AIM
  • all articles of same month
  • articles of same month and centre
  • all latest articles
  • latest articles of same centre
  • search all articles
  • search same centre
  • www.aimpress.org

    Copyright: The following text is for personal information only. Any professional use or publication in written or electronic form is subject to an agreement with AIM, 17 rue Rebeval, F-75019 Paris, France

    TUE, 01 AUG 2000 18:12:33 GMT

    Račanov nedorečen posjet Bosni i Hercegovini

    Aim, Zagreb, 31.7.2000.

    Hrvatski premijer Ivica Račan nije uspio doseći Mila Đukanovića. Crnogorski predsjednik nedavno se, u susretu s hrvatskim kolegom Mesićem, ispričao za onaj dio krivnje koji u ratnoj agresiji na Hrvatsku nosi Podgorica, a dopustio je i mogućnost da Crna Gora plati ratnu odštetu. Za posjeta Bosni i Hercegovini, čak ni kad je izričito pozvan na ispriku i prozvan da se odredi prema mogućnosti plaćanja ratnih reparacija, Račan je izbjegao jasan odgovor. Mada je, s druge strane, to njegovo muljanje bilo vrlo jasno. U takvom je ozračju protekao cijeli posjet hrvatske delegacije Bosni i Hercegovini.

    Predstavnici hrvatske vlade, na čelu s premijerom i buketom ministara, proteklog su tjedna boravili u Sarajevu i Mostaru. Razgovaralo se na visokoj razini, potpisani su i neki ugovori. Primjerice, bosanski građani do kraja rujna mogu u Hrvatsku putovati samo s osobnom iskaznicom. Mada se taj dogovor u Zagrebu predstavlja kao ustupak Bosancima, koji sada lakše mogu na Jadran, zapravo će najveću korist izvući hrvatski turizam. Neki drugi, već dugo vremena zaleđeni dogovori - ni ovoga se puta nisu pomakli s mrtve točke. Primjerice, za Sarajevo vrlo važan dogovor o korištenju luke Ploče. Općenito, posjet je prošao u mlakom raspoloženju, ni traga onoj srdačnosti kojom je nedavno podno Trebevića dočekan Mesić. Račan ne angažira emocije, ali i na svaki drugi način njegove izjave, ponašanje, pa i ukupna politika nekako ostaju bez velikog odjeka.

    Dva detalja s bosanske turneje svakako su indikativna. Prvo, pozvan da se u ime hrvatske vlasti ispriča za Tuđmanovu agresiju na Bosnu i Hercegovinu, Račan je takvu mogućnost otklonio, tvrdeći da nije povijesno točno ni fer izjednačavati cijelu Hrvatsku s Tuđmanom i njegovom strankom. Nije, poput Đukanovića, izrazio žaljenje zbog stradanja što ih je u ratnim godinama izazvala hrvatska politika, preporučio je neka "svatko na svojoj strani osudi ono što je pridonijelo sukobu". Na neki način, pokušao je nivelirati odgovornost onih koji su posegli za dijelom Bosne i onih koji su se branili.

    Drugo, i to je najveća pikanterija cijelog putovanja, Račanov je oštar duel s Alijom Izetbegovićem. Bosanski je čelnik gostu iz Hrvatske zamjerio što je u Mostaru dogovorio zaseban susret s predstavnicima Hrvata. Izetbegović smatra da je to isto ono što je radio i pokojni Tuđman. Račan je, također resko, odgovorio da je važno što će na tom sastanku govoriti; kasnije je, krajnje neukusno, Izetbegovićeve primjedbe proglasio dokazom da "jedan dio ljudi još nije izašao iz faze frustriranosti". Cinično je da oficijelni predstavnik zemlje, koja je u Bosni i Hercegovini skrivila mnogo zla, Bosance podučava kako su pretjerano frustrirani.

    Što se događalo na sastancima u Mostaru - javnosti nije mnogo poznato. Hrvatski se premijer izjasnio za ujedinjenje grada, rekao je da će pomoć Hrvatske imati svi koji rade na njegovoj integraciji. Obećao je pomoć u obnovi Starog mosta i još neke zanimljive aranžmane, ali ni ovoga puta o odgovornosti ništa nije htio reći. Zapravo, primijetio je da u ratu krivnja nikada nije samo na jednoj strani, a da on kao premijer druge zemlje ne može o tome arbitrirati. Sugerirati podijeljenu odgovornost u gradu čiji je istočni, bošnjaški dio, pretvoren u Hirošimu, ili nešto nam bliži Vukovar, može značiti samo ili nepoznavanje ili totalno ignoriranje činjenica. Uostalom, pitanje o odgovornosti postavljeno mu je baš zato jer je u ratnom sukobu u Mostaru sudjelovala i država čiji je on premijer.

    Kada se sve sabere, Račan je u Bosni i Hercegovini ostao nejasan, nedorečen i zbunjujući, baš kakva je i inače njegova politika. Relativizirao je odgovornost za ratna događanja, pravio se nevješt spram uloge Zagreba. Nije napravio odlučan rez prema Tuđmanovoj vlasti, što se od njega i u Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini svakako očekivalo. Izbjegava razgovor o odgovornosti pripadnika bivše vlasti. Svoju, kako on voli reći, politiku "novog smjera", spreman je graditi uz pomoć starih, iz Tuđmanova vremena naslijeđenih kadrova. Račanova politika, što se Bosne i Hercegovine tiče, boluje od istih mana kao i u Hrvatskoj.

    Račanova stranka Tuđmanove stavove o Bosni i Hercegovini nikada nije dijelila, ali na svome neslaganju nije inzistirala. Govorila je o tome ako je baš morala. Općenito se činilo kako je to previše ne zanima. Prvi koalicioni partner SDP-a, Budišini liberali, o Bosni i Hercegovini imaju mnogo diskutabilnije, Tuđmanu bliže stavove. Nova vlast u Zagrebu svakako neće raditi na podjeli Bosne i Hercegovine, izjašnjavat će se u prilog "jačanju i građenju BiH kao zajedničke države tri naroda". Ali će mnogim svojim postupcima izazivati nedoumicu. Za razliku od predsjednika Mesića, koji je spram Bosne i Hercegovine uvijek imao vrlo jasan i konzekventan stav, Račanova je vlada migoljila. Mesić se, uostalom, od Tuđmana i odvojio zbog njegove bosanske politike; u to vrijeme, prije nekoliko godina, kao i danas, njegov je koncept: Bosna i Hercegovina kao suverena, nepodijeljena država, nemiješanje Hrvatske u unutarnje stvari susjeda, prekidanje financiranja takozvane hrvatske vojske u federalnoj armiji.

    Račanova je vlada, pak, navodno u dogovoru s međunarodnim faktorima, odlučila da i ove godine financira pripadnike HVO-a, stvarajući dojam kako je velika promjena što se to sada odvija kroz institucije, a ne više podzemnim kanalima kao u Tuđmanovo vrijeme. To jeste velika promjena za one koji su dio tih podzemnih tokova skretali u vlastite džepove, ali po činjenicu da Hrvatska plaća vojsku u drugoj zemlji - ništa se nije promijenilo. Ta okolnost onda određuje mnoge druge stvari, između ostaloga i Račanov na neki način paternalistički odnos spram bosansko-hercegovačkih Hrvata. Baš kao što je Franjo Tuđman u Mostar dolazio kao da je svoj na svome, i sadašnji se hrvatski premijer na neki način ponašao kao da nije u drugoj, tuđoj zemlji. Politika Zagreba se promijenila, ali i nova vlast u Mostaru nastupa poput malog Tuđmana. Svisoka drži lekcije i traži poslušnost. Tvrdi: "Hrvati u BiH moraju imati vjeru u Hrvate iz Hrvatske, ako nemaju vjere u njih, u koga će imati?".

    Račanov posjet Bosni i Hercegovini značajnije je, čini se, popravio odnose Zagreba i Mostara nego Zagreba i Sarajeva. Možda mu je to i bio pravi cilj. Nakon susreta u Mostaru Ante Jelavić je ustvrdio da u vodstvu HDZ-a ne postoji animozitet prema novoizabranoj vlasti u Hrvatskoj te je izrazio spremnost na svekoliku suradnju. Neposredno nakon siječanjskih izbora, kada je u Hrvatskoj šestostranačka koalicija smijenila HDZ, između Zagreba i Mostara pukla je provalija. Iz Hercegovine se mobilizirala podrška desnom krilu HDZ-a, spremnom da na svaki način sabotira novu vlast. Novoizražena spremnost na kooperativnost vjerojatno je potaknuta činjenicom da je Račanova vlada sada glavni distributer državnog proračuna Hrvatske, odakle su se Jelavićevi i apetiti njegovih kompanjona, dosad debelo namirivali. Njima su cilj pare, na hrvatskoj su se sisi navikli živjeti, Račan možda misli kako će poravnavanjem, dosad debelo uzrovanih, odnosa između Zagreba i Mostara, smiriti prijetnju za jesen najavljenih desnih udara.

    Jelena Lovrić