AIM
  • all articles of same month
  • articles of same month and centre
  • all latest articles
  • latest articles of same centre
  • search all articles
  • search same centre
  • www.aimpress.org

    Copyright: The following text is for personal information only. Any professional use or publication in written or electronic form is subject to an agreement with AIM, 17 rue Rebeval, F-75019 Paris, France

    TUE, 01 AUG 2000 18:06:41 GMT

    Nogomet u raljama poreza

    Aim, Zagreb, 30.7.2000.

    Da se u hrvatskom nogometu obrće veliki novac, u to ionako nitko nije sumnjao. Da nije riječ o prihodima od reklama, TV-prava, članarina ili sličnih legalnih izvora, i to je svima odavno jasno. Ali, da su klubovi hrvatske male četvorke - Dinamo, Hajduk, Osijek, Rijeka - dužni državi ukupno 150 milijuna maraka, samo od zatajenih poreza, toliko je vjerojatno malo koji skeptik mogao biti pesimističan. Svi su znali da se krade, od političkih donacija iz javnih sredstava ili od prodaje igrača preko dvostrukih inozemnih računa, a otkriveni porezni dug ispao je na kraju neočekivano većim i od onih stotinu milijuna maraka, koje je Grad Zagreb izdvojio za skandaloznu rekonstrukciju maksimirskog stadiona, i čemu smo se godinama dosljedno zgražali. Sam Dinamo, međutim, dužan je državnom proračunu točno polovicu od ukupnog spomenutog duga male hrvatske četvorke.

    Trenutak istine svetoga nacionalnog sporta u Hrvata, ipak nije započeo objavljivanjem ove informacije, nego turnejom nogometnih funkcionara po nadležnim institucijama države. Predsjednik Hrvatskoga nogometnog saveza Vlatko Marković, i ostali njegovi savezni i klupski suradnici već dva tjedna obilaze potpredsjednike i ministre Vlade, moleći za milost i oprost, za deblokiranje klupskih računa, za reprogramiranje dugova, za zakonske porezne izmjene, za spas gole napuhane kože. Potpredsjednici Vlade Slavko Linić i Goran Granić, te ministar financija Mate Crkvenac, kazali su im da ništa od toga ne dolazi u obzir, i da dužnici moraju platiti svoje. Oglasio se i hrvatski predsjednik Stipe Mesić, s istim stavom. Vlatko Marković je onda zakukao da on nastupa u ime sportskih ciljeva, da neko spasonosno rješenje za hrvatski nogomet mora postojati, i da novinari pretjeruju.

    Predsjednik HNS-a Vlatko Marković (koji je lani poput Kanta izvodio dokaz o postojanju Boga, "jer je naš novi-stari prvak Croatia pravi katolički i hrvatski klub") izjavio je ovih dana i slijedeće: "Najnormalnije je bilo iznositi novac na sigurne inozemne račune, u vrijeme srpskog bombardiranja Zagreba". Njegovu licemjerju možda uistinu nema kraja, no na kraj mu je stala konačno pravna država koja, dok ekonomsku krizu rješava stečajevima poduzeća i masovnim otpuštanjima radnika, ni sama nema puno izbora oko tretmana bezočnih nogometnih utajivača poreza. Međutim, naša čeljad ne zna koliko je to para, ma kako se pravili vještima, jer nam tisuća maraka predstavlja osnovnu mjernu jedinicu u tim stvarima. Sve preko nekoliko desetaka tisuća prisiljeni smo apstrahirati, pa je dobro prije nastavka priče o krađi u hrvatskom nogometu, vidjeti što ustvari znači tih 150 milijuna DEM.

    Jednostavno, ovako: novootvoreno radno mjesto u Hrvatskoj prosječno vrijedi oko 25 tisuća maraka. Za milijun ih otvorimo 40, a za stopedeset milijuna ih otvorimo šest tisuća. Zamislimo sad jedan Šibenik ili Sisak, svejedno, sa šest tisuća ganc novih radnih mjesta. E, upravo to je onih 150 milijuna maraka, odoka. Najperspektivniji Dinamov mladi igrač Igor Bišćan prije nekoliko je dana laka srca izvalio: "Nitko mi nikad nije rekao da moram plaćati porez." Moguće i da nije, kao što je sasvim moguće da Bišćan također ne zna koliko je pritom radnih mjesta uskratio sugrađanima na rubu gladi, koji njegovu skupu nogometnu vještinu trpe iz svojih uredno plaćenih poreza. Još jedna svježa informacija o financiranju Dinama u vrijeme režima Franje Tuđmana ovih je dana obišla novinske stupce: ona o ekstra-sponzoriranju maksimirskog kluba od zagrebačkih gradskih/javnih poduzeća. Malo je valjda bilo izdvajanja direktno iz gradskog proračuna, i direktno od formalnih vlasnika Dinama (Plive, Ine, Generalturista, Podravke, Privredne banke Zagreb.), nego su u 1999. godini Dinamu svoja sredstva poklonili još: Zagrebački velesajam - 1.049.000 kuna; Autobusni kolodvor - 700.000; Robni terminali - 560.000; Vodoprivreda - 440.000; Zagrebačke ceste - 70.000; ZgO (Zbrinjavanje gradskog otpada) - 55.000; Zračna luka - 40.000 kuna. Igoru Bišćanu, za pretpostaviti je, opet nitko nije rekao da neka od ovih poduzeća, npr. Velesajam i Terminali, posluju s gubitkom, i da on državi uskraćuje porez koji radnici tih poduzeća svejedno plaćaju. Nije mu palo na pamet, jer mu to prethodno nitko nije rekao, da je Dinamo nesumnjivim političkim dekretom uskratio Velesajmu deset novih radnih mjesta, a svim gradskim poduzećima, samo ovom prilikom, barem tridesetak.

    No, dobro, Bišćanovo je ionako da ne misli previše, ako i bez toga umije po travi valjano gurati bubamaru. Samo, u opisu radnih mjesta njegovih klupskih i saveznih menadžera ipak je upisana i određena intelektualna djelatnost i pravna odgovornost. Nakon onih nekoliko hapšenja zbog krađe u Hajduku, sada su najavljena i četiri pojedinačna pritvaranja bivših Dinamovih čelnika, zbog utaje poreza. Dotad, možemo vidjeti još jedan razlog zbog kojega se državi ne bi isplatilo opraštanje klubovima, sve da nam iz proračuna kipi od kuna. Naime, kao najveći vjerovnik nogometnih klubova, njihovim vjerojatnim odlaskom u stečaj ista će ta država postati vlasnikom svih najvećih vrijednosti u hrvatskom nogometu. To pomalo smrdi na potencijalnu političku kontrolu za kakvu se HDZ morao upinjati deset godina, pa ju svejedno nije uspio, kako vidimo, zakonski uvjerljivo realizirati.

    Maloprijašnja pohvala pravnoj državi, dakle, time biva umnogome relativizirana, no samo sa općega etičkog stajališta, jer da su klubovi plaćali poreze. Tko im je kriv? Možda novinari, kako se nervozno osvrće Vlatko Marković, jer su previše zle krvi potrošili na vršcima svojih poslovično zašiljenih pera. Možda navijački ili radnički puk, jer nije pohrlio na prvu aut-liniju stadionske fronte, da pruži podršku svojim bišćanima i markovićima, pred podivljalim utjerivačima poreznih dugova. Grubo deprivilegirani Tuđmanov pulen Vlatko Marković zato danas do neba vapi, najavljujući tragični kraj hrvatskog nogometa, ukoliko se računi klubova podhitno i bezuvjetno ne odblokiraju, a kraj hrvatskog nogometa bio bi valjda uvod u kraj hrvatske nacije, jer više ni očevi u Hrvata ne bi bez nogometa imali motiva zabijati svoje obiteljske golove, i slaviti nove demografske pobjede.

    Ali, kraj nogometa u Hrvatskoj definitivno nije moguće zamisliti, za razliku od kraja privredne djelatnosti. Moguće je, u vezi s nogometom, zamisliti kraj plansko-tržišne vladavine jedne bahate klike, i katarzično svođenje financijskog poslovanja naših klubova na realnu mjeru. Iz toga bi se također mogli roditi neki novi talenti, koji će znati podjednako dobro ili loše gurati loptu, ali će znati i to da na svaku zaradu valja uredno platiti porez, državi koju voliš i u čijem dresu desnicom pridržavaš razigrano srce da od silne ljubavi ne iskoči. Tek u takvim okolnostima, bit će moguće da gradska poduzeća za zbrinjavanje otpada konačno iskoriste novac građana na ono za što im je povjeren, a ne da gradsko smeće svojski pozlaćuju i puštaju da tako sjajno i dalje smrdi po svim našim ulicama i stadionima.

    Igor Lasić