objekt i tako pridonese bržoj normalizaciji života u tom gradu, ali i povratku prognanika, kad za to dođe vrijeme.

    Sama ideja bila je posve nakaradna već u svojoj zamisli. Županije se naime ionako financiraju iz državnog proračuna jer nemaju vlastitih sredstava, pa mogu platiti samo ono što im prethodno odobri država. No, toj klasičnoj situaciji prelijevanja "iz šupljeg u prazno" dodana je još jedna besmislica - većina županija novac izdvojen za obnovu Vukovara potom je upućivala Ministarstvu obnove i razvitka, koje ih je onda, nekom svojom logikom, raspoređivalo neovisno o volji onih koji su te novce uplatili. Tako se novac šetao raznim državnim računima samo zbog toga da bi vukovarski prognanici imali privid kako cijela Hrvatska, svaka njena županija, daje svoj doprinos njihovom bržem povratku.

    Ali, bio je to tek manji dio problema. Možda je slavljenički šampanjac u Tuđmanovom Vlaku mira učinio svoje, pa nikome nije palo na pamet da u cijelu priču uključi i Vukovarce i njihove predstavnike upita što bi u posve porušenom gradu trebalo dobiti prioritete obnove. Predstavnici županije - ili netko umjesto njih - kao da se natjecao tko će dati besmisleniji prijedlog za obnovu pa su tako u prioritet stavljeni olimpijski bazen, sportska dvorana, zgrada zavoda za zapošljavanje, već spomenuti željeznički kolodvor (s kojeg ni tada, ali ni danas, ne polaze vlakovi), franjevački samostan i kapelica. Naravno da su i ti objekti potrebni jednom gradu, no onome kome je do temelja izgorjela kuća i kome se želi pomoći da u njoj ponovno živi, sasvim se sigurno, među prvim stvarima, ne donosi krletka za ptice ili akvarij s ribicama. Da se netko krajnje neznalački upustio u taj posao možda ponajbolje svjedoči slučaj kojeg danas, gotovo kao anegdotu, prepričavaju vukovarski gradski čelnici. Samoj vukovarsko-srijemskoj županiji palo je u zadatak da obnovi Dom umirovljenika, poznatiji kao Vila Fatima. Onaj tko je tu odluku donio očito nije imao pojma da je riječ o Klubu umirovljenika, prostorijama u kojima su penzioneri mogli provoditi svoje slobodno vrijeme, igrajući šah, gledajući TV ili kartajući. No, Vukovaru je više od svega potreban pravi Dom umirovljenika, sa smještajnim kapacitetima i pratećim objektima, jer u gradu za takve potrebe nema ni jednog jedinog kreveta. Umjesto toga, grad je dobio umirovljenički klub, pa sada penzioneri imaju gdje igrati šah, ali se za smještaj moraju pobrinuti sami!

    Vrtić u Borovu, kojeg je obnavljala krapinsko-zagorska županija i za kojeg je potrošeno pet milijuna kuna, izvana izgleda posve uobičajeno. No, kad se priđe bliže tek uramljenim prozorima, vidljivo je da su sobe, igraonice ili toaletni prostori posve prazni. U njima, osim zidova, nema ničeg, a grad Vukovar - da bi dječji vrtić služio svojoj namjeni - mora pronaći gotovo isto toliko novca za njegovu opremu, koliko je potrošeno i za obnovu. Siromašni grad za to, dakako, nema novca, kao što novca nema ni za plaće osoblja koje bi u vrtiću trebalo raditi. Da apsurd bude potpun, jedva je skupljeno nešto sredstava za plaću domara koji danonoćno čuva vrtić od nesavjesnih susjeda koji su to obnovljeno zdanje shvatili kao zgodnu priliku da se s njega skine pokoji crijep, vrata, dio željezne ograde, ili satelitska antena s krova.

    Jedan od prioriteta koje treba Vukovar - zanemari li se obnova gospodarstva, što je bila i najmanja briga bivše Tuđmanove vlasti - svakako je zgrada županije, jer se sve službe i dalje nalaze u Vinkovcima, uključujući i župana koji tek povremeno svraća u sjedište svoje županije. Doduše, bilo je predviđeno da tu zgradu za osam milijuna kuna obnovi splitsko-dalmatinska županija, pa je obnova i počela, ali ubrzo i stala. Problem nije bio samo u tome što je od predviđenih sredstava uplaćena tek polovina, a od te polovine izvođačima radova opet polovina, već što su konzervatorski radovi na krovištu obnovljeni iznimno loše, pa će se morati raditi nanovo. Obnova zgrade županije sada je posve stala, a u Vukovaru nitko ne zna kada će biti nastavljena i dovršena, jer grad ni danas nema nikakva utjecaja na te poslove.

    Kao što je u tako zamišljenoj obnovi Vukovara sve bilo improvizacija, tako se - bez ikakvih kalkulacija i računa - gađalo i iznosima potrebnim za obnovu nekog objekta. Primorsko-goranski župan Milivoj Brozina, koji je nedavno posjetio Vukovar da bi vidio u kakvom je stanju sportska dvorana koju za 9,5 milijuna kuna treba obnoviti njegova županija, neugodno se iznenadio kad su mu stručnjaci koje je sa sobom poveo, rekli kako će od tog novca biti slabe svirke. Dvorana je naime u takvom stanju da se s 9,5 milijuna kuna može sanirati samo nastala šteta, a nikako sve ono što bi trebalo obnoviti i ugraditi. Ne bude li se ovom poslu pristupilo drugačije, opet bi se mogla zadovoljiti samo forma - dvorana će biti proglašena "obnovljenom", ali i dalje neće služiti svrsi. Baš kao vrtić u Borovu, ili željeznički kolodvor u Borovu naselju.

    Od 112 milijuna kuna koliko su trebale prikupiti hrvatske županije, do sada je - tri godine nakon brda obećanja iskrcanih iz Vlaka mira - jedva prikupljeno tek 42,6 milijuna. Začuđuje da nova vlast nije pokazala apsolutno nikakvog zanimanja da jedan propali i besmisleni model obnove kakvog su, uz slavljenički šampanjac, zamislili Tuđman i njegovi u euforičnom dolasku u Vukovar, zamijeni racionalnim programom obnove u kojem će se znati redoslijed prioriteta zasnovan na stvarnim potrebama tog napaćenog grada. Da se novac kojeg ionako nema i dalje ne bi trošio na "krletke" i "akvarij s ribicama".

    Drago Hedl